Piše: Boris Dežulović

„To Nila vali djevičanski su, čisti“, kaže lijepa Helena u prvoj rečenici Euripidove drame.

Kao i na premijeri godinu ranije, u snažnom finalu – jednom od najdojmljivijih koje smo vidjeli – egipatski je kralj svjedočio kako se ispunjava proročanstvo njegove sestre Teonoje, i kako Menelaj i Helena gliserom isplovljavaju s mula marjanskog Instituta niz „djevičanske i čiste valove Nila“ u tihu crnu pučinu prema Čiovu, nestajući u gluhoj i slijepoj noći da se iz nje više ne vrate.

Još jedan dugi aplauz, pokoji „bravo“ iz publike, teški zastor od kobaltnog ljetnog neba i kraj.

Hrvatskoj – svejednoj 1991. kao i 2021. – u svakom je historijskom trenutku njenog vječnog međuvremena pismo Mire Furlan stiglo jutros, u svakom tom trenutku u istu „prazninu i mrak“. I stizat će joj tako dovijeka

Gdje su nestali Menelaj i Helena? „Moglo se čuti od Glasnika da je brod trebao stići na nebo, jer kraljevski par iz Sparte, nakon čudnovatih događaja na ušću Nila, tamo čekaju dioskuri“, tumačio je u jednom razgovoru redatelj Magelli. „Jasno je valjda da Helena i Menelaj više nemaju prostora za sreću na zemlji. Euripid je to tako pisao, bio je prvi koji je problem smrti uveo kao opravdanost.

Čak i kad objašnjava rat i njegovo postojanje, on ide protiv mita i stvara Helenu od magle, pa kaže da je ‘bilo previše ljudi’. A kad otvara problem dioskura, koji zapravo predstavljaju onaj drugi život, ono nešto iza smrti, on samim time ne negira postojanje. Zapravo, on afirmira postojanje nečeg drugog. Taj gliser, dakle, hita u neku drugu civilizaciju, ili iza nje, u nepoznato. Kamo? U tom pitanju svi smo mi sadržani.“

Kamo su onda umakli Teoklimenu, zna li proročica Teonoja kuda su te tople splitske noći 1991. gliserom otplovili Menelaj i Helena? „U tom pitanju“, jasno, „svi smo mi sadržani“, u njemu – u perivoju pod egipatskim palmama na punti Marjana – bili smo publika i ispratili smo ih pljeskom: nakon te ljetne noći nikad se više nisu vratili.

Teoklimena je igrao Božidar Alić, Teonoju Zoja Odak, Menelaja Mustafa Nadarević, a Helenu – Mira Furlan.

Točno trideset godina kasnije, u svega desetak ovih strašnih mjeseci, jedno za drugim svi su otplovili u noć: prvi je pred prošlo proljeće otišao Teoklimen, prošlog ljeta Teonoja, u jesen Menelaj, a za njim ove zime i lijepa Helena.

Danas znamo što je bilo poslije. Božidar Alić skončao je siromah pomračena uma kao maskota opskurne hrvatske desnice, učeći vlastitu djecu nacistički pozdrav i izvodeći bizarne ustaške performanse po svom otupjelom gradu. Hrabra Zoja Odak, čvrsta i nepokolebljiva splitska heroina, ostala je u splitskom HNK-u boriti se i onda kad više nije bilo ni preživjelih ni smisla: nacionalna prvakinja rješenje o mirovini dobila je poštom. Dobri Mustafa Nadarević pridružio se pak Art gardi i na pozornicu zagrebačkog HNK-a vratio ožujka sljedeće godine, u „Dioklecijanovoj palači“ Antuna Šoljana, završivši na kraju kao slavni prostodušni penzioner u jednoj prizemnoj humorističkoj seriji i groteskni hrvatski general u drugoj.

