Međutim, one ostaju nedovoljno zastupljene, naročito na najvišim položajima.

Evo četiri podatka o ženama u politici koji otvaraju oči.

1. Žene su stekle pravo glasa skoro svuda

Sve do 20. vijeka, vrlo je malo žena imalo pravo glasa, ali do kraja vijeka sve se to promijenilo i onda odjednom vrlo malo žena nije imalo pravo glasa.

Neke zemlje su nastavila da se sustižu tek u ovom vijeku, sa poslednjom koja je to učinila, Saudijskom Arabijom, kad je dozvolila ženama pravo glasa na lokalnim izborima 2015. godine. (Zemlja ne održava nacionalne izbore.)

Prema UN-u, to je značilo da žene u svakoj zemlji imaju zakonsko pravo glasa.

Međutim, Avganistan, pod vladavinom talibana, nedavno je ženama oduzeo politička prava.

„Avganistanke su stekle pravo glasa prije više od vijeka, a opet danas, pod talibanskom vlašću, praktično su izbrisane iz javnog života”, kaže UN Žene, agencija Ujedinjenih nacija posvećena rodnoj ravnopravnosti i osnaživanju žena.

„Nijedna Avganistanka trenutno ne drži nijednu značajnu političku poziciju na nacionalnom ili pokrajinskom nivou.”

Sve do sredine 19. veka, univerzalno pravo glasa bilo je rijetko čak i za muškarce, ali iako su počele da stiču pravo glasa u nekim zemljama, žene su ostale uglavnom isključene iz izbora.

Novi Zeland je postala prva zemlja koja je ženama dala puno pravo glasa 1893. godine.

(Iako je bila britanska kolonija, ona je već bila samoupravna.)

Do početka Drugog svjetskog rata, muškarci su imali pravo glasa u trećini zemalja, dok su ih žene imale samo u šestini, prema Bastijanu Hereu, vođi projekti pri britanskoj nevladinoj organizaciji Laboratorija podataka za svjetske promjene.

„Jaz je rapidno počeo da se smanjuje u decenijama posle Drugog svjetskog rata, kad je diskriminacija žena prema pravu glasa bila okončana u mnogim zemljama, a i žene i muškarci su stekli pravo glasa u mnogim drugim”, kaže Here.

U mnogim afričkim zemljama, pravo glasa za žene bilo je uvedeno posle sticanja nezavisnosti.

U nekim drugim zemljama, ograničenja su ostala iznenađujuće dugo: mnoge crne žene (i muškarci) u SAD nisu imali pravo glasa sve do 1965. godine, dok ženama nije bilo dozvoljeno da glasaju na federalnim izborima u Švajcarskoj sve do 1971. godine.

Crnim ženama u Južnoafričkoj Republici prvi put je bilo dozvoljeno da glasaju 1993. godine.

Ali pravo glasa na papiru i mogućnost da se ta prava koriste dvije su različite stvari.

„U nekim zemljama ili regionima, žene imaju zakonsko pravo da glasaju, ali ih u tome sprečavaju društvene norme, uznemiravanje i nasilje na biralištima, ili pritisak od njihovih muževa”, ističe nezavisna nevladina organizacija Revizija svjetskog stanovništva.

Ona ističe da Egipat ima „naizgled zdravorazumsko” pravilo koje od glasača zahtjeva da na biralištu pokažu ličnu kartu.

Ali manje je vjerovatno da žene imaju važeću ličnu kartu od muškaraca, a ako je i imaju moguće je da stoji kod muža, koji stoga ima kontrolu nad tim da li one glasaju ili ne.

2. Žene čine većinu u parlamentu u samo tri zemlje

Sve do ranog 20. vijeka, žene su bile potpuno isključene iz nacionalnih parlamenata, prema švedskom projektu Varijeteti demokratije (V-Dem).

Finska je bila prva zemlja na svijetu koja je izabrala članice parlamenta 1907. godine.

Što se ostatka svijeta tiče, učešće žena u politici pojačavalo se prilično sporo nakon toga, ali se stopa napretka ubrzala krajem 20. i početkom 21. vijeka.

Godine 2008, ruandanski parlament postao je prvi na svijetu koji je imao žensku većinu.

