Video
Tako je na Facebooku – u očekivanom roku od dvadeset četiri sata, koliko već SDP-ovskoj pameti treba da sustigne vlastiti jezik – reterirao predsjednik Republike Zoran Milanović, skrušeno nakon poziranja za fotografiju vraćajući orden narodnog heroja takozvane hrvatske ljevice.
Tek što su, eto, njegovu odvažnu izjavu o “bacanju” HOS-ove ploče po uhodanom protokolu osudile sve braniteljske udruge i efikasni državni prijeki sud – od ministra branitelja Tome Medveda i ministra obrane Damira Krstičevića, do predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića – predsjednik se mudro povukao na pričuvni položaj, ustvrdivši otamo kako je samo “htio prokazati one koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje HOS-a da bi relativizirali zločinački karakter NDH, te se narugali žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu i širom Hrvatske”.
Predsjednik Milanović – jednako očekivano – u toj spiritualističkoj seansi doziva, naravno, i duh nultoga predsjednika Franje Tuđmana, prilažući raspravi onaj već dobro izlizani Ćaćin intervju iz 1992., u kojemu se ovaj čudom čudi i zgražom zgraža nad HOS-ovcima što su “nasjeli onima koji su im obukli crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”.
Preuzimajući Tuđmana kao neupitnu dogmu i etičku mjeru svih stvari, Milanović je efektno i po tko zna koji put uzastopno „nasjeo“ upravo onome koji je ustašama osobno presvukao “crne košulje i fašističke oznake”, grozničavo frizirajući rezultat “izgubljenog Drugog svjetskog rata”.
Kako je, naime, u “relativiziranju zločinačkog karaktera NDH” uopće moguće “politički zloupotrijebiti” HOS-ove dragovoljce, koji su kao punoljetni građani – pod punom moralnom odgovornošću, pri zdravoj pameti i, kako sama riječ kaže, drage volje – sami odabrali boriti se za NDH kao politički cilj HSP-a, u stranačkim ustaškim uniformama, dižući desnice u zrak uz slogan “Za dom spremni”? Nije li preciznije, a svakako točnije, reći kako “dubokim poštovanjem i trajnom zahvalnošću” za njihovu “hrabrost i nesebičnost” poginule branitelje HOS-a “politički zloupotrebljava” zapravo Zoran Milanović?
Zašto? Moj je prijedlog, recimo, da Milanović to čini kako bi “relativizirao zločinački karakter” Tuđmanova režima, te se “narugao” njegovim “žrtvama širom Hrvatske”.
Ako pak mislite da impliciram kako HOS-ovci ne zaslužuju Milanovićevo “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost”, naravno da griješite. Predsjednik ima svoje razloge za to poštovanje i zahvalnost, i u njih ne bih ulazio bez sredstava za dezinfekciju. Ja sam problem: u mene, naime, poštovanja i zahvalnosti za HOS-ovce nema. Baš uopće.
Da ne gubimo dragocjeno vrijeme, upitajmo se odmah: zbog čega bismo zapravo trebali iskazivati “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost” mrkim tipovima u crnim uniformama sa sloganom “Za dom spremni”? Dobro, preciznije: zbog čega bismo trebali iskazivati “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost” mrkim tipovima koji su u crnim uniformama sa sloganom “Za dom spremni” pali u Domovinskom ratu? Može i potpitanje: kakvu točno vrstu “dubokog poštovanja i trajne zahvalnosti” zaslužuju pali HOS-ovci, a kakvu ne bi onda zasluživali i pali ustaški crnokošuljaši pedesetak godina prije njih?
Nije Domovinski rat bio prije stotinu ili petsto godina, pa da su slojevi nataložene pozlate u potpunosti prekrili sjećanje. Viđao sam i upoznavao HOS-ovce na ratnim reporterskim lutanjima devedeset prve, s njihovim osnivačem i prvim poglavnikom Dobroslavom Paragom tih sam se dana susretao i razgovarao više puta, a osobito dobro pamtim splitske HOS-ovce.
Pamtim njihov glavni stan u nekadašnjem Muzeju revolucije, prijeteći top pred zgradom i mrke ustaše u crnim uniformama, kao da su sad pobjegli sa seta nekog Zafranovićevog filma.
U Mirovoj trattoriji te smo zime proveli sate i noći užarenih rasprava s naoružanim crnokošuljašima. Pamtim tako kretenske priče “legendarnog” zapovjednika zloglasne 9. bojne Rafael vitez Boban, bojnika Joze Radanovića: recimo, njegovo nepodnošljivo hvalisanje ratnim trofejom, šljemom s “osušenim ostacima četničkog mozga”. Neki mladi HOS-ovci – koji će te zime neustrašivo osvajati srpske stanove u Splitu 3 – u trattoriji su nam kao izdajnicima i plaćenicima bahato i prezirno bacali novac na stol, a drugi „legendarni“ zapovjednik HOS-a, Alija Šiljak, jedne je noći pucao na mene iz pištolja zbog glasnog ismijavanja njegove nadahnute poeme o Poglavniku.