Mira Furlan jedina nije birala svoj put. Kako je u intervjuu pod naslovom „Mira, žena koje ima“ proročanski rekla godinu dana ranije, pred splitsku premijeru 1990., nijemo se nadglasavajući s vatrometom i kravalom „demokratskih promjena“: „Sve sa Helenom događa se mimo njene volje, za sve što se s njom i oko nje zbiva ona ne snosi nikakvu krivnju.“

Te noći, kad je s punte Farosa otplovila zvjezdanim morem u namreškano nebo, posljednji put smo vidjeli Helenu.

Danas, rekoh, znamo: na tom putu Miru je u Zagrebu dočekao grafit „četnička kurva“ na zidu kuće, probušene gume na automobilu, prijetnje smrću na telefonskoj sekretarici, otkaz na porti matičnog Hrvatskog narodnog kazališta, voštani pečat na vratima oduzetog bakinog stana i stroga službenica na zagrebačkom šalteru JAT-a, kojoj je postiđeno morala objašnjavati da kartu za Beograd kupuje jer između Zagreba i Beograda živi već četiri godine, jer joj je tamo muž i jer tamo igra predstavu na BITEF-u.

Slomljena radije nego pognuta, Mira Furlan presjekla je onda svoj život na dva komada, pa – samo mjesec-dva nakon što smo je dugim pljeskom ispratili s marjanske punte – zajedno sa suprugom Goranom Gajićem otišla daleko i zauvijek. Ostavila je za sobom tek potresno „Pismo sugrađanima“, objavljeno u zagrebačkom Danasu početkom studenoga 1991., zahvalivši „sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci“.

„Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život“, napisala je Mira Furlan. „Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi.“

Ili: „Sve sa Helenom događa se mimo njene volje, za sve što se s njom i oko nje zbiva ona ne snosi nikakvu krivnju.“

Pa ako već mi ime rug je Heladi/ a ono tijela bar nek’ ljaga ne kalja. Tako je Euripidova lijepa Helena objašnjavala u četvrtom činu, ulazeći u onaj brod za „neku drugu civilizaciju, i još dalje, u nepoznato“, vapeći ljudskim, nama dakle već posve nepoznatim starogrčkim jezikom: Al’ nešto tamo me i amo vuče sad/ i ne kudim te – samo sreće treba mi.

Još ona strašna rečenica u pismu – „upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati“ – pa cinični podsmijeh iz mračnog partera, teški zastor od kobaltnog ljetnog neba i kraj.

A dragi sugrađani ispratili su je teško shvatljivom mržnjom i bijesom, poput čopora izgladnjelih hijena kopajući po ostacima one polovice života koju nam je ostavila. Mira Furlan bila je idealna meta – talentirano a misleće ljudsko biće, misleće a nezavisno, nezavisno a ženskog spola.

Danas ugledni gastronomad Rene Bakalović, u ono vrijeme tek gastroenterolog stažist i predani istraživač ljudskih utroba u tiražnom zagrebačkom Globusu – pod uredničkom paskom samog nadstojnika zagrebačke gastroenterologije Denisa Kuljiša i šupačkim potpisom Globusovog investigativnog tima – u tri je dijela objavio veliki izvještaj o sadržaju utrobe Mire Furlan, otkrivši kako joj je već ulogom prostitutke u prvoj gimnazijskoj predstavi „usud ostavio pečat“.

„Korijene njene česte zluradosti prema Zagrebu“ – kojom je valjda pisala sugrađanima – iskopao je pak u usudu njene bake Židovke, koja je iz nekih čudnovatih razloga „dobar dio rata ustrašena provela u ormaru“.

„Težak život lake žene“, glasio je veliki, masni naslov prvog nastavka, „Poželjna i intelektualcu i kamiondžiji“, stajalo je pod fotografijom u drugom, „Da li je Globusov feljton nekrolog glumici ili povod za njen trijumfalni povratak u Zagreb?“ pitao se cinični podnaslov trećeg dijela feljtona, koji će, uz zloslavne „Vještice iz Rija“ Tuđmanova savjetnika Slavena Letice, objavljene krajem iste te 1992., ostati do danas najniža i najdublja izmjerena točka u cjelokupnoj povijesti hrvatskog novinstva.

