Video
U susret jedinstvenom događaju u Crnoj Gori, koji se 15. i 16. juna organizuje u Porto Montenegru, prenosimo ekskluzivni intervju sa Danielom Mateom, kreatorom posebnog koncepta tehnike prepoznavanja i suočavanja s traumom pod nazivom „Mentalna kiropraktika“.
Daniel Mate je višestruko nagrađivani pisac i kompozitor mjuzikla i muzike za pozorište koji trenutno živi i radi u New York-u. Sa svojim Ocem Gaborom Mateom napisao je best-seller knjigu „Mit o normalnom: Trauma, bolesti i lečenje toksične kulture. Daniel je autor programa „umni kiropraktičar“, a zajedno sa svojim klijentima uz šetnju razgovara i kako sam kaže trudi se da mijenja perspektivu i da im pruži priliku da drugačije sagledaju svoj život i trenutne odluke.
STANDARD: U organizaciji NB Psihoterapija, u okviru događaja „Moving Forward from Trauma“, crnogorska i regionalna javnost će imati priliku da čuje Vaša razmišljanja i upozna se sa konceptom „Mentalna Kiropraktika“. Šta konkretno označava ovaj koncept i koje benefite nosi za širu publiku?
Mentalna kiropraktika je kognitivna tehnika koja će vam pomoći da razumijete i potencijalno se oslobodite intenzivnog osjećaja zaglavljenosti u određenim oblastima života koji vam izazivaju visok stepen frustracije i anksioznosti.
Tehnika se primjenjuje na način što na samom početku pretpostavite kao da je problem sa kojim se suočavate već riješiv. Sam ovaj pristup predstavlja poseban benefit jer pruža trenutni osjećaj olakšanja, kao da ste već riješili 50% problema.
Zatim, nastavljajući ovaj proces, možete otkriti vaša skrivena uvjerenja, očekivanja i predrasude vezane za situaciju sa kojim se mučite, a koje utiču na vaše trenutno stanje zaglavljenosti.
STANDARD: Zajedno sa svojim ocem Gaborom Mateom, koautor ste knjige „Mit o normalnom“. Koliko je razumijevanje „normalnog“ pogrešno, jer zanemaruje uticaj traume i stresa savremenog života na zdravlje našeg tijela i uma?
MATE: Ne postoji ništa loše u riječi normalno, zavisno od toga šta mislimo pod tim. Dakle, postoji nekoliko definicija normalnog. Jedna bi bila naučna – opseg prihvatljivih jediničnih mjera, zavisno od toga o čemu pričamo. Na primjer, ako govorimo o normalnoj tjelesnoj temperaturi, to su relativno uski nivoi tjelesne toplote u kojima ljudsko tijelo može funkcionisati na zdrav način. Ako ste ispod tog opsega, ulazite u sferu hipotermije, a ako ste iznad, onda u sferu groznice. I sve što je previše udaljeno od onoga što je normalno, odnosno od onoga što je zdravo, je vrlo opasno i može biti fatalno. Zatim, postoji definicija normalnog koja jednostavno kaže da je nešto uobičajeno, pa ne morate da brinete o tome. Na primjer, ako trudnica nije znala za jutarnju mučninu i ode kod doktora i kaže: “Svakog jutra se budim osjećajući mučninu i povraćam”, doktor bi mogao reći: “Pa, to je normalno. To se dešava mnogim ženama.” Drugim riječima, nije prijetnja. Opasnija vrsta normalnog, i ona o kojoj govorimo u naslovu knjige i kroz cijelu knjigu, je ona vrsta normalnog koju ne možemo viđeti. Stvari koje su toliko normalizovane da ih ni ne primećujemo. I postoji pretpostavka da je sve što je normalno i prirodno ili zdravo. Dakle, u slučaju jutarnje mučnine, ona je zdrava i prirodna kao i normalna za ženu da ima određeni stepen intestinalnih problema tokom trudnoće. Međutim, to ne znači da samo zato što je nešto normalno, to je i prirodno ili zdravo.
Ono što mi govorimo je da u našoj kulturi, u našem trenutnom svijetu, koji je u ovom trenutku ili američki kapitalizam ili njegova izvezena verzija koja postaje sve globalizovanija, ali takođe i samo stresovi modernog svijeta, postoje mnoge stvari koje postaju sve normalnije, a zapravo nisu prirodne ili zdrave za ljude, jer ljudi nisu evoluirali da žive u okruženju u kojem trenutno živimo. Detaljnije ćemo govoriti o tome u knjizi, a pričaću o tome kada budem tamo lično. Ali postoje mnoga radikalna odstupanja od onoga što neki naučnici i antropolozi nazivaju našom evolutivnom nišom, odnosno okruženjem u kojem je naša vrsta evoluirala. I to je jedini način na koji možete razumijeti šta je zapravo istinski normalno, ili prirodno, za ljude, odnosno kakva bića smo mi? Odnosno, kako smo evoluirali? Ako želite znati šta je zdravo za hrast, morate razumijeti kako su hrastovi evoluirali i u kakvim okruženjima oni napreduju i postaju najjači i najzdraviji. Ne biste se iznenadili ako uzmete hrast i zasadite ga u Sahari i on ne izraste iz zemlje, ili ako to i učini, bio bi vrlo slab i nezdrav.
