Rat, koji je SAD dosad stajao između 30 i 40 milijardi dolara, ne samo da nije prisilio Teheran na odustajanje od nuklearnog programa, već je stvorio i novi problem. Vašington sada mora pregovarati o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza, ključnog plovnog puta koji je Iran efikasno stavio pod svoju kontrolu, piše Gardijan.

Moreuz kao izvor zarade

Ne samo da rat nije uspio uvjeriti Iran da pristane na sveobuhvatnu i nepovratnu demontažu svog nuklearnog programa, što je Amerika zahtijevala u dokumentu od 15 tačaka, već se SAD sada suočava s blokadom Hormuškog moreuza. Američko zapovjedništvo djeluje zbunjeno.

Ministar odbrane Pit Hegest nedavno je izjavio kako “jedina stvar koja trenutno sprječava tranzit u moreuzu jeste iransko pucanje na brodove”, no to nije potpuno tačno. Iran posljednjih nedjelja nije toliko pucao na brodove, koliko je strah od takvog napada odvratio osiguravaoce i vlasnike tankera.

Što je za SAD još gore, Iran je uspostavio sistem naplate uz obalu, gdje brodari mogu s iranskom mornaricom pregovarati o cestarini za “slobodan prolazak” svojih tankera. Teheran planira pretvoriti moreuz u izvor prihoda, po uzoru na Egipat i Suetski kanal. Prema nekim procjenama, s obzirom na golem promet, Iran bi mogao zarađivati i do 80 milijardi dolara godišnje.

Zakon koji se ubrzano donosi u iranskom parlamentu predviđa da će tankeri koji prevoze naftu za povlaštene, neprijateljske nacije poput Indije, Japana, Pakistana, Južne Koreje i Kine imati dopuštenje za prolaz ili će im biti ponuđene niže cijene.

Strateška slijepa ulica

Nije čudo što se Tramp koprca. SAD, zajedno s Izraelom, nastavlja bombardirati Iran, ali je već dvaput odgodio najavljene napade na iranske civilne elektrane, potez koji bi predstavljao ratni zločin. Iako on i dalje ustraje na tome da je Iran poražen, Teheran se ponaša kao da nije.

To je djelimično zato što se ova borba ne vodi samo na bojištu, već i na burzi. Cijena nafte ključni je pokazatelj iranskog uspjeha. Kao rezultat blokade, 95 odsto prometa kroz Hormuški moreuz je zaustavljeno, što svjetska tržišta lišava 10 do 13 milijuna barela nafte dnevno. Iranski stisak toliko je čvrst da čak i Tramp opisuje povremeno iransko propuštanje brodova kao ” poklon” Sjedinjenim Državama.

Sam Tramp priznaje da je iznenađen što cijena nafte nije viša. S time se slaže i Džejson Bordof osnivač Centra za globalnu energetsku politiku.

“U nekom trenutku, fizička stvarnost gubitka tolike količine nafte mora se odraziti na papirnatim tržištima i očekivanjima trgovaca”, kaže on.

“Ne postoji politička intervencija koja se može nositi s tako velikim poremećajem.”

Iranu je dovoljno da cijena nafte bude iznad 100 dolara po barelu kako bi uništio potražnju i poremetio svjetsku ekonomiju. No, nije riječ samo o nafti. Kroz moreuz prolaze hemikalije, helijum, metali i gnojiva, a svijet, kao i za vrijeme pandemije Kovida, ponovno otkriva koliko su snabdijevački lanci međusobno povezani i kako je geografija dala Iranu jedinstvenu priliku da ih prekine.

“Jedan od najvećih strateških neuspjeha Zapada”

Za Trampa bi Hormuški moreuz mogao postati ono što je Kalais bio za englesku kraljicu Mariju I. – Bolan gubitak na kojem se nasukalo njegovo predsjedništvo. Teško je pronaći ozbiljnog komentatora, bez obzira na nacionalnost ili stručnost, koji smatra da je prednost u ovom ratu trenutno na strani Amerike.

Aleks Junger bivši šef MI6-a, rekao je za The Economist da, koliko god mu to teško palo, Iran ima prednost.

“Stvarnost je takva da je SAD podcijenio zadatak i mislim da je prije otprilike dvije nedjelje izgubio inicijativu, koju je preuzeo Iran. U praksi se iranski režim pokazao otpornijim nego što bi iko očekivao”, rekao je Junger.

Mairav Zonszein viša analitičarka za Izrael pri Međunarodnoj kriznoj grupi, kaže: “Postaje bolno jasno da Sjedinjene Države i Izrael ne samo da gube ovaj rat, nego da je ovo jedan od najvećih strateških neuspjeha Zapada, s najznačajnijim posljedicama za regionalnu geopolitiku i globalnu ekonomiju od Drugog svjetskog rata”.

Pritisak u SAD-u

Situacija na domaćem terenu u SAD-u takođe postaje zlokobna. Kurt Mils izvršni direktor American Conservativea, ističe: ” Trampova ostavština je na kocki u Iranu: ako se rat oduži, to će biti jedino po čemu će se pamtiti njegov drugi mandat.

Ni Džordž Buš,  nije želio biti ratni predsjednik, imao je ciljeve vezane za obrazovanje, imigraciju i socijalno snabdijevanje. Ništa od toga nije ostvareno; njegovu je ostavštinu slomio rat u Iraku.” Amerikanci, uključujući republikance, žele da ovaj rat završi, što stvara dodatan pritisak na Trampa.

Unutar iranskog režima, gdje je opstanak bio glavni cilj, raste osjećaj da se ravnoteža snaga naginje u njihovu korist, toliko da bi Iran doista mogao precijeniti svoje mogućnosti. Iranski mediji, na primjer, ponovo prenose analize zapadnih mislilaca i generala u penziju, koji tvrde da je Trampova strategija propala.

Izbor između eskalacije i povlačenja

Bivši šef iranskog odjeljenja izraelske vojne obavještajne službe Dani Citrinowicz, predviđa da do isteka Trampovog najnovijeg desetodnevnog roka Iran neće kapitulirati niti prihvatiti američke zahtjeve.

Nakon toga, Tramp će se suočiti s odlučujućim izborom: daljnjom eskalacijom, povlačenjem ili pritiskom na pregovaračko rješenje. UN neće odobriti upotrebu sile za otvaranje moreuza, Evropa neće sudjelovati, a G7 to neće podržati.

Jedan diplomata nedavno uključen u mirovne pregovore kaže da se iskreno boji da će, ako ne bude vidio izlaz, Tramp posegnuti za nuklearnim oružjem. Emil Hokajem sa Međunarodnog instituta za strateške studije smatra da “Tramp želi izbjeći dug i iscrpljujući rat, pa mu Pentagon nudi opcije visokog rizika s potencijalno velikim učinkom, kao da će jedan snažan udarac promijeniti tok rata”.

“Ovo me podsjeća na to kada su američki i izraelski analitičari tvrdili da će Rafah u maju 2024. biti veliki, konačni udarac u ratu u Gazi. Kako je to prošlo?”, zaključuje Hokajem.