Mira Furlan do tada je već radila kao čistačica i konobarica u New Yorku, izgubivši se iz naših života u onoj gluhoj i slijepoj noći, u „praznini i mraku“ iz kojega će se zahtjevna splitska publika i dragi zagrebački sugrađani sljedećih trideset godina pitati je li uopće ikad i postojala, ili je zaista bila samo oblak – onaj Euripidov „živ od zraka stvoreni lik“, da se „lude misle: ima me, a nema“ – tek opsjena zbog koje su Troja i Sparta onako spremno ratovale.

Rat se ionako, kako reče Magelli, „događa zbog fikcije, privida, dima i magle“.

Viđali smo sljedećih desetljeća jednu, ista Mira Furlan, američku glumicu koja je igrala u popularnoj američkoj space operi „Babylon 5“, i onoj još popularnijoj, zvala se „Izgubljeni“. Ova pak „naša“ Mira Furlan vraćala se par puta, mnogo godina kasnije, nakratko, tek valjda da se uvjerimo kako je stvarno nema.

Ono što je trideset godina ranije tumačio Magelli, Helena je za jednog od tih kratkih povratničkih privida 2017. godine objasnila nešto razumljivijim jezikom: „Tijekom svojih nedavnih boravaka u Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od devedesetih kad sam otišla, da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam što tražiti. To je tužna pomisao, ali nažalost istinita.

A istinu treba prihvatiti. Nemamo drugog izbora.“

Strašno je koliko je Mira Furlan bila u pravu, i strašnija od toga možda je još samo činjenica da je morala umrijeti kako bismo je možda jednom i shvatili, na kauču pred televizorom uljuljani u onu toplu kolovošku „dugu i mračnu noć“ što nam se do dana današnjeg nije razdanila, očiju odavno naviklih na „prazninu i mrak“.

Kao da „čitav“ taj „zagađeni prostor“ nisu sami uredili i vladali njime svih tih trideset godina, od „naše velike umjetnice“ svečano se oprostio cijeli zbor hadezeovskih teoklimena, od predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića – koji je za lentu na vijencu od umjetnog cvijeća odabrao konfekcijsku rečenicu kako „gospođa Furlan ulazi u red naših umjetnica koje su ostvarile zavidnu karijeru kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu“ – do ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, koja je iz kineskog pogrebnog dućana s plastičnim rečenicama odabrala onu kako ćemo „Miru Furlan zauvijek pamtiti po njezinoj umjetničkoj raznovrsnosti i zavidnoj glumačkoj vještini, radoznalosti i otvorenosti“.

Matični pak zagrebački HNK, koji je trideset godina ranije prezrenu „beogradsku glumicu i srpsku nevjestu“ otjerao kao da mu se to na porti ukazala sama živa i odrasla Lea Deutsch, u oči će nas gledati i zahvaljivati „umjetnici koja je svojim beskompromisnim stavovima postala moralna veličina“, i čiji je „odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga bio trenutak prestanka njezinog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu“.

Vrag su politički razlozi, poput onih „čudnovatih događaja na ušću Nila“, deus ex machina koji čini da ljudi iznenada odlaze i nestaju, pa će se na njih požaliti i Hrvatska televizija, podsjećajući kako je Mira Furlan „zbog političkih razloga 1991. emigrirala u Sjedinjene Američke Države“.

Na Prisavlju su se onda dosjetili pa kao in memoriam postavili uvod iz emisije Nedjeljom u 2, u kojoj je „naša velika umjetnica“ gostovala 2008. – prilog u kojemu će se jednako iznenada pojaviti i sam ugledni gastroenteronomad Rene Bakalović, pa na pitanje o onom strvinarskom izvještaju iz 1991. lakonski, uz loše odglumljenu građansku nelagodu, odati kako mu je i danas teško zbog toga.

