Video
Komediju je teško oživjeti na sceni, a naročito komediju Vudija Alena. Ne biste mogli da stavite u kalup čovjeka, koji je po mišljenju mnogih, genijalni reditelj.
On je široko hvaljen za svoje filmove, on je ekscentrik kada je u pitanju njegov ponekad bizarni privatni život i on može služiti svakome da se preispita ili da učini stvari realnijim i zanimljivijim.
U jednočinoj drami Bog (1975), Alen koristi egzistencijalnu platformu za filozofska pitanja, igre riječi, te urnebesna komedija o smislu života podsjeća nas da je cio svijet pozornica, i da igranje za smijeh i nije tako loša ideja.
Komad počinje i završava se dijalogom između neurotičnog Pisca i Glumca, pokušavajući da pronađu prigodan kraj za svoj komad, grčku dramu „Rob”, dok su i sami svjesni da su u komadu Vudija Alena. Drama nema početak ni kraj, te ta kružna struktura pojačava metaforu čovjeka kao glumca u cirkularnom ciklusu ljudskog postojanja na sceni života.
Stvaranje okvira u vidu predstave-u-predstavi autor je pokušao da stvori vezu između komada i života gdje svako misli da je protagonista. Sa druge strane, svako takođe misli da je nezavisno biće i slobodni mislilac, ali stvar je u tome da smo svi uslovljeni različitim faktorima.
U slučaju ovog komada, jedan od faktora je bog.
Samo, postavlja se pitanje, ko je Bog u ovoj drami? Ako izuzmemo konkretno pojavljivanje boga-mašine (Zevsa), Hepatitis koji prepravlja svoju grčku dramu i unosi boga-mašinu u komad, takođe je tvorac na određenom nivou. Vudi Alen, koji se čuje ali ne vidi u komadu, na nekom nivou funkcioniše kao Bog, ali isti status ima i Lorenco Miler, pisac koji tvrdi da je stvorio publiku. A tu je i sam autor komada Bog, koji nije nužno isto što i glas Vudija Alena u djelu.
Autor Vudi Alen je maestralno obradio ničeansku temu smrt boga, ostavljajući prostor svakome da je na svoj način interpretira.
Bog je mrtav!
Bukvalno. Kao centralnu radnju komada autor uzima antičku dramu sa specifičnim postupkom deus ex machina – kada se zaplet drame ne može normalnim tokom rasplesti, pojavljuje se svemoćni bog (na sceni se taj lik uvodio kranom) i razrješava je.
Bogovi su bili ti koji određuju sudbine junaka, dok su ljudi tu samo da izvrše njihovu volju.
Međutim, u konkretnom slučaju bog, Zevs, objesio se o žicu za spuštanje. Okvir koji komad ima omogućava operisanje na više nivoa. Pisac drame „Rob” tako dobija ulogu boga, i sada od njega zavisi šta će se dalje dešavati na sceni. Pisac, kako nije u mogućnosti da odredi dalji tok radnje, na scenu stupa sledeći „lik” sa statusom boga. Uvođenje lika Vudija Alena stvara novi nivo operisanja. Vudi Alen ih putem telegrama obavještava da su prepušteni sami sebi.
Vrhunac dolazi u trenutku kada glavni akter drame „Rob”, Dijabetis, uzima stvari u svoje ruke i pokušava da promijeni scenario u kome će on biti junak i tada se sve raspada. Sve na dalje treba da vodi raspletu.
Ljudi se pokazuju nemoćni u ovoj situaciji određivanja sudbine jer nemaju tu moć koju imaju bogovi.
U tom haosu miješanja likova, junaka iz različitih djela i epoha sa nekim kvazirealnim ljudima, u vazduhu ostaje da lebdi pitanje Ko je uopšte ovdje Bog? i priča se vraća na svoj „početak” uslijed nemogućnosti odgovora na to pitanje.
Na svakom nivou komada likovi postavljaju pitanje:
Da li Bog postoji?
Iako djelo svojim sadržajem pokušava da porekne postojanje boga, njegova forma sugeriše suprotno.
Zaključuje se da pravi autor komada Bog jeste jedini bog koji diktira sudbine svojim likovima, ali da li je uspio da im odredi sudbinu i sprovede svoju volju? Možda i jeste, ako je želio da prikaže kako naš realni svijet funkcioniše, a ko je Bog i šta on predstavlja ostaje na svakom od nas da odgovori.
Zašto Bog?
Ljudi su od davnina tragali za smislom postojanja i uglavnom su ga tražili u božanskoj moći. Uzrok tome leži u nemoći da se suoče sa izazovima i iskušenjima ovozemaljskog svijeta, čovjek nije bio sposoban da preuzme odgovornost za postojanje. A Bog je svojim sudom donosio presudu o svačijem životu.
Stoga je Bog čovjekova kreacija, on postoji jedino kao način mišljenja ali negdje usput dobio je oblik jedne samostalne egzistencije koja djeluje kao neuslovljeno biće, kome su svijet i čovjek postali podređeni.
Alen i Niče
Pomenuli smo Ničea. Bog je za njega simbol „natprirodnog“, beživotnog svijeta i antipod je čulnom, životnom svijetu; on je simbol onostranosti, onog nepromenljivog, vječnog i antipod zemaljskom, promjenljivom, prolaznom. On je simbol vladavine metafizičkih, moralnih, religioznih, političkih i drugih vrhovnih vrijednosti nad životom.
Njegova teza sastoji se u sljedećem: stvorivši Boga čovek je izgubio samog sebe. Ponovo zadobiti sebe predstavlja cilj Ničeovog filozofskog mišljenja.
Smrt Boga, kao jedna od osnovnih Ničeovih misli, ruši stare tablice vrijednosti i uspostavlja nove, okreće se ovozemaljskom životu i čulnoj sferi.
To je upravo ono što Vudi Alen predstavlja u svom komadu – šta će se desiti kada se ljudima oduzme ta zavisnost od natprirodnog i kada dobiju tu moć nezavisnosti. U rečenici izgovorenoj od strane Doris Levin to se i otkriva:
“Ali bez boga, vaseljena je besmislena. Život je besmislen. Mi smo besmisleni. (Grobna tišina.) Imam iznenadnu i neodoljivu potrebu da me neko povali.”
Doris je potreban seks, distrakcija od saznanja da su univerzum i život besmisleni; čovjek se okreće svojoj čulnoj, animalnoj strani.
Prevazilaženje samog sebe
U Ničeovoj filozofiji čovjek je shvaćen kao most, prelaz ka natčovjeku, a ne svrha. On je isuviše očovječan, obuzet onostranim vrijednostima, da bi postao svrha opstanka na Zemlji. Zbog toga on mora da bude nad sobom, da prevaziđe sebe.
Statua Vudija Alena u Španiji
U komadu, šokantni moment suočavanja sa istinom zapravo ne daje odgovor na pitanje božjeg postojanja. Stiče se utisak da ni sam Alen to ne zna, ali poenta je u tome da je voljan da se bori sa tim teškim i apstraktnim pitanjem.
A tako ostavlja i svoje likove. Vraćanje na početak u komadu može se shvatiti kao šansa ljudima da se iskupe, da pronađu drugi način da prežive bez boga, i dok ne shvate kako to da urade, stalno će se vrtjeti u krug.
Čovjek će živeti u tom vrtlogu iskušavajući sebe samog sve dok ne prevlada dosadašnje vrijednosti, uspostavi nove i uzdigne se do svoje najviše moći.
Preporučeno
Autor: Vesna Jovanović (kultivisise.rs)
