Milutin Mićo Praščević

Stravičan prizor ugledao je Milutin Mićo Praščević, nastavnik biologije i hemije. Vidjelo je jezivu scenu još desetak ljudi, ali niko se nije usudio da skoči u Lim. Niko osim nastavnika Mića. U, i leti hladnoj rijeci, lomio je led, borio se lavovski sa talasima, ali je uspeo: skočio je po tuđ život i spasao ga.



Za svoj podvig, Milutin je u tradicionalnoj akciji “Večernjih novosti” dobio zlatnu plaketu za najplemenitiji podvig godine. Bio je najplemenitiji Jugosloven u 1986.



Pamti sve kao da je juče bilo



Gotovo 36 godina kasnije, Milutin je vedar, stamen penzioner koji živi u svojoj kući u pitomim Brezojevicama, nadomak Plava. Dočekao je tada reportere “Novosti” raširenih ruku i još šireg srca uz iskren osmijeh dobrodošlice.



“Naravno da pamtim. Doživio sam i preturio preko glave mnogo toga, počev od školskih učionica, preko nebrojenih događaja na fudbalskim terenima na kojima sam igrao do mnogobrojnih uspona na Prokletije i druge planine i dramatičnih zbivanja koja znaju da ih isprate, ali, taj dan, taj 14. decembar 1986, pun snega i leda, tu borbu za život, koja je mogla odnijeti jedan tek započeti, ali i moj, nikada neću zaboraviti. To “stanuje” u meni… – priča Milutin.



Nazdravljajući nam sa “glogovačom” za koju je uz osmijeh garantovao da prija srcu, a raduje dušu, nastavio je:



“Odlično se sjećam, što bi se reklo “kao da je bilo juče”, i uručenja plakete u Beogradu, te lijepe, uzvišene svečanosti, kao što pamtim i još nekoliko boravaka u redakciji “Večernjih novosti”. Ali ne mogu ni da zaboravim da su tadašnja država i vlast čitav događaj pokušale da gurnu pod tepih iz samo njima poznatih razloga. Da nije bilo “Novosti”, bilo bi kao da se to nije ni desilo. Bude čovjeku nekada neprijatno da zbori o tome, ali, eto, da ništa nisam u životu ostvario, nego da sam samo taj život spasao, otišao bih sa ovog svijeta presrećan”.



Skočila u bijeloj haljini



Posle srdačnog razgovora u Milutinovoj botaničkoj bašti Velemun, gde u prohladnu ranu jesen polako pada “u san” oko 400 biljnih vrsta, koje “nadgleda” Pančićeva omorika, domaćin pristaje da odu do mosta na Limu, pedesetak metara od Plavskog jezera, njegovog izvorišta. Do mjesta gdje se prije 36 godina odigravala bitka za život mlade N. S.



“Bila je u bijeloj haljini, koju je, kako sam kasnije čuo, bila pripremila za udaju. Čuo sam ciku i komešanje, pa stravičan prizor njenog skoka u Lim. Sletio sam na obalu i lomeći led ugledao preplašenu djevojčicu, koju je hladnoća rijeke izgleda bila otreznila, tako da je molećivim pogledom tražila spasenje. Usporovao me je led… Nekako sam se dokopao drvenog stuba starog mosta za koji se ona grčevito držala. Uhvatio sam je za odjeću. Pokušavao sam da je odvojim od stuba nekadašnje ćuprije. Znao sam da ako ostanemo predugo u vodi da je sa nama gotovo. Čvrsto sam je zgrabio ispod pazuha i odgurnuo se nogama o stub… Ali, ponijela nas je plahovita voda… Počela je borba. Lim nas je nosio. Činilo mi se da je gotovo sa nama. Želio sam mnogo da to dijete živi”, priča Milutin, čiju je strahovitu borbu protiv ledene rijeke za život djevojčice, posmatralo desetak ljudi.



Doplivao do plićaka sa njom u rukama



Kada je nekako uspio da se poslije silne borbe dokopa plićaka, ruku mu je pružio prijatelj Bato Radenović. Odjeknuo je aplauz za Milutina, kao u vrijeme kada su ga kao legendarnog fudbalera Jezera, Berana i Mornara nagrađivali za srčanost i bravure i na terenima diljem tadašnje Jugoslavije.



Milutin je prestravljenu djevojčicu dao u ruke tadašnjem fudbaleru Zvezdanu Drakuloviću, koji ju je smestio u kola i odjurio prema Domu zdravlja.