Toga ljeta u HOS su se, naime, učlanjivale samo dvije vrste ljudi: uvjereni ustaše i mladi golomozgi avanturisti, kojima je crna uniforma bila cool, a NDH zvučala kao dobra ideja. Treći tip HOS-ovca jednostavno ne postoji.
Politički cilj, kojemu je HOS bio vojno krilo, bila je restauracija NDH, a JNA i srpske paravojske njima i Tuđmanovoj Gardi bile su tek zajednički neprijatelj. Zato su jedinice HOS-a i nazivane imenima Rafaela Bobana i Jure Francetića, zato su paradirali u crnim uniformama, s desnicama u zraku i sloganom “Za dom spremni”, zato su se postrojavali 10. travnja: što su još HOS-ovci trebali napraviti da ih se nazove pravim imenom, dakle ustašama?
Najzad, takvi su se – sigurno ne zbog nesuglasica u konceptu građanske demokracije – s Tuđmanom i HDZ-om krvavo razišli u Bosni i Hercegovini. Nagradno trik-pitanje za predsjednika Republike: ima li “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost” i za hosovske ustaše Blaža Kraljevića, pale za Domovinu u zasjedi koju je organizirao Milanovićev sensei Franjo Tuđman?
Nisu, jasno, svi HOS-ovci bili tek bijedni šupci na prvoj liniji bitke za srpske stanove, poput onih splitskih. Neki su stvarno bili na ratištu, neki na samim prvim linijama, u Vukovaru ili Dubrovniku, recimo – cijele su se narodne legende isplele oko one šestorice na tvrđavi Imperijal – neki u tim bitkama i poginuli, neki zaista vojnički “hrabro i nesebično”. Pitanje nije, niti je ikad bilo, tko ih je ubio, odnosno protiv koga su se borili: pitanje je – za što? Za Hrvatsku? Odlično: za što su se onda borili Pavelićevi ustaše? Za Madagaskar?
Nisu li i Poglavnikovi vitezovi – boreći se za potpuno istu Hrvatsku kao vitezovi Joze Radanovića – stvarno bili na ratištu, na prvim linijama, nisu li mnogi i među njima u tim bitkama poginuli, neki zaista vojnički “hrabro i nesebično”? Zašto onda i oni ne zaslužuju malo tog “dubokog poštovanja i trajne zahvalnosti”?
Zar zaista samo zato što su – za razliku od HOS-ovih ustaša – ranih četrdesetih nakratko ostvarili svoj politički i historijski cilj? Ako, naime, “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost” nekome imamo dugovati samo zato što u Domovinskom ratu nije ostvario svoj politički i historijski cilj, ima ih još. Konačno – nema nikakvog razloga da ne budemo zlonamjerni – neki od takvih “oblačili su košulje i znakove” mnogo bliže Milanovićevom prigodnom i dekorativnom antifašizmu.
Oni što za HOS-ove ustaše imaju “duboko poštovanje i trajnu zahvalnost” – htjeli to ili ne – sudionike rasprave zapravo dijele na one koji bi željeli ili barem mogli živjeti u državi za kakvu se borio HOS, i one koji s tim imaju stanovitih problema. Neki su u tu podjelu ušli vrlo svjesno, a neki jednostavno glupo: zahvalnost pobjednika za iskazano “duboko poštovanje” – baš kao i poštovanje za “trajnu zahvalnost” – Milanovića bi, bojim se, u HOS-ovoj Nesuđenoj Državi Hrvatskoj dosta iznenadilo. I to prilično duboko i trajno.
Za HOS-ove ustaše, ukratko, nemam baš nikakvo poštovanje, a kamoli zahvalnost. Imam samo nešto ljudskog žaljenja za golomozge balavce među njima, što su u svojim najglupljim godinama, kad se inače naivno nasjeda onima što ispred škole dilaju opijate, nasjeli onima što su im – kako bi rekao Milanovićev sensei – “obukli crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”. Ne samo da se HOS-ovci, nasuprot raširenom mišljenju domobranske Hrvatske, nisu borili za našu slobodu – za nju smo se, hvala na pitanju, borili sami – već se nisu borili čak ni za ovakvu Hrvatsku kakva je na kraju ispala.
Molim stoga biti oprošten od iskaza dubokog poštovanja i duboke zahvalnosti za HOS-ove ustaše. Umjesto vijenaca, uplatite prilog za predsjedničku kampanju.
Preporučeno
Bilo čiju, svejedno. To ste valjda do sad shvatili.