„Mučno je i prisjećati se, nažalost, onoga što je sasvim izvjesno, da sam ja bio autor, to se dobro sjećam“, reći će Bakalović – on se dobro sjeća! – pa se uz sjetni uzdah prisjetiti i kako je „Miru upoznao u drugom razredu zagrebačke Šesnaeste jezične gimnazije, gdje je među desecima prekrasnih cura bila jedna od najljepših“, i kako je u ono vrijeme „dosta surađivao s njenim suprugom, tako da nije bilo potrebe za izmišljanjem faktografije“.

Ukratko, koliko se u mraku marjanske punte dalo razabrati, „naša velika umjetnica“ – „jedna od najljepših cura u gimnaziji“, poznata po „umjetničkoj raznovrsnosti i glumačkoj radoznalosti“ – nakon čudnovatih događaja na ušću Nila 1991. iznenada je „zbog političkih razloga“ prestala raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu i emigrirala u Sjedinjene Američke Države, ostvarivši tako „zavidnu karijeru kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu“.

Sva je sreća ispala da „nije bilo potrebe za izmišljanjem faktografije“.

„Život ide dalje, nema mjesta samosažaljenju ni veličanstvenim osjećajima“, jednostavno je pak, pomirena sa sobom, pola sata nakon Bakalovića te Nedjelje u 2 dodala Mira Furlan.

Odlaskom „naše velike umjetnice“, Domovini je ostalo dovoljno mjesta za samosažaljenje i veličanstvene osjećaje, ali ne i za život. Dok je Mirin tako „otišao dalje“, dragim sugrađanima nije se pomaknuo do danas. U takvoj Hrvatskoj, „Pismo sugrađanima“ iz studenoga 1991. – koje već danima kruži društvenim mrežama – čitamo kao da nam ga je poštar sad donio, kao da ga je Mira sinoć pisala, kao njene posljednje riječi, kao testament.

Hrvatska u koju je to pismo stiglo nakon trideset godina lutanja provincijskim poštanskim uredima, ista je ona čudnovata Hrvatska iz koje je potpisnica i otplovila tople splitske kolovoške noći 1991., ista iz koje je zauvijek otišla one hladne zagrebačke noći par mjeseci kasnije, ista iz koje je to pismo i napisano, do danas netaknuta i konzervirana, „pognutih glava, stisnutih usana i kosih pogleda prepunih mržnje i bijesa“, kakvu će je Mira Furlan opisati u drugom jednom intervjuu, prije deset godina.

Ili dvadeset pet, ili sinoć, više nije važno.

Na primjer: „O čemu je zapravo riječ, tko je maltretirao Miru Furlan? I kako? To što joj je netko oteo zajedničku državu kao prostor ne njene intime, nego naprosto pozornicu njene slave, jedini je problem u cijeloj ovoj farsi. Kaj Mira Furlan želi kazati, kad su u trenutku agresije na Hrvatsku ona i Gajić izabrali da ne budu uz svoje sugrađane?

Kakav linč? Kakav progon? Ili bismo mi sada trebali pristati na reviziju povijesti, pa pristati na verziju Mire Furlan: ovdje nacionalizam, ondje nacionalizam, a Muze šute! Ovdje nacionalizam?! Ne, draga Mira, ovdje smo htjeli samostalnu Hrvatsku, a nismo htjeli živjeti u Jugoslaviji!“

Na primjer: „Žao mi je što smo ti razjebali jedinu državu u kojoj si ikada bila zvijezda. To smo napravili samo zato da ti ne budeš zvijezda. Za to je život dalo desetak tisuća ljudi. Zašuti i poštuj barem njihovu žrtvu. A tebe tko jebe! Eto, o tome ja tako mislim, i molim, ovime skidam Miru Furlan s križa. Pa mislili vi o meni kaj god hoćete. A i zato me zaista više boli kurac.“