Dakle, ono što govorimo je da postoje mnoge stvari koje nam se čine normalnima jer je to voda u kojoj plivamo. Ali zapravo, one idu protiv onoga što ljudima treba. I kada imate vrstu koja živi u okruženju koje je sve manje prilagođeno osnovnim potrebama te vrste, završićete sa svim vrstama nedostataka u zdravlju, blagostanju, bilo fizičkom, mentalnom ili oboje. Jer jedan od aspekata normalne zapadne medicinske prakse koju osporavamo je ideja da su um i tijelo odvojeni. Nisu. Biologija i biografija nisu odvojene. Naša tijela, naši umovi, naši nervni sistemi se razvijaju pod uticajem naših životnih iskustava. Dakle, kada govorimo o razotkrivanju mita o normalnom u ovoj knjizi, to je ono o čemu govorimo. Pokušavamo da osvijetlimo načine na koje naš trenutni svijet ne podržava ljudsko zdravlje i u mnogim aspektima zapravo ide protiv njega, što u velikoj mjeri objašnjava zašto vidimo toliko porasta učestalosti raka, autoimunih bolesti, svih vrsta hroničnih zdravstvenih problema, mentalnih bolesti, zavisnosti i tako dalje.
STANDARD: S obzirom na to da ste kompozitor pozorišne muzike, kako ste doveli u vezu i ima li veze muzika sa izliječenjem traume? Šta Vas je motivisalo za takvu određenje?
MATE: Mislim da postoji veza između muzike i iscjeljenja. Mislim da je to očigledno svakome ko je slušao muziku ili posjetio neku vrstu umjetnosti i osjećao se življim ili više svojim. I mislim da postoji mnogo očiglednih dokaza da se muzika i drugi oblici izražajnih umjetnosti mogu koristiti terapeutski, zbog čega imamo oblasti poput muzičke terapije, umjetničke terapije, dramske terapije i slično. Nisam se bavio pisanjem mjuzikla sa ciljem da se bavim iscjeliteljskim radom. Na neki način, ja sam naslednik linije iscjeljivanja trauma zbog toga ko je moj otac, i zato što sam osetio potrebu u svom životu da radim na sebi i učim o i iscjeljujem se od emocionalnih povreda koje nosim. A u isto vrijeme, paralelno, oduvijek sam bio muzička osoba. Imam savršeni sluh. Oduvijek sam bio pozorišna osoba. Uvijek sam volio glumu i režiju. Uvijek sam volio pozorište. I te dvije stvari su se spojile kada sam bio u svojim dvadesetim, što je dovelo do toga da studiram pisanje mjuzikla na NYU, gde sam stekao master diplomu iz lijepih umetnosti. Tako sam postao pisac mjuzikla i time se bavim otad. A ako je iscjeljenje povijezano sa celovitošću, što i jeste, to je zapravo korijen te reči u engleskom jeziku, postajemo cjelovitiji kada dozvolimo da naša kreativnost cvjeta. To je za mene bio jedan medij da to postignem za sebe. A zatim bih rekao da predstave i pjesme koje sam napisao često imaju veze sa ljudima koji uče o sebi, rastu, prolaze kroz teške stvari i traumu, a pronalaze ljepotu ili rast ili neku vrstu cjelovitosti u tome. To nije namijerno. To je jednostavno ono što me zanima. Pokušavam da te stvari držim makar donekle odvojenim, jer ne želim da pretvorim svoju umjetnost u neku vrstu terapeutske misije. Želim da budem vjeran umjetničkom impulsu, ma gde me vodio. A ako želim da pišem o nečemu laganijem ili površnijem, želim slobodu da to uradim, samo da bih bio razigran, jer to je za mene cjelovitost. Radio sam u nekim situacijama podučavajući pisanje pjesama osobama u kontekstima oporavka od zavisnosti, i tu je, naravno, pisanje pjesama o sebi, svojim borbama, terapeutske koristi toga su jasne. I uzeti svoje borbe, staviti ih u pjesmu, učiniti da se rimuju, dati im melodiju, dati im neki oblik, mislim da je očigledno da to može biti zaista katarzično. Tako da sam uvijek srećan kada se te dvije stvari preklapaju, ali pokušavam da pazim da jedno ne pretvorim u drugo, jer ne mislim da su tačno iste stvari i obje su važne.
STANDARD: Već ste bili na Balkanu. Šta prepoznajete kao najveće traume našeg društva?
