Video
Feđin opisuje kako je biti snajperista u specijalnim jedinicama u ratu, beskućnik i heroinski zavisnika u miru, glumac holivudske “A” produkcije.
“Ubio sam pticu kad sam bio klinac, vazdušnom puškom i nije mi dobro zbog toga ni dan danas, posebno zadovoljstvo u pucanju četniku u glavu je bilo to što je “četnik.” Mržnja kojom sam bio zadojen detaljno je opisana u BLANK-u, adrenalin se peo do, do tad neviđenih nivoa, čitav organizam, svaki atom, je vibrirao mržnjom. Situacija u koju sam doveden me je mijenjala a oružje me činilo moćnim. Neuravnotežena hemija u mozgu je stvarala poremećaje. Dobio sam nagon da ubijem ali srećom, nisam bio precizan. Samo to što sam pucao da lišim života drugo živo biće je za mene već dovoljno strašno.
Nakon što sam sam promašio čovjeka na kojeg sam pucao, shvatio sam da sam zreo za ludnicu,” ispričao je Štukan za NIN.
Na pitanje novinara da li zna zašto ljudi u Srbiji plaču čitajući njegovu knjigu, njegovu ispovijest, Štukan kaže:
“Plaču jer osjećaju ljudsku patnju, poistovećuju se s njom jer imaju ljudske odlike, imaju emocije, jer znaju da smo svi ljudi, sa istim problemima, istim strahovima, ranjivi smo, potrebni jedni drugima. Ljudska priroda, naša hemija, ne prepoznaje razlike. Mi se osjećamo, ista smo porodica, genetski dokazano, potomci dvoje ljudi, familija, najdoslovnije, mi smo svi u krvnom srodstvu. Plaču jer su te vještačke razlike: vjera, država i nacija, napravile podjele među nama zbog kojih se mrzimo i ubijamo, a zapravo ubijamo članove vlastite porodice. Naše tijelo to osjeća i reaguje. Zato plačemo.”
A kako se spremao za ulogu Kolje u Nečistoj krvi, za Kurir je rekao:
Preporučeno
“Iskreno, ovo je vjerovatno bila najteža uloga dosad, ne zbog samog karaktera, nego zbog jezika na kojem igram. Mnogo su mi pomogli Iskra i Aljban, koji su snimili audio-zapis cijele moje uloge. Potom sam je u kompjuterskom programu izrezao na rečenice i zatim ih poređao jednu iza druge, otprilike 200 puta svaku. Fajl sam prebacio u telefon, s kojeg sam u slušalice puštao tekst bez prestanka 24 sata, sedam dana u sedmici, 30 dana u mjesecu. Nisam imao drugi način da spremim ulogu na albanskom jer mi je melodija jezika potpuno strana, nisam imao priliku da ga često slušam. Kad sam manje-više savladao izgovor, ponovo sam se našao sa Aljbanom i Iskrom na Skajpu da čuju kakav je napredak i da mi daju nove sugestije. Vjerovatno je ovo bila najtemeljnija priprema uloge u karijeri.”