Na primjer: „U mojoj su zemlji ljudi ginuli za njenu slobodu, i za moralni i svaki drugi izbor Mire Furlan boli me kurac.“

Iz koje od proteklih dugih i mračnih trideset godina kulja ovaj autentični gnjev i kronični hrvatski schwanz-schmerz? Je li ga to još u jesen 1991. zapisao jedan od onih žovijalnih pseudonima Božićevog Slobodnog tjednika, ili ga je 1992. zapisao netko iz Globusova gastroenterološkog tima?

Je li te riječi u pravednu bijesu pisao neki branitelj isprovociran kolumnama Mire Furlan u Feral Tribuneu devedesetih, ili neki od njenih bivših kolega, kad se ono 2002. vratila na Brijune da u Šerbedžijinu Ulysses teatru odigra Medeju? Je li ih pisao neki pretenciozni bloger, razgnjevljen pojavom Mire Furlan na HTV-u 2008., ili neki pretenciozni čitatelj domovinskog tiska, razgnjevljen njenom pojavom 2016. u riječkom teatru?

Je li to jedan od bezbroj anonimnih komentara ispod onog njenog intervjua 2017., ili ipak samo jedan od bezbroj anonimnih komentara ispod vijesti o njenoj smrti prošle srijede?

Je li, konačno, riječ o odgovoru bezimenog dragog sugrađanina na pismo iz 1991., ili o njegovu odgovoru na pismo iz 2021.?

To što ne znate, niti možete makar otprilike pretpostaviti, govori sve o hrvatskih trideset godina bez Mire Furlan: kao što je njeno pismo moglo biti napisano bilo koje od tih uzaludnih godina, kao što svakoj od tih bilo kojih godina stoji poput osobne posvete, tako joj stoje i „stisnute usne“ i „kosi pogledi prepuni mržnje“ kojim su ispisani gornji redovi.

„U mojoj su zemlji ljudi ginuli za njenu slobodu, i za moralni izbor Mire Furlan boli me kurac.“ U svakoj od trideset godina mračnog međuvremena ta historijska bol mlohavom hrvatskom kurcu pristaje kao vuneni nakurnjak dida Vidurine.

Naravno da onda niste pogodili tko je autor, kako biste i mogli: ako je to danas uopće važno, važno je samo zbog toga što je odgovor – a točan je onaj pod e) pretenciozni bloger razgnjevljen pojavom Mire Furlan na HTV-u 2008. – lijep i prilično precizan presjek bijedne malograđanske Hrvatske iz koje je Mira Furlan onomad i pobjegla: gnjevni je bloger bolna kurca glavom, bradom, glavićem i podbratkom Romano Bolković – sam dekorativni stup hrvatskog društva, rado viđen gost agramskih salona, domjenaka i kazališnih premijera, komtur viteškog Reda svetog Jurja plemenite kuće Habsburg-Lothringen i ugledni voditelj HTV-ova talk-showa u kojemu s prokuratorima, Velikim meštrima i ostalim društvenim stupovljem iz memorije svog mobitela palamudi o izazovima našeg doba, sve viteškom desnicom svirajući kurcu i herojski prkoseći boli.

Riječju, Republika Hrvatska.

Ta Republika, eto, raskošno je i savršeno svejedna 1991., 1999., 2008. ili 2021., mala, tijesna, „prazna i mračna“ republika u kojoj istočni grijeh Mire Furlan nikad ne zastarijeva. Na primjer: „Izbaciti Miru Furlan iz stana i s posla nije bilo u redu.

