Video
Nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata njemački vojnik Adolf Dassler (18) vratio se s ratišta u rodni gradić Herzogenaurach, u sjevernoj Bavarskoj. Kako ima već izučen obućarski zanat odlučuje se time i baviti. A to nije bio neobičan odabir s obzirom je proizvodnja obuće u tom kraju bila dosta razvijena. Počinje s malim obrtom i smješta ga najprije u podrumu za pranje odjeće u kući svojih roditelja.
Mladom Dassleru, rođenom 1900. godine, pomagao je i otac Christoph koji je radio u fabrici cipela. Jako talentirani mladić pun entuzijazma počeo se zanimati za sportsku obuću i osmišljavati nove neobične modele, jedan sasvim drugačiji dizajn…
Jesse Owens ih proslavio
Nekoliko godina kasnije priključuje mu se i dvije godine stariji brat Rudolf. Njegov zadatak je bila prodaja, a Adolfov dizajn. Uskoro prijavljuju kompaniju ‘Gebrueder Dassler Schuhfabrik’ (Tvornica obuće braće Dassler). Dvije godine kasnije, proizvodnju počinju u fabrici na drugom kraju grada.
Za braću počinje dobro razdoblje, bolje nego što su mogli i očekivati te vrlo brzo postaju službeni dobavljači nekih reprezentacija na Olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu. Opremili su velik broj atletičara i na taj se način širili na međunarodno tržište.
Dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine braća se pridružuju nacistima. No to nije bilo ništa neobično jer ako si u to vrijeme želio raditi i poslovati morao si biti uz režim. Svoju vjernost nisu baš iskazali 1936. godine za vrijeme Olimpijskih igra u Berlinu. Amerikanac i crnac Jesse Owens, koji je tada osvojio četiri zlatne medalje, nosio je Adidas tenisice u svojoj pobjedničkoj trci.
Tenisice mu je lično izradio Adolf, a sposobni trgovac Rudolf uspio ga je uvjeriti da će u njima biti nepobjediv, te se to smatra prvim sponzorskim ugovorom koji je ostvario jedan tamnoputi sportist.
Adidas su nosili i članovi njemačke fudbalske reprezentacije, a braća su nakon toga doslovno bila zatrpana narudžbama iz cijelog svijeta.
Rat ih razdvojio
Za vrijeme rata nikome nije trebala kvalitetna sportska obuća, ali su trebale vojničke čizme koje se Vermahtu (Wehrmachtu) isporučuju upravo iz njihovih pogona. Jedno vrijeme su u fabrici čak proizvodili i protutenkovsko naoružanje. No, tih godina izlazi na vidjelo i netrpeljivost među braćom.
Inače, oni su imali vrlo malo zajedničkih osobina.
Adolf je bio tih i povučen, želio je samo raditi i dizajnirati dok je Rudolf bio temperamentan, društven, uvijek spreman za prepirku.
Jedan drugome previše ne pomažu u to ratno vrijeme, obojica su bila svojedobno i na ratištima. Poslije rata, pred američkom vojskom jedan drugoga su optuživali za blisku saradnju s nacistima. Bratske sukobe dodatno su pojačavale njihove supruge. Navodno je Adijeva supruga imala aferu s Rudolfom, te se čak i govorilo da je njihov najstariji sin u stvari Rudolfovo dijete.
Nakon završetka rata, dva se brata definitivno razilaze, a Rudolf je osniva vlastitu firmu i naziva je Puma dok Adolf svoju naziva Adidas (Adi Dassler). Obje kompanije bile su uspješne, ali su podijelile njihov rodni Hertzogenaurach.
Tačno se znalo koje prodavnice, pekare i kafane pripadaju “adidasovcima”, a koje “pumašima”. Cijele porodice bile su ili na jednoj ili drugoj strani.
U svađi do kraja života
Čak su i lokalni fudbalski klubovi u tom gradiću s 20 hiljada stanovnika bili dio rivalstva. Tako je ASV Herzogenaurach nosio tri pruge, a 1 FC Herzogenaurach pumu u skoku.
Mještani su iskorištavali to rivalstvo pa su primjerice majstori koji su dolazili obaviti popravke u Rudolfovu kuću obvezno su obuvali stare i iznošene adidasice. Znali su da će stariji brat Dassler kad ih vidi na njihovim nogama, reći: “Izuvaj to smeće, eno hrpe Puminih tenisica u podrumu, odaberi si jedne…’ Tako su besplatno dolazili do novih tenisica.
Preporučeno
Nakon razlaza nekad složna braća do kraja života nisu progovorili niti jednu riječ. Sahranjeni su na istom groblju ali na najudaljenijim parcelama. Nitko zapravo ne zna glavni razlog svađe među dvojicom braće, kao ni zašto su ostali posvađani do svoje smrti.
