Video
Kad bi Francuska parlament birala prema lošem izbornom modelu, prema kojem se bira Europski parlament, juče, odnosno bolje rečeno, još prije nedjelju dana, Marine Le Pen bi sastavljala parlamentarnu većinu. Naravno, zapravo ne bi, jer tada predsjednik Emauel Makron ne bi povukao državnički potez koji je povukao nakon relativne pobjede desnih radikala na izborima za Europski parlament u Francuskoj.
Isterija koja je u medijima pratila Makronovu odluku o raspisivanju izbora, zasnovana na tvrdnji da je time francuski predsjednik otvorio prostor za uspon desnih radikala na vlast, pokazuje nam kako velik dio medijskih profesionalaca širom Europe ne razumije političke sastave o kojima pišu i zakonitosti njihova djelovanja. Zaboravilo se na ozbiljne političke rasprave vođenje kasnih četrdesetih i u pedesetima, pa i šezdesetim godinama, o tome zašto se dogodilo da su fašistički sastavi ovladali liberalne demokratije u Europi.
Istina je da je teza kako je izborni model Weimarske republike, „čisti” razmjerni sastav bez ikakvih pragova za diobu mandata, koji je doveo do visoke fragmentacije parlamentarne arene, uzrokovao situaciju u kojoj je NSDAP s 33 posto glasova mogla formirati većinu, a nakon toga je put za transformaciju liberalno-demokratskog ustavnog modela u crnu partijsku diktaturu, donekle deterministička, da smanjuje problem na manjkavosti u političkom sastavu, a ne govori o socijalnim okolnostima, ali poruka te teze aktualna je i danas.
Osim razmatranja o političkom ssstavu, silno su važna i ona koja su društvene nauke, pogotovo u SAD, započele još u vrijeme II svjetskog rata, o tome kako unutar demokratskoga ssstava izgraditi zaštitne mehanizme koji će djelovati onako kako su to zagovarali očevi utemeljitelji američke Federacije, naime, koji će spriječiti pojavu jednog uzurpatora, osobe, frakcije ili stranke, koja bi htjela ovladati svim oblacima vlasti u društvu.
Kako izgleda takva situacija, kad u sastavu koji je samo formalno parlamentarna demokratija, jedan uzurpator ovlada svim oblicima vlasti, sjajno vidimo na primjeru Rusije ili Srbije, ali tek se postepeno unutar Europe počinje buditi svijest da takav scenario prijeti i konsolidovani , starim demokratijama.
Makron pokazao da razumije politički sistem
Koliko god mnogi u međunarodnoj areni podcjenjivali predsjednika Makrona, koliko god o njemu govorili kao o svojevrsnom napoleonskom liku koji precjenjuje svoje državniče kapacitete i pokušava afirmirati svoju sujetu, on je u nekoliko situacija pokazao da razumije politički sastav u kom djeluje i da ima temeljnu državnu odgovornost. Pokazao je to nametanjem penzijske reforme, jer bez nje bi Francuska bila na putu marginalizacije u Europi, gubila bi konkurentnost i postepeno sve više zaostajala, a pokazao je to i kad se suočio s činjenicom da su desni radikali, iskorištavajući između ostaloga i socijalno nezadovoljstvo njegovom mirovinskom reformom, ali i stanje neurotskog straha u društvu, prijetnje deklasifikacijom dijela stanovništva, napetostima iz vremena Korona krize, te inflacijom i problemima uzrokovanim ruskom agresijom na Ukrajinu, odnijeli relativnu pobjedu na izborima za Europski parlament.
Zamah koji je tada uspostavljen prijetio je eksponencijalnim jačanjem desničarskih radikala, a Nacionalno okupljanje, radikalski pokret Marine Le Pen, dostigao je upravo onu kritičnu točku od 33 posto potpore, koja je 1933. Hitleru otvorila vrata uspona na vlast.
Makron je ispravno procijenio da francuski većinski sistem u dva kruga, koji omogućava biračima da glasaju srcem u prvom krugu, a podstiče ih da glasaju umom u drugom krugu, ipak može da obavlja funkciju za koju je osmišljen – da spriječi radikalnu opciju od preuzimanja političkog sistema.
Njegov ključni problem, međutim, nije bila činjenica da je njegova liberalna grupa Zajedno bila preslaba da pobijedi na izborima, već činjenica da su tradicionalne francuske ključne političke opcije dramatično oslabile. Socijalisti su praktično nestali sa političke arene, a predsjednik Niklas Sarkozi je tokom svog neuspješnog predsedničkog mandata i još neuspješnijeg pokušaja povratka u političku igru uništio (post)degoliste desnog centra. Otvorena je niša za levičarske radikale, koji objektivno ne pripadaju ustavnom luku, i za kontroverznog Žan-Lika Melanšona, za koga ostaje da se vidi kakav izazov predstavlja demokratskom poretku.
Macronova politička strategija
Veliki profesor Moris Duverže nas je učio da francuski polupredsjednički sistem de facto funkcioniše kao predsjednički sistem, ako predsjednik kontroliše parlamentarnu većinu, i da funkcioniše kao sistem parlamentarne vlade, ako je parlamentarna većina u rukama politička opcija suprotstavljena predsjedniku. Melanšon i njegov Novi narodni front osvojili su relativnu većinu, ali ne i apsolutnu.