MATE: Bio sam na Balkanu jednom, ovo će biti drugi put. Nisam proveo mnogo vremena ovdje. Moje znanje o istoriji Balkana je malo slabije nego što bi trebalo biti. Ali na osnovu onoga što znam i što sam posmatrao – ovdje očigledno postoje traume sa velikim T, kod ljudi koji su svedočili ratu, genocidu, masovnom konfliktu, političkim kolebanjima koja su ostavila posljedice na ljudsku psihu i nervni sistem. A to je definicija traume, to je rana koja ne zarasta – nije ono što se desilo vama, već ono što se desilo u vama kao posljedica samog događaja. Postoje ljudi koji nose ožiljke ovih iskustava koji su izvan mogućnosti ljudskog tijela da potpuno procesuira i oni nisu imali priliku da potpuno procesuiraju i otpuste ove tegobe. Ljudi su vrlo otporna bića, ali svi imamo granice otpornosti. I ako ovakve teške stvari koje nam se dese ne procesuiramo na bezbjedan način – posljedice ostaju.
Ali ovo važi samo sa jedan određen dio populacije – možemo takođe pričati i o kulturološkoj traumi i mislim da svaki put kada se društvo na neki način otcijepi i kada jedna zemlja postane više zemalja, kroz ogromno krvoproliće – porodice će biti rastavljene, prijateljstva će biti uništena, osjećaj pripadanja jednom društvu je oduzet – a to je traumatično za cijelu kulturu. Ljudi onda odrastaju u toj pukotini i praznini – gdje je taj osjećaj cjeline postojao, što kreira ogromnu količinu stresa koji je potisnut.
A drugi sloj traume koju sam primjetio, i o kojoj su mi ljudi pričali je odbrambeni mehanizam koji se ogleda u borbi za preživljavanje – ’Samo guraj naprijed, ne pričaj o svojim osjećanjima, budi jak(a), ne žali se!’ – naročito ako vi ’nijeste lično preživjeli rat i genocid, ako nijeste izgubili članove porodice, onda nemate pravo na svoje poteškoće’. Jedno je reći ljudima da treba da su zahvalni na onome što imaju, i da se postave u pravu perspektivu – a drugo je reći ljudima da su ’dobro’ kada očigledno nijesu. I to je jedna stvar koja je normalizovana, u kontekstu ’Mita o Normalnom’ – da ljudi duboko vjeruju da su dobro, a ustvari su veoma oštećeni i nose sa sobom traume koje nijesu osvijestili – a ove traume su istovjetno štetne za nas, kao i one osviješćene – ako ne i više.
Tako da – primjetio sam i veliku količinu ovih simptoma, ali ono što mi daje nadu – od moje prethodne posjete je, da počinje više da se priča o ovoj temi, da postoji određena ’glad’ kod ljudi ka ovoj temi. Na kraju krajeva – negdje je moralo da počne. Ne može se tako nastaviti još dugo – pretvarajući se da je sve u redu.
O čemu priča i jedan sjajni dramski pisac koji je rekao: ’Bogovi su nam naredili da moramo propatiti da bismo spoznali istinu’ i jedan od blagoslova koje možemo uvidjeti u ovome je da ljudi više ne mogu ignorisati ono što se desilo cijelom vašem društvu, i da su posljedice i više nego očigledne naročito u mladima, koji su uvijek glavni pokazatelj grešaka prethodne generacije, i koji su najosetljiviji na tegobe koje jedno društvo nosi sa sobom.
Tako da – ovo su osnovni primjeri onoga što sam primjetio, o čemu ćemo i pričati na događaju i očekujem da ću isto toliko naučiti o vašoj kulturi, koliko znanja i sam mogu prenijeti.
STANDARD: Prije nego što gostujete u nekoj zemlji. Da li vršite istraživanje o toj zemlji i društvu? S obzirom na to da prvi put gostujete u Crnoj Gori, da li ste vršili neko istraživanje i kako smo rangirani?
MATE: Iskreno, prije nego što posjetim većinu zemalja, najviše me zanimaju njihova kultura, geografija i hrana. To su stvari koje me najviše uzbuđuju. Političku istoriju obično učim dok sam tamo, najčešće u muzejima ili ako imam vođenu turu, ali želim da osjetim atmosferu. Nemam mnogo predstave o tome kakva je Crna Gora, pa je to ono što ću istraživati. Ko su ljudi? Kakva je energija? Kakva je kuhinja? Kako se oblače? A onda, odatle, umjetnička istorija, kako zvuči njihova muzika? Toliko toga naučim o zemlji iz muzike koju slušaju, instrumenata koje sviraju i tekstova njihovih pesama, sve takve stvari. Dakle, da, zaista se radujem popunjavanju praznina u svom znanju o vašoj zemlji.
Preporučeno
J.Muminović /I.Đoković
