Video
Prvi znaci problema pojavili su se ovog proljeća, kada je jedna stanovnica u podnesku upućenom opštinskim vlastima navela da se jarbol za zastavu nove ambasade i zastava koja, prema njenim riječima, izgleda „prilično neukusno“, ističu kao trn u oku među kućama u Kembridž stritu, koje imaju status zaštićenih objekata drugog stepena (Grade II), piše Gardijan.
Druga osoba, koja je crnogorsku zastavu, crvenu sa zlatnim obrubom, opisala kao „kičastu“, ocijenila je da ambasada „narušava sklad mirnih i dostojanstvenih“ bijelih fasada zgrada iz kasnog regentskog perioda, čiji je projektant bio Tomas Kjubit.
Dio kritičara, nezadovoljnih činjenicom da prije postavljanja jarbola i ploče sa natpisom ambasade nije podnijet zahtjev za urbanističku dozvolu, donekle se umirio kada je otpravnik poslova balkanske države organizovao druženje uz piće. „Možda bi bilo diplomatski da je to urađeno na samom početku“, prokomentarisao je jedan stanovnik sa dozom ironije.
Međutim, zabava nije uvjerila sve, pa je komšinica koja se sticajem okolnosti našla tik uz ambasadu odlučila da pravdu potraži na sudu.
Dajana Simpson (35), diplomkinja jednog od američkih univerziteta iz prestižne Lige bršljana (Ivy League), koja živi sa roditeljima u Kembridž stritu, tuži Gradsko vijeće Vestminstera. Zatražila je sudsko preispitivanje odluke, uz mogućnost naknade štete, tvrdeći da lokalne vlasti, kada je ambasada naknadno zatražila urbanističku dozvolu za promjenu namjene objekta i postavljanje jarbola, nijesu uzele u obzir uticaj dolaska Crne Gore, države koja je posljednjih godina imala nekoliko spornih situacija sa Rusijom, na njeno mentalno zdravlje.
Simpson, ćerka bivšeg američkog diplomate koja u ovoj ulici živi više od tri decenije, prima invalidninu nakon što su joj dijagnostikovani klinička anksioznost, produženi kovid i funkcionalni neurološki poremećaj. Kako navodi u obrazloženju tužbe, dolazak ambasade toliko ju je uznemirio da joj je san redovno narušen.
Ona tvrdi:
„Često osjećam potrebu da spavam u nekoj drugoj prostoriji, umjesto u svojoj sobi u kojoj spavam cijelog života, kako bih makar djelimično osjetila olakšanje. To se dešava ponekad unaprijed, a ponekad usred noći, kada ne mogu da umirim aktiviranu primitivnu reakciju straha u mozgu (na primjer, kada čujem škripu i odmah pomislim da neko ulazi u moju sobu iz ambasade, iako znam da je takva mogućnost veoma mala i da je ta reakcija uglavnom iracionalna).“
Pozivajući se na kršenja zakona o ljudskim pravima i zakona o ravnopravnosti, Simpson je navela da se zapitala da li je „i dalje održivo da nastavim da živim u ovoj kući, za koju sam očekivala da ću imati mogućnost da u njoj živim do kraja života“. Dodala je da bi odlazak značio da mora da napusti „čvrsto povezanu lokalnu zajednicu“.
Simpson je za Gardijan kazala da je uvjerena u uspjeh svog slučaja. U tužbi tvrdi da gradske vlasti nijesu uzele u obzir njena zdravstvena stanja, da su postupale nerazumno i da su sprovele manjkavu javnu raspravu jer su unaprijed odbacile primjedbe, nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva dalo saglasnost.
U odgovoru na tužbu, Gradsko vijeće Vestminstera odbacilo je optužbe, navodeći: „Ne postoji uvjerljiva osnova za tvrdnju da je došlo do zadiranja u dom tužiteljke ili njen privatni i porodični život.“ Vijeće traži donošenje presude po skraćenom postupku, bez održavanja ročišta.
Portparol Gradskog vijeća Vestminstera izjavio je: „Lokalne vlasti su zakonski obavezne da donose odluke u skladu sa važećom planskom politikom. U ovoj fazi ne bi bilo primjereno da dalje komentarišemo slučaj.“
Predmet koji razmatra sudija Mould možda je neuobičajen, ali je skrenuo pažnju na mnogo češći sukob između manjih država, koje sele ambasade zbog rasta zakupnina ili prodaje nekretnina od strane vlasnika, i stanovnika nekih od najimućnijih londonskih ulica.
Sjedinjene Američke Države imaju ambasadu u Londonu u impozantnoj, namenski izgrađenoj zgradi u obliku kocke, visokoj 12 spratova, južno od Temze. Međutim, za većinu velikih država prirodno mjesto za ambasadu predstavljaju Belgravija, a možda i Južni Kensington, Najtsbridž i Mejfer.
Manje države često nastoje da budu u blizini ovih diplomatskih centara, ali da pritom ne plaćaju jednako visoke zakupnine.
Upravo iz tog razloga Crna Gora se smjestila u Pimliku, u blizini autobuske stanice Viktorija, dok je ambasada Turkmenistana nedavno otvorena u još jednoj preuređenoj porodičnoj kući, u Viktorija roudu, u Kensingtonu. Ipak, ta lokacija udaljena je čak 1,4 milje od raskošnog sjedišta francuske ambasade, naspram Prirodnjačkog muzeja.
Preseljenje ambasade Turkmenistana takođe je izazvalo negodovanje. „Ne mogu da razumijem nedostatak obzira prema neposrednim komšijama“, navela je jedna stanovnica u primjedbi tokom javne rasprave koju je organizovala Kraljevska opština Kensington i Čelsi. „Ispitaću da li se dogodilo nešto nedozvoljeno i, ako jeste, možda će biti potrebno da se ponovo obratim novinama.“
U osvrtu na kuću u kojoj se sada nalazi ambasada, a koja je u vlasništvu Tengkua Fahada (32), sina pokojnog kralja Malezije, školovanog na Itonu, ova stanovnica je navela da bi za ambasadu Turkmenistana, bivše sovjetske republike u centralnoj Aziji, trebalo pronaći drugu lokaciju.
„Nijesam imala ništa protiv pokojnog kralja Malezije, koji je tamo živio, a vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina“, napisala je. „Četiri godine je tu živjela jedna porodica, koja se prije nekog vremena odselila iz poreskih razloga, ali kuća nije dugo bila prazna… Ne sumnjam da su to veoma prijatni ljudi, ali, kako god to predstavili, ja se, barem, ne osjećam potpuno bezbjedno, a sama pomisao da će biti postavljeni natpis i zastava ostavlja me bez riječi.“
Kada su novinari posjetili njen dom, ova stanovnica, koja je tražila da ostane anonimna, kazala je da se ispostavilo da su Turkmeni „zapravo prilično tihi“ i da do sada nije bilo nikakvih problema.
Čini se da su rizici od ovakve lokalne netrpeljivosti i pažnje javnosti naveli neke države da izaberu drugačije lokacije.
Sjeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu na svojevrsnom mjestu izgnanstva — u kući iz 1920-ih sa sedam spavaćih soba, smještenoj nedaleko od autoputa A406 u Ilingu, u zapadnom Londonu.
Kolin Flad, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje, kazao je da od njih nikada nijesu čuli ni glasa.
Radnik koji renovira kuću pored sjevernokorejske diplomatske misije dodao je: „Divni su ljudi — uredili smo im zelenilo ispred kuće i nadamo se da ćemo dobiti još posla. Divni ljudi.“
Preporučeno
