Video
Na tom kontinentu postignuto je 308 golova, najviše na jednom Mundijalu, uz prosjek od 2,96 pogodaka po utakmici. Prethodni rekord iz Katara iznosio je 172 gola, doduše na 64 meča, pa poređenje ukupnih brojeva nije potpuno pravedno, ali prosjek govori mnogo više: efikasniji Mundijal posljednji put je odigran 1970. godine, kada je padalo 2,97 golova po utakmici. Drugim riječima, ovo nije bila samo posljedica većeg broja učesnika i utakmica, već prvenstvo na kojem su mreže zaista bile opterećenije nego u gotovo bilo kojoj modernoj fudbalskoj epohi.
Tribine su kroz 104 utakmice primile ukupno 6.730.303 gledaoca, u prosjeku 65.343 po meču. To je više nego dvostruko u odnosu na prethodni rekord prvenstva, ali i ovdje treba ostaviti malu fusnotu, jer je turnir imao čak 40 utakmica više nego prethodna izdanja. Ipak, popunjenost stadiona, putovanja navijača između tri ogromne zemlje i činjenica da je prosječna posjeta ostala iznad 65.000 pokazuju da FIFA nije imala problem da napuni proizvod koji je napravila većim nego ikada.
Najljepši paradoks Mundijala krije se u tome što je rekordno efikasan turnir osvojila reprezentacija koja gotovo nikome nije dozvolila da postigne gol.
Španija je kroz osam utakmica primila samo jedan pogodak, završila prvenstvo sa sedam sačuvanih mreža i ukupnom gol-razlikom 14:1. Unai Simon postao je prvi golman sa sedam utakmica bez primljenog gola na jednom Mundijalu, dok je prethodni najbolji rezultat iznosio pet. Španija je mogla da mijenja napadače, krila i veziste, da utakmice dobija kontrolom, presingom, posjedom ili potezima igrača sa klupe, ali je kroz sve te promjene ostajala ista tamo gdje se osvajaju veliki turniri: protivnik je veoma rijetko uspijevao čak i da dođe dovoljno blizu njenom golu.
Jedini pogodak Špancima postigla je Belgija u četvrtfinalu. Prije i poslije toga ostajala je nula, od grupne faze do finala protiv Argentine, u kojem je Feran Tores u 106. minutu odlučio prvaka i donio Španiji drugu svjetsku titulu, šesnaest godina nakon gola Andresa Inijeste protiv Holandije. Dva španska Mundijala, dva finala završena rezultatom 1:0 poslije produžetaka, kao da ova reprezentacija, bez obzira na generaciju i količinu talenta, najveću nagradu može osvojiti samo kada se utakmica rastegne do krajnjih granica strpljenja.
Broj jedan pripao je i Rodriju, najboljem igraču prvenstva, Pauu Kubarsiju, najboljem mladom fudbaleru, te Unaiju Simonu, osvajaču Zlatne rukavice. Španija, dakle, nije uzela samo pehar, već i tri nagrade koje su vrlo precizno opisale njen put: komandant na sredini terena, tinejdžer u srcu odbrane i golman koji je sedam puta završio utakmicu bez vađenja lopte iz mreže.
Zlatna kopačka, međutim, otišla je Kilijanu Mbapeu, koji je postigao deset golova, dva više od Lionela Mesija. Francuz je tako postao prvi igrač koji je dva puta osvojio priznanje za najboljeg strijelca Mundijala, nakon što je u Kataru 2022. postigao osam pogodaka, a sa ukupno 22 gola preuzeo je i prvo mjesto na vječnoj listi strijelaca svjetskih prvenstava. Mesi je turnir završio sa osam golova i ukupno 21 na Mundijalima, pa je rekord koji je tokom prvenstva nekoliko puta djelovao kao još jedno konačno poglavlje njegove karijere na kraju ostao u rukama čovjeka koji je od njega mlađi 12 godina.
Iza njih su sa po sedam pogodaka završili Erling Haland i Džud Belingem. Engleski vezista postao je prvi igrač svoje reprezentacije sa sedam golova na jednom Svjetskom prvenstvu, što je posebno impresivno kada se zna da nije riječ o klasičnom napadaču, već fudbaleru koji je istovremeno nosio veliki dio kreativnog, trkačkog i defanzivnog tereta ekipe.
Majkl Olise nije prvenstvo završio sa medaljom, ali jeste sa rekordom koji će možda trajati duže od mnogih medalja. Francuski kreativac upisao je sedam asistencija, najviše od kada se takvi podaci zvanično prate od 1966. godine, a posljednje dvije dodao je u utakmici za treće mjesto protiv Engleske. Francuska je taj meč izgubila 6:4, ali je Olise postao najbolji asistent jednog Mundijala, dok je Mbape upravo u toj ludoj utakmici sa deset golova preuzeo vrh vječne liste strijelaca.
Tih 6:4 nije samo najefikasnija utakmica prvenstva, već i meč sa najviše golova u istoriji utakmica za treće mjesto, kao i najefikasniji mundijalski duel još od 1982. godine. Bukajo Saka postigao je het-trik, Francuska je nakon četiri primljena gola pokušala da se vrati, a utakmica koju igrači tradicionalno najmanje žele da igraju postala je jedan od najupečatljivijih mečeva cijelog turnira.
Proširenje na 48 učesnika donijelo je i ono čime je FIFA najviše opravdavala novi format. Bosna i Hercegovina, Kanada, Egipat, Južna Afrika, DR Kongo, Obala Slonovače i Zelenortska Ostrva prvi put su prošli grupnu fazu. Zelenortska Ostrva bila su jedini debitant koji grupu nije završio porazom, a postala su i najmanja država koja je ikada stigla do nokaut faze Mundijala. Velike reprezentacije su na kraju ipak zauzele završnu pozornicu, ali je put do nje bio širi nego ikada.
Brojevi, naravno, ne mogu objasniti sve. Ne mogu izmjeriti težinu posljednjeg Mesijevog pogleda prema peharu, mirnoću Rodrija sa dresom uvučenim u šorc, brzinu kojom je Lamin Jamal od čuda od djeteta postao svjetski prvak, niti onu sekundu u kojoj je Feran Tores shvatio da lopta ide tamo gdje treba. Mogu, međutim, ostaviti dovoljno precizan trag: 48 reprezentacija, 104 utakmice, 308 golova, više od 6,7 miliona ljudi na tribinama i samo jedan pogodak u mreži prvaka.
Preporučeno
Mundijal je bio najveći u istoriji, ali ga je osvojila reprezentacija koja je na sedam od osam utakmica sačuvala najdragocjeniji broj u fudbalu…nulu.
