Zef Bato Dedivanović

Jugosloveni ga najbolje znaju kao Joksima. Titograđanima je on Bato, jer ga, prije TV publike, znaju kao znamenitog Čikovčanina koji je držao slovo u Domu omladine, Klubu vozača i Radovču. Riječ je o Zefu Batu Dedivanoviću koji je najveća živa podgorička legenda.

Popularni Zef u intervjuu za Standard kaže da je, dok je bio mladić, s prijateljima defilovao korzom, ašikovao i pravio marifetluke. Vikendom su pratili utakmice “Budućnosti”, stadion im je bio hram, a “Budućnost” svetinja. Danas, kaže, nema takvih druženja, deklamovanja stihova po kafanama, a ni svađa – jer su uz koju čašicu više znali da se pobiju, a već sjutra opet da nazdravljaju jedni drugima. Danas je naopako vrijeme došlo, jer se svađe, kako dodaje, rješavaju automatima i bombama.

Ipak, znameniti Zef ne žali što se nikad nije odselio iz Podgorice iako su ga, nakon uloge Joksima u Đekni slavni Miša Janketić, Voja Brajović i drugi molili da nastavi karijeru u Zagrebu ili Beogradu.

Standard: Kada se prisjetite i vratite film nekoliko decenija  unazad, kako vam je tada Podgorica izgledala? Reklo bi se da  je imala dušu, da je svaki kutak Podgorice nosio svoju  priču?

Zef: Titograd u doba mog odrastanja nije bio grad već jedna velika familija. Danas je to, nekom ko nije zapamtio ta vremena, teško objasniti. Grad je imao dušu i svi smo disali u istom ritmu. Izreka “đe je sreće komšija – ka’ brat” je bila način življenja u to vrijeme. Nije bilo naših i njihovih, jer smo svi bili naši. Zajedno smo slavili sve što je bilo da se slavi, i Božić i Bajram, slave i praznike tadašnje SFRJ. I kad je bilo “stani-pani” nijesmo ostavljali jedni druge. I tugovali smo zajedno kad je bilo teško i kad su odlazili naši najbliži. Uhvati me nostalgija za tim vremenima kad se živjelo teško, ali sa puno više radosti nego danas.

Sada vidimo da se napuštene fabričke hale ruše i da na njihovom mjestu niču nova naselja. Parkove zamjenjuju zgrade, red se izgubio, a grad je ostao bez prepepoznatljivosti. Nažalost, nestao je tradicionalni duh Podgorice, a to je nešto što građevine neće moći da nadomjeste.

Standard: Gdje ste voljeli tada da se okupljate, da izlazite? Koja  su to bila omiljena mjesta tadašnje omladine?

Zef: Imali smo svoja mjesta i lako smo se pronalazili i bez mobilnih telefona i ostalih sprava bez kojih ljudi danas, čini mi se, ne umiju da žive. Dom omladine, Klub vozača, Radovče, Gril pivnica, Hotel Crna Gora, Dom JNA… samo su neka od mjesta đe smo se okupljali i provodili dane, a često i noći. Sjeđeli smo ljeti pod moračke i ribničke pećine, kupali se i skakali sa stijena. Igrali smo lopte, kartali, krali grožđe i smokve po komšijskim baštama… Naveče smo defilovali Korzom, ašikovali i pravili razne marifetluke. Vikendom pratili utakmice “Budućnosti”, stadion nam je bio hram, a “Budućnost” svetinja.

Standard: Iako tada živjelo skromnije, nije bilo bijesnih automobila, tehničkih dostignuća (mobilnih telefona, kompjutera itd.) šta  se smatralo bogatstvom? Šta je tadašnjeg bogatog  Titograđanina odvajalo od mase?

Zef: Mi smo se nadmetali ko će bolje igrati fudbala, ko je bolji plivač ili može duže da roni na Moraču. Posebno smo cijenili one koji su umjeli lijepo da skaču sa stijena i pećina moračkih. U društvu smo cijenili školovane ljude, one koji lijepo i mudro pričaja, pišu stihove i recituju. Cijenili smo znanje i umijeće, a najviše poštenje. Tako smo učeni u kući, u školi, u društvu i na poslu. Bili smo siromašni , ali srećni.

Porodična fotografija iz 1950. Zef je najmlađi u sredini

Standard: Reklo bi se da su tadašnje kafane prije 30,40 godina imale poseban šmek. S kim ste od poznatih Titograđana voljelo da sjedite, da pričate i da popijete koju čašicu?