Bombardirati i slati tenkove iz Beograda isto nije bilo u redu.“ Ni datum ni autor ovog efektnog kratkog izvještaja o slabo poznatoj ulozi „naše velike umjetnice“ u bombardiranju Hrvatske i tenkovskim operacijama JNA, shvatili ste dosad, nisu važni: što će se promijeniti u slici Hrvatske saznanjem da nije napisan 1992., već upravo ovih dana, upravo povodom smrti Mire Furlan, kao nekrolog? I da mu autor nije komtur nekog viteškog reda, nego sam slavni Denis Latin, ikona hrvatskog televizijskog novinarstva?

Kako točno tu sliku mijenja saznanje da je ikona hrvatskog novinarstva svoj šupački komentar uskoro jednako šupački uklonio sa svog Facebooka? Dobro, osim blage nijanse u prijelazu iz 2021. u 1991., u dane ponosa i slave kad bi Denis Latin – samo da ga umjesto spiskova hrvatskih vještica nisu dopali spiskovi sisačkih Srba – prvi spremno stao u red za silovanje, pa mlađi i hrabriji ponosno potpisao kako je „izbaciti Miru Furlan iz stana i s posla sasvim u redu“.

Kako pokazuje ovaj mali eksperiment u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, toj Hrvatskoj – svejednoj 1991. kao i 2021. – u svakom je historijskom trenutku njenog vječnog međuvremena pismo Mire Furlan stiglo jutros, u svakom tom trenutku u istu „prazninu i mrak“. I stizat će joj tako dovijeka. Smrt „naše velike umjetnice“ takvoj je Hrvatskoj bila zaista posljednja šansa, ne po cijeni da joj se „Pismo sugrađanki“ vrati s pečatom „Primateljica nedostupna“, nego upravo zato.

Adresa pošiljatelja jedina je njegova točna adresa. Nakon što je i tu šansu propustila, više ih neće imati. Svaka sljedeća – a bit će ih još što će zavodljivom onom dramskom „opravdanošću smrti“ izgledati prilikom – doći će za cijeli jedan život Mire Furlan prekasno.

U tom velikom životu, naime, u toj tragičnoj smrti – na vrijeme je objasnio Paolo Magelli – „svi smo mi sadržani“.

Trideset godina nakon Magellijevih „čudnovatih događaja na ušću Nila“, gliser s marjanske punte konačno je tako „stigao na nebo“. Kao u nekoj lošoj adaptaciji, jednoj od onih za blaziranu i manje zahtjevnu publiku, Miri Furlan glave je na koncu došao obični komarac s virusom Zapadnog Nila. Tamo, na hiljadu morskih milja i trideset godina dalekoj drugoj obali – u onoj „drugoj civilizaciji, ili iza nje“ – simbolično ju je tako dostigao opaki virus s obale s koje je one ljetne noći niz „djevičanski čiste valove Nila“ i krenula na put.

Hoće li drago sugrađanstvo razumjeti barem tu poruku, jeftinu taman po njegovoj mjeri, poput magneta za frižider iz jedne mrtvačnice u Los Angelesu? Svejedno je, rekoh, sad je kasno. Sve je gotovo. Tko god je čitao grčke mitove, tko god je pohađao bolje građanske gimnazije, zna da Helena na kraju svog mita postaje boginja.

Danas i to znamo: čovjek samo mrtav može biti bog, objasnili su nam još dioskuri, braća Helenina. I Helene je zaista bilo, shvatit ćemo na kraju, kad tjelesna, stvarna i mrtva postane božanstvo. Kad tvrdo se nadaš, izda te nada, pisao nam Euripid, gdje nade i nema, put nađe božanstvo. A bijedna, mala Hrvatska svejedna je i sebi, kamoli bogovima.

Ali boli nas tvrda nada. Nama ostaju praznina, mrak, ikone, gastronomadi i vitezovi Reda svetog Jurja. Pošteno.

Samo još jedan dugi aplauz, pokoji „bravo“ iz publike, teški zastor od kobaltnog ljetnog neba i kraj.