Oni ne mogu da dostignu apsolutnu većinu saradnjom sa Narodnom skupštinom, što bi Makrona pretvorilo u nemoćnog predstavnika suvereniteta, koji će ostati u Jelisejskoj palati do kraja svog mandata, odnosno naredne tri godine, ali bez ikakvog uticaja na političke procesa, uključujući i spoljnu politiku Francuske kao pukog predstavnika savremenosti. Oni i dalje imaju saradnju sa Makronovim liberalima, pa će doći do situacije u kojoj će premijer postojati (neće biti samo šef „kuhinjskog kabineta”, šef „izvršnog savjeta”, kao što je u predsednički sistem), ali neće biti ni akter nezavisan od Makrona. Dakle, velika je vjerovatnoća da će Makron nastaviti da predstavlja Francusku u Evropskom savjetu i da će donositi ključne spoljnopolitičke odluke, tako da se, što se Francuske tiče, ništa bitnije neće promjeniti u odnosima sa Briselom.
Sa svim unutrašnjim tenzijama i neizvjesnostima koje su uslijedile, zbog vladajućih odnosa kakve do sada nismo vidjeli, Francuska je ipak dobila tri godine mira i prekinut je stalni rast desničarskog uticaja. Ako su Makron i Melanšon uopšte sposobni da uspostave održive odnose, ako zbog toga imaju duboke međusobne razlike, pošto su ih uspješno blokirali izgradnjom zaštitnog zida protiv prodora desničarskih radikalnih populista, u te tri godine moguće je pripremiti se za ozbiljnu odbranu demokratskih institucija na slijedećim predsjedničkim izborima, a vjerovatno i na opštim izborima
Evropske integracije
Evropska unija bi morala da razmisli o izbornom modelu po kojem se bira Evropski parlament, da u taj izborni model ugradi barijere i zaštite, kao što su francuski model većine u dva kruga, njemački mešoviti model ili britanska relativna većina- model. Već se pokazalo da antidemokratski radikali zloupotrebljavaju lako sticanje parlamentarnog sistema na nivou Evropske unije, pa su Le Pen, nemačka AfD i Najdžel Faraž iz Britanije koristili medijski prostor, ali i novac od Evropski parlament, za patogene aktivnosti u njihovim zemljama. Činjenica da se ključne odluke u EU donose u Evropskom savjetu i zahvaljujući modelima glasanja i postizanja većine u Evropskom savjetu, Unija se do sada nije našla u blokadi, koliko god neke od članica (doskorašnja Poljska zajedno sa Mađarskom, sada Slovačka sa Mađarskom) predstavljaju izazov za racionalno političko djelovanje. Amsterdamski mehanizmi ograničavanja biračkog prava postoje, ali ih je teško pokrenuti i nisu efikasni u situaciji kada dvije države (ili ako se okupi više njih, što do sada nije bio slučaj) ugrožavaju proces donošenja odluka.
Kao što su mnogi počeli zaboravljati da je europska integracija prije svega projekt izgradnje trajnog mira (ali i sprječavanja gladi) nakon II svjetskog rata, tako zaboravljaju i na to da je nužno graditi mehanizme sprječavanja pojave uzurpatora koji bi mogli dovesti u pitanje liberalno-demokratski poredak. Ranjivost liberalnih demokrazija neko vrijeme nije bila jedna od prioritetnih tema društvenih nauka, a još je manje bila predmetom bavljenja političara. Čini se da ulazimo u period, u kojem prije svega zbog patogenog utjecaja totalitarnog režima Vladimira Putina (ne zaboravimo da su i Le Pen, i AfD, i austrijska FPO, ključne rizične stranke za demokraziju u Europi, Putinovi klijenti) takmičiti da o problemu zaštitnih mehanizama demokratije ozbiljno razmislimo.
Uz sve svoje mane, očigledno je da predsjednik Makron to uspješno čini, pa zato valja pretpostaviti da lavina podcjenjivačkog odnosa prema njegovim politikama, ne proizlazi samo iz neznanja učesnika u toj kampanji, nego i iz svjesnog širenja lažnih vijesti u korist Putinova režima. Zanimljivo je gledati ko prednjači u opisivanju Makrona kao gubitnika i ko je bio najčvršće uvjeren u to da se u Francuskoj uspostavlja nova realnost, koju će oblikovati Marine Le Pen, pa da nam sve bude jasno.
Koliko god gajio nadu u to da u SAD sastav sprečavanja pojave uzurpatora demokratskog poretka ne bi preživio povratak na vlast predsjednika Trumpa, Putin, koji je vjerojatno već otvarao bocu dobrog francuskog šampanjca, nadajući se političkim krizama u Francuskoj (i Velikoj Britaniji) ipak nema razloga otvoriti to piće. Europska unija je prostor permanentne „političke drame”, ali institucije ipak funkcionišu, iako je očigledno da njihovu zaštitu treba snažno pojačati.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Standard.
