Video
Ako pratite mađarsku politiku, onda ste vjerovatno čuli za Erdea – izuzetno obrazovanog čovjeka, cijenjenog zbog svog širokog znanja koje nadilazi njegovu užu specijalnost u kanonskom pravu. Njegova stručnost učinila ga je vrijednim savjetnikom raznih vatikanskih tijela, dok njegove propovijedi i intervjui obiluju istorijskim i književnim referencama. Ipak, on je i dalje distancirana ličnost, lišena neposrednosti koja je obilježila papinstvo Franja; asketskog izgleda, rijetko se može vidjeti kako se smiješi.
Njegove veze sa krajnje desničarskom vladom Fidesa u Mađarskoj, međutim, trebalo bi da nas upozore na potencijalne rizike njegovog mogućeg izbora.
Erde je nadbiskup Ostrogon-Budimpešte i kardinal još od 2003. godine. Međunarodni profil stekao je kao predsjednik Vijeća biskupskih konferencija Evrope, predstavničkog tijela evropskih katoličkih biskupa. U posljednje vrijeme, učvrstio je svoju poziciju i izvan Evrope, naročito među tradicionalistički nastrojenim afričkim i američkim biskupima. To se nadovezuje na njegovu ulogu izvjestioca na Svjetskom sinodu o porodici (2014–2015), koju je sazvao papa Franjo kako bi se promislilo o pastirskoj ulozi Crkve u svjetlu društvenih promjena.
Tokom sinoda, Erde se usprotivio nastojanjima da se zauzme inkluzivniji stav prema LGBTQ+ osobama i razvedenim katolicima: „Trenutna tendencija da se određene stvari, koje su zapravo samo želje – često sebične – predstavljaju kao prava u punom smislu… mora se izbjeći“, rekao je delegatima u uvodnom govoru.
Vatikanski analitičari se mimoilaze po pitanju izvodljivosti njegove kandidature. Konzervativci ga svakako podržavaju. Erde je, međutim, bio pominjan i kao kandidat 2013. godine, uoči konklave koja je izabrala papu Franja. Tada je eliminisan u ranoj fazi, zbog čega su neki komentatori skeptični i prema njegovim šansama danas.
Ipak, postoje važne razlike između tada i sada. U februaru 2013. Erde je imao 60 godina – što se tada smatralo premladim za papu. Danas, sa 72 godine, nalazi se u idealnim godinama: može obezbijediti Crkvi deceniju stabilnog rukovođenja, bez rizika da dođe do stagnacije kao tokom višedecenijskog pontifikata Jovana Pavla Drugog (1978–2005). Erde bi mogao iskoristiti i talas tradicionalističkog otpora reformama pape Franja – baš kao što je i Franjo izabran kao izraz progresivnog odgovora na pontifikat Benedikta Šesnaestog (2005–2013).
Uprkos konzervativnim stavovima, Erde se koristi opreznim i umjerenim jezikom, zbog čega je manje kontroverzan od drugih istaknutih tradicionalista, poput Roberta Saraha. Zbog toga može biti viđen i kao kandidat kompromisa: „On je konzervativan, ali nije reakcionaran, i djeluje kao pragmatičan i diplomatičan čovjek“, ocjenjuje mađarski katolički novinar Zoltan Laki.
Ipak, bila bi greška zanemariti opasnosti koje nosi njegova naizgled umjerena pozicija. Iako nije toliko blizak mađarskom premijeru Viktoru Orbanu kao neki drugi biskupi, Peter Erde je još od 2010. pažljivo gradio bliske odnose sa vladajućom partijom Fides. Velikodušne subvencije za crkvu predstavljaju jedan od temelja politike Fidesa.
Jedan bivši sveštenik iz Erdeove nadbiskupije, Andraš Hodaš, poznat po svojim kritičkim stavovima, tvrdio je da je „bio pozvan odozgo“ i upozoren da „ne iznosi takve stavove jer crkva neće dobijati [finansijsku] podršku“. U septembru 2023. Erde je, prema mišljenju mnogih, prešao granicu kada je prisustvovao godišnjem „pikniku u Kečeu“ – visoko ekskluzivnom događaju za pripadnike Fidesa, tokom kojeg Orban drži povjerljivo izlaganje o pravcu politike u narednoj godini.
Tokom migrantske krize sredinom 2010-ih, Erde je odbio da kritikuje Fidesovu kampanju mržnje protiv migranata. Godine 2017. naglo je prekinuo intervju uživo kada mu je postavljeno pitanje da li je demonizacija tražilaca azila od strane vlade u skladu s katoličkim učenjem o saosjećanju prema takvim osobama. Takođe je ćutao pred faktičkom kriminalizacijom beskućništva u Mađarskoj 2018. godine, kao i uvođenjem zakona po uzoru na Rusiju kojim se stigmatizuje LGBTQ+ zajednica 2021.
Možda još zabrinjavajuće od njegovog ćutanja o društvenim pitanjima jesu indikacije da je ranije nepravilno postupano u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece od strane sveštenstva – naročito u slučaju preživjelog zlostavljanja Atile Petoa. Njegova prijava dovela je do raščinjenja sveštenika koji je zlostavljao desetine djece. Ipak, kada je Peto zatražio izvinjenje od crkve, naišao je na tužbu koju su protiv njega podnijeli službenici nadbiskupije. Prošlog mjeseca, organizacija Snap (Mreža preživjelih svešteničkog zlostavljanja) podnijela je žalbu Vatikanu u kojoj se navodi da je Erdeo svojim postupanjem „naudio ranjivima i izazvao sablazan“, kršeći tako kanonski zakon Katoličke crkve.
Kancelarija kardinala Erdea nije odgovorila na molbu za komentar povodom ovog članka. U ranijem intervjuu iz 2021. za Valaš onlajn, Erdeo se ogradio od tužbe protiv Petoa, rekavši da je riječ o „privatnoj stvari“ koju su pokrenuli službenici nadbiskupije. „Mi čak dugujemo zahvalnost tom čovjeku“, dodao je tada. U martu 2025, portparol nadbiskupije odgovorio je na žalbu organizacije Snap rekavši za mađarski medij Teleks da nadbiskupija smatra kako je „postupila blagovremeno i adekvatno“.
Mogući uspon Erdea na papinski tron bio bi loša vijest za LGBTQ+ katolike, kao i za one koji su se ponovo vjenčali nakon razvoda. Ali, to bi takođe trebalo da zabrine preživjele seksualnog zlostavljanja, kao i sve koji su istinski posvećeni integritetu hrišćanskog prisustva u javnom životu.
Preporučeno
Crkva ima dužnost da se suprotstavi onima na vlasti kada prekorače svoje ovlašćenje ili kada zloupotrebljavaju pozivanje na „hrišćanski identitet“ u političke svrhe. To je zadatak u kojem je Peter Erde, kao nadbiskup Estergoma i Budimpešte, potpuno podbacio – a ima malo razloga da vjerujemo da bi kao papa bio išta drugačiji.