Zef: Kafane su bile moja velika ljubav. Volio sam da se družim sa ljudima, da pijemo i divanimo.  Dosta sam vremene i para ostavio u kafani, a nije mi žao. Ostala su lijepa sjećanja i priče koje rado pričam. Imao sam raznoliko društvo, radnike i direktore, umjetnike i ljekare, seljake i gospodu.  Bilo je to vrijeme kada smo se družili bez interesa,  a jedino što nas je interesovalo bilo je dobro piće, dragi ljudi i lijepa pjesma da se zapjeva kad se popije koja čašica više. Deklamovali smo i stihove velikih pjesnika, a onako stidljivo i svoje, očekujući kritike ili aplauze starijih. Znali smo u kafani i mimo nje da se pobijemo, pa da sjutra opet pijemo nazdravljajući jedni drugima. Danas nema takvih druženja, niti svađa. Danas se  svađe rješavaju bombama i automatima. Naopako je vrijeme došlo. No, proći će i to, nadam se.

Zef u predstavi Ljudi i majmuni

Standard: Sa Brijega od Morače stizala su najpoznatija imena. Ksenija  Cicvarić, pa Vi… Da li je Stara Varoš jedino ostalo  autentično mjesto koje nije podleglo novom građevinskom “elitnom” naletu. Da li vam je drago što ste  ostali da živite tamo?

Zef: Ja nijesam Briječanin, no Čikovčanin. Danas malo ko zna te finese, ali nama su bile jako bitne. Dijeli smo se iz ćefa, a bili smo svi naši – Starovarošani, Cikotići, Titograđani, Podgoričani. Iako sam kao šesnaestogodišnjak došao u Staru Varoš, srastao sam sa njom i ona je urasla u mene, i obgrlila me kao što bršljan obgrli kamen i prosto se uvuče u njega. Bez Stare Varoši, ja sam bez doma. Ona me obogaćuje svojim duhom, svojim izgledom, mada se i ona, kao i ja, nažalost, promijenila na gore. Međutim, ja i u današnjim ulicama prepoznajem nekadašnje sokake, umjesto modernih kuća i ograda, čaradake sa voltovima i šarom loze zasjenčenim avlijama.

Više od svega sjećam se Starovarošana, mojih pokojnih prijatelja Luke Škuroga, Bucka Radonjića, Rista Radunovića, Vesa Radonjića, Muse Radulovića, brata Toma ali i sadašnjih drugova i komšija Ratka Rogošića, Vera Muhamedovića, Gana Ćerića, Milentije Đurovića, Kolja i Aca Vukčevića, brata Mašana… To je bilo iskreno druženje i prijateljstvo. Svi smo bili kao jedna porodica. Zajedno smo igrali lopte, kupali se na Morači, tukli se sa Dračanima, Dahnjanima i Zabjelčanima, a naveče išli sa njima na igranke ili u komšijske bašte na krađu grožđa, smokava i murava. Svi se danas sa nostalgijom prisjećamo momačkih dana i zajedničkih šala i vječitih „akcija“.

Uloga Joksima donijela je Dedivanoviću veliku popularnost

Nakon snimanja TV drame „Ljudi i majmuni“ imao sam ponudu da pređem u Hrvatsku i  dobijem posao na TV Zagreb. Ponudu sam odbio samo zbog toga što sam volio Titograd i nijesam htio da napuštam grad, društvo i porodicu. Želio sam da karijeru izgradim u Crnoj Gori, iako sam i tada, kao i danas, svjestan koliko je to teško. Nakon velikog uspjeha i popularnosti koju mi je donijela uloga Joksima u seriji „Đekna“, moji prijatelji Voja Brajović, Miša Janketić, pokojni Milo Miranović i drugi nagovarali su me da pređem u Beograd, ali ja ni tada nijesam htio da napustim Podgoricu. Nikad se nijesam pokajao zbog toga.

Standard: Čemu ste učili svoju djecu?

Zef: Familija mi je sve što imam. Moja pažnja, moj oslonac i moja ljubav. Đecu sam učio da budu ljudi, da vole ljude bez obzira koje su vjere, nacije ili rase. I da budu bolji od mene.