Danas samo tri od 193 zemlje članice UN – Ruanda, Kuba i Nikaragva – imaju parlamente u kojima žene drže više od 50 odsto poslaničkih mjesta, prema Indeksu moći žena, koji vodi program Žene i spoljna politika pri američkoj ekspertskoj grupi Savjet za inostrane odnose (CFR).

Prema ovom indeksu, još tri zemlje – Meksiko, Andora i Ujedinjeni Arapski Emirati – postigli su rodnu podjelu 50/50 u njihovom zakonodavstvima.

„Od ovih šest zemalja u vrhu, pet ima pravnu kvotu usvojenu za promovisanje veće zastupljenosti žena u njihovim jedinim/donjim domovima”, kaže Noel Džejms iz CFR-ovog Indeksa moći žena.

Kuba je jedina koja je nema.

Prema Džejmsu, uspeh Ruande u postizanju rodne ravnopravnosti ukorenjen je u genocidu iz 1994. godine, kad su žene ostale većina u stanovništvu i bile uključene u napore za obnovu zemlje.

Dobar pristup obrazovanju za djevojke bio je dodatni faktor, kaže Džejms.

Iako parlament Ujedinjenih Arapskih Emirata mora da se sastoji od 50 odsto žena, polovina se bira a polovina naimenuje – a samo oko polovine građana zemlje imalo je pravo glasa na zadnjim izborima.

UN Žene kaže da žene koje se kandiduju na izborima nailaze na izazove u mnogim zemljama.

„Štetne norme i rodno zasnovano nasilje ometaju politička prava žena, a stereotipi u medijima samo učvršćuju ideju da su žene manje legitimne i sposobne kao lideri od muškaraca”, kaže agencija.

Političke stranke se često opiru izboru žena za kandidate, dodaje ona.

Agencija takođe ističe da žene često nemaju pristup „finansijskim mrežama i političkom pokroviteljstvu”, koji mogu da ih isključe iz politike, kaže ona, naročito u zemljama u razvoju.

Trenutno osam zemalja nema žena uopšte u nacionalnim zakonodavstvima: Avganistan, Azerbejdžan, Saudijska Arabija, Mađarska, Papua Nova Gvineja, Vanuatu, Jemen i Tuvalu.

3. Žene predvode manje od 15 odsto zemalja

Zaključno sa 1. decembrom 2024. godine, samo 26 od 193 zemlje ima ženu na čelu države ili vlade, što iznosi manje od 15 odsto zemalja svijeta, prema Indeksu moći žena.

A ima samo 15 zemalja u kojima žene drže polovinu ili više položaja u vladi.

4. Od 1946. godine, na čelu je ženu imalo 80 zemalja

Od 1946, 80 zemalja – otprilike 40 odsto – imalo je ženu na čelu države ili vlade, prema Indeksu moći žena.

To su sve bili monarsi koji su naslijedili moć sve dok Sirimavo Bandaranaike iz Šri Lanke nije postala prva demokratski izabrana premijerka na svijetu 1960. godine.

„Od tada je još mnogo više zemalja imalo ženu za glavnog rukovodioca, što je trend koji uglavnom pokreću demokratije”, ističe Here.

Međutim, žene ostaju u ubedljivoj brojčanoj manjini u odnosu na muškarce na najvišim položajima.

„U bilo kom trenutku u istoriji, skoro svi politički rukovodioci i dalje su bili muškarci”, dodaje Here.

Zašto je zastupljenost žena važna

Studije pokazuju da prisustvo više žena na političkim položajima donosi pozitivne promene.

Studija iz 2021. godine sa Univerziteta u Kolorado-Bolderu pokazala je da kad žene postanu uticajnije u nacionalnim zakonodavstvima, zemlje obično ulažu više u obrazovanje i zdravstvo.

Isto tako, studija za Univerziteta u Kembridžu iz 2020. godine povezala je sve veći broj žena u podsaharskim afričkim zakonodavstvima sa povećanim trošenjem na zdravstvo i nižim mortalitetom djece i novorođenčadi.

A 2019. godine, istraživači sa Univerziteta u Kertinu u Australiji sugerisali su da parlamenti sa više žena sprovode snažnije klimatske politike.

Međutim, Džejms, iz CFR-ovog Indeksa moći žena, upozorava da biranje žena ne garantuje ove ishode.

Ona tvrdi da žene nisu homogena grupa – neće se sve zalagati za rodnu ravnopravnost, mir ili saradnju.