Ester je dio Lev Tahora od rođenja. Kaže, za drugi način života ne želi da zna. U Kanadi su imali srećan život. Gledali su, kaže, svoja posla. Proizvodili svoju hranu. A onda su socijalne službe pokucale na vrata. Zbog djece.
„Dolazili su, dolazili, dolazili, pokušavajući da nas natjeraju da djecu šaljemo u njihove, javne škole. Ali mi znamo da to nije način na koji želimo da ih odgajamo. U našoj svetoj knjizi tako ne piše. Da uče razne stvari poput toga da je čovjek nastao od životinje, od majmuna, ja neću dopustiti da moja djeca uče takve stvari“, ispričala je Ester.Život je, kaže Ester, u Kanadi postajao sve teži. Diskriminacija je postala nepodnošljiva. Tri porodice su pozvane, tvrdi, na sud.
„Mi smo znali šta to znači, znali smo da je sljedeći korak da nam oduzmu djecu i onda smo odlučili da odemo“, dodala je.
A na pitanje, može li se otići iz Lev Tahor zajednice, odgovara, naravno. Bez obzira na to što postoje brojne optužbe nekadašnjih članova o tome da su morali da pobjegnu iz tog okrutnog okruženja, spašavajući vlastite živote. Jedan od onih koji iznosi optužbe je i njen rođak.
On se probudio jednog dana i otišao. Niko ga nije sprječavao. Ako želiš da ideš, idi“, istakla je.
Žene Lev Tahora kažu kako znaju imena onih koji protiv njih, kako one tvrde, šire laži. Razlozi za to su mnogi, a one kažu da je i zbog načina na koji praktikuju vjeru. Čajeh je Belgijanka koja se Lev Tahoru pridružila sa 24 godine. Priznaje da joj je suprug u Americi, čeka suđenje zbog optužbe za otmicu djeteta. Ali, ona kaže, radi se o porodičnom konfliktu, nizu okolnosti i nesporazumu.
„On još čeka suđenje, nema pravo na kauciju, kao da je opasnost po zajednicu, za SAD, ne smije da izađe iz kuće, tamo je dvije i po godine, bez opravdanog razloga, nije počinio zločin, on je samo pomogao da se dijete spasi od majke i njenih prijatelja koji su ga zlostavljali“, naglasila je Čajeh.
Sada ih progone, kuda god da krenu. Najgore iskustvo imali su, tvrde, u Kurdistanu. Zbog brojnih optužbi na račun njihove zajednice, danima su bili na ispitivanju.
„Pokušali smo da stupimo u kontakt sa Crvenim krstom, organizacijama koje se bave ljudskim pravima, ali uzeli su nam telefone, držali su nas zatočene sa vrlo malo hrane, samo da preživimo, bez kreveta, tuševa, odjeće da se presvučemo. Kada su nas pustili, djeca su već imala gljivice na nogama prvi put u životu. U subotu poslijepodne su nas odveli na aerodrom na način da su nas nosili, držali za ruke i noge, djecu su nam uzimali iz naručja, i danas su djeca u strahu, pričaju o tome, moja kćerka je povrijedila ruku jer se grčevito držala za mene”, kazala je Čajeh.
Gdje će nakon što napuste BiH, ne žele da otkrivaju. Kažu da se uzdaju u vjeru da im pokaže pravi put. I dok su žene uglavnom tokom dana zaokupljene djecom, muškarci su pretežno na molitvi.
Preporučeno
Muškarci molitvu obavljaju u kući pored. Osim stolova i stolica, drugog namještaja nema. Djeca se igraju komercijalnim igračkama, a žene su pripremile hranu.
Video