Sa snimanja filma Stare granice očevog imanja

 

Standard: Glumili ste u raznim serijama. No “Đekna” je nekako najviše ostavila trag na crnogorsku kinematografiju. Je li vam žao što sličnih TV i filmskih djela nema? Nekako su ljudi ranijih decenija hrlili da  idu da gledaju domace serije, filmove. Danas nije bas takva  situacija?

Zef: Nekad je bila čast biti glumac, a pogotovo biti glumac CNP-a. U vrijeme kada sam ja postao član ansambla Nacionalnog teatra nije se bilo lako uklopiti. Dugo sam čekao na pravu šansu i ona mi se ukazala ne u pozorištu, već na filmu i televiziji. To je najveća zasluga pokojnog Živka Nikolića, ali i Baneta Bastaća, Gojka Kastratovića, Bote Nikolića…

Ja nijesam bio lijep da bih igrao glavne uloge, heroje ili ljubavnike. Zapadale su me epizodne uloge, ali sam se ja potrudio da od njih napravim zapažene role. Nikad ne treba bježati od posla, samo ono što vam je dato kao zadatak treba uraditi maksimalno profesionalno i dati svoj krativni pečat. Ukoliko vaš trud i umijeće publika prepozna, kao epizodista možete da skrenete pažnju više nego neko ko je svo vrijeme na sceni.

Ne osjećam da je hendikep što nijesam završio Akademiju, mada smatram da je glumačka škola veoma potrebna. Sjetimo se da ondašnje jugoslovenske glumačke veličine kao što su Pavle Vujisić, Milivoje Živanović, Boro Begović i brojni drugi nijesu imali završenu Akademiju, ali su ipak uspjeli da stignu u sam vrh domaćeg glumišta.

{youtube}X0g4dU8gBHw{/youtube}

Crna Gora je osnivanjem Akademije dramskih umjetnosti dobila nekoliko desetina mladih glumaca koji su zakoračili na scenu Nacionalog teatra, ali i lokalnih pozorišta. Imam utisak da mladi glumci, koji su neosporno talentovani, manje posvećuju pažnju starijim kolegama, misleći da sve znaju. Ja sam imao od koga da učim, jer sam radio sa velikim glumcima kao što su Petar Begović, Petar Vujović, Miloš Jeknić, Boro Begović, Veljko Mandić, Petar Tomas, Zlata Raičević, Dušanka Todić… Na više od 150 predstava „Šćepan Mali“, u kojoj sam glumio Vladiku Savu, odgledao sam svaku scenu u kojoj Teodosije Mrkojević, koga je maestralno igrao Veljko Mandić, ima sukob sa turskim predstavnikom, kojeg je igrao pokojni Gojko Kovačević. Na taj način sam učio, i ujedno se divio ljudima koji su bili velikani glumišta.

Filmovi i serije koje je radio Živko Nikolić na nož su dočekivane od strane raznih dušebrižnika, lažnih moralista, i tobožnjih branilaca tradicije i istorije kao falsifikati i zlonamjerni pokušaji degradacije Crne Gore i Crnogoraca. Lično sam poznavao Nikolića, i sa njim radio nekoliko različitih projekata i ne slažem se sa takvim tvrdnjama. Živko je bio veliki umjetnik i imao je svoje viđenje Crne Gore i njenih žitelja. Ništa od onog što je Živko snimio nije izmišljeno, već je sve onako kao na traci. On je bez kompleksa predstavio Crnogorce onakvim kakvi jesu, a to nekom može, ali ne mora da se svidi. Ukusi su različiti i o njima se, posebno u umjetnosti, ne raspravlja. Obično velike umjetnike, kakav je bio Živko, prost narod ne razumije. Upravo zato on i nije mogao biti shvaćen u Crnoj Gori. Tek sada ljudi počinju da shvataju veličinu njegovog djela. Mislim da će naredne generacije gledati njegove filmove kao dio nacionalnog filmskog blaga, i živo svjedočanstvo o našem mentalitetu.

Standard: Da li ste u životu pravili kompromise i kada?

Zef: Nikad se nijesam oslanjao na onu narodnu da čovjek može imati samo jednog ili dva prijatelja. Istini za volju, ovo vrijeme koje smo mi donijeli, počelo je da pravi selekciju, pa su se mnogi poizmakli, ali se ja nijesam poizmakao od njih. Ostali su mi jednako dragi i mili. Ako neko od njih ne misli isto, to je već njihov problem.