Video
Njegovo saopštenje o čitavoj situaciji prenosimo u cjelosti:
“Kao kapiten crnogorske rukometne reprezentacije, želim da obavijestim javnost o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazimo. Kako smo se pripremali, na kakve smo probleme nailazili da bi došli do Mađarske, a i ono najtragičniije – kako smo dočekani. Pokušaću da budem što kraći, koliko je to moguće. Nijesam neko ko voli da radi ovakve stvari, ali osjećam potrebu, zbog ovih momaka koji će sjutra izaći na teren da igraju protiv jedne od najboljih ekipa svijeta, a isto tako i zbog ljudi koji nas vole, prate, podržavaju i koji su nam svih ovih godina davali volju i ulivali dodatnu energiju kada je bilo teško. A bilo je teško, ali kao sada – nije. Nikad. Za svojih 12 godina u reprezentaciji prošao sam dosta toga. I dobrog i lošeg, ali ovako nešto ne bih poželio nijednom sportisti tokom karijere.
Okupili smo se prije nove godine i odradili prvi dio priprema. Odigrali smo dvije pripremne utakmice sa Kuvajtom, kao dio priprema za Evropsko prvenstvo. Pozvano je dosta novih igrača kako bi stručni štab vidio na koga može da računa u budućnosti, kao i za prvenstvo koje počinje sjutra. Sve je prošlo u redu, uz neke povrede koje su se sanirale kasnije.
Ponovo smo se okupili 2. januara, odmorni, kompletni što je najvažnije poslije dugo vremena, spremni da se spremimo što je bolje moguće. E onda su krenuli problemi. Stanje u državi sa koronom je takvo da je prosto bilo nemoguće da i nas zaobiđe. Izolovali smo se koliko smo mogli, ali virus je bio među nama. Do danas, odradili smo jedan jedini pravi rukometni trening u kompletnom sastavu. Praktično svakodnevna testiranja donosila su nove pozitivne slučajeve, nove izolacije. Živimo u neizvjesnosti da li ćemo uopšte biti u prilici da nastupimo na Evropskom prvenstvu za koje smo se borili, povređivali, nervirali, propatili dosta..
Određeni broj nas izlazi iz izolacije nakon dva negativna testa, ali ostajemo bez selektora, oba fizioterapeuta, doktora, ali i par novih igrača.
Rano ujutru krećemo na put za Beograd, odakle autobusom nastavljamo prema Debrecinu. Trenutno je to bio jedini način da putujemo, jer nije bilo lakšeg, već autobusom na put koji je trajao devet sati.
Sat vremena pred dolazak dobijamo informaciju da jedino mi od sve četiri ekipe moramo u drugi hotel, udaljen pola sata od Debrecina, gdje se nalazi i dvorana, gdje se i obavljaju testiranja, obavezna slikanja uz sve COVID protokole. Hotel potpuno nespreman za naš dolazak. Zašto smo u drugom hotelu, zašto samo mi, niko nam ne daje konkretan odgovor…
Opet autobus, pa testiranje…
Jutros, dan pred otvaranje Evropskog prvenstva, još tri pozitivna slučaja, među njima i ja. Opet pozitivan. Nakon pozitivnog testa, preležane infekcije srećom bez jačih simptoma, nakon dva negativna testa i odrađenih medicinskih pregleda ispunjavam uslove da mogu da putujem sa ekipom i nastupim. Međutim, na novom testiranju na licu mjesta opet sam pozitivan i zaključan u sobi. Kompletna dokumentacija je priložena, situacija objašnjena do detalja organizatoru. Odgovor nemamo, niti izgleda da ćemo ga dobiti. Samo informacija da ne možemo da nastupimo protiv Danske. Ne dozvoljavaju mi da ponovim test jer mora biti greška zbog njihovih kovid pravila, jer je prerano za novo testiranje.
Organizatori kažu prerano za novo testiranje, a ostatak ekipe su opet testirali i opet strijepimo da nas ne bude još. A vrlo je moguće. Umjesto novog testa, dobijam obezbjeđenje ispred vrata da ne slučajno ne bih napustio sobu.
Navodim sebe kao primjer, a ista stvar je i sa još igrača. Očigledno ovo što se desilo meni, može da se desi svakom ko nam se naknadno priključi.
Organizatora apsolutno ne interesujemo. Ne trude se da nam daju odgovor, jer ga možda i nemaju! Nespremni su potpuno za ovakve ishode. Nalazimo se na EVROPSKOM PRVENSTVU đe bi sve trebalo da bude savršeno organizovano i đe bi trebalo da razmišljamo samo o rukometu i pripremi za utakmicu. Pokušavamo da ostanemo pribrani i pozitivni, ali…
Nikad nijesam stavljao sebe ispred ekipe, jer ovo je reprezentacija i to niko ne smije da radi. Samo želim da pomognem momcima na terenu i pored njega, kao igrač i kapiten ovih momaka. Ali mi ne dozvoljavaju. Izrevoltiran jesam jer je sramna organizacija jednog ovakvog takmičenja i odnos prema jednom od učesnika…
Poenta mog izlaganja je da upoznam javnost sa realnom situacijom u kojoj se nalazimo i nepravdom koju trpimo. Nije traženje alibija zbog mogućeg poraza, već želja da ljudi koji vole reprezentaciju i našu Crnu Goru, na naše momke sjutra gledaju kao na prave borce i patriote koji vole svoju državu i bore se za njene boje i koji će u ovom trenutku dati svoj maksimum protiv najboljih na svijetu.
Preporučeno
Kakav god bio rezultat protiv Danske, Sjeverne Makedonije ili Slovenije – za mene su najbolji. A siguran sam da će učiniti sve koliko mogu u ovom trenutku da vas učine ponosnima što su vam sinovi, braća, muževi, momci, rođaci, prijatelji… što su pravi Crnogorci!”
