Recital nosi naziv “Otprilike”, a Zeković je autor stihova, muzike i narator u video recitalu.

OTPRILIKE

Koliko znam, pravili su me otprilike u Neumu u avgustu neke godine u atmosferi kampa bratstva i jedinstva, a rođen sam u aprilu u sarajevskoj opštini Centar. Bosanski Crnogorac sam bio otprilike svega par godina. Onda su moji smirivali nervoze pored obale prepune mimoze. Otprilike – dupli par godina kada su odlučili da sestru i mene vrate u zavičaj i tome su pridavali veliki značaj. Grad u kom tada ništa nije bilo otprilike jer se istorijski sve poklapalo sa upamćenim i zapisanim, a sad sve češće krivotvorenim i upravo najčešće otprilike. I tu smo ne baš otprilike dobili brata. Djetinjstvo tačno kako treba.

Drugarstva do neba dopunismo kumstvima pa iako smo u raznim društvima još uvijek smo daleko od otprilike. Mnoge su odvozale pruge još se kunemo jedni u druge, popijemo zbog sjećanja na one koji su prije nas okišili tuge. Grad je bio ovakav i onakav, nekom nekad ljepši nego sad, iako mislim da je vrijeme zrenja i starenja dalo onaj čekani buke koji svako pije kako voli iz svoje ruke. Ovaj grad se voli toliko da to druge nervira. Uzalud bježiš kad te galopi sjećanja ne puštaju otprilike nikad. Uspomene bih htio da renoviram ali ne mogu drugačije da serviram. Živjeli smo otprilike taman ka i svi drugi.

Podjednako na svim mjestima. Trčali smo za loptom, bleh muzikom, i otprilike najgorim cirkusima svih vremena. A opet otprilike bili smo jako zadovoljni. Jeli smo šećerne vune, umirivali čibukom, centarforom i suvim ako nije bilo limunade, kod Maśe se okretao točak od boze sve dok se nije pojavio djevojčurak u haljini boje roze. Od kuglagera iz ugašene fabrike pravili smo kariće, neđeljom, otprilike ujutro, prije dolaska turista, sa Paprati slijećali u Lovćensku ulicu pa kroz dvorište centralne – ručali smo trešanja – nemam otprilike sjećanja, sve je bilo milo, za nestašluke se krilo, pazili smo jedni na druge smijali se kiši i suncu ispod duge. O životu smo učili od starijih iz društva koji su imali ulogu branitelja i to više od roditelja koji otprilike o mnogo čemu nisu nikad ništa saznali osim ako smo dolazili sa nekoliko konaca na bradi, glavi, ekstremitetima sve u skladu sa srećom ili pogrešnim afinitetima.

Učio sam da se držim za ruku, da vidim u mraku, da odaberem i najmanju slamku, savladao da radim mnogo toga za ekipu, otprilike odricao sam se svoga, ali dobijao sam i kontra, jasno da je bilo i toga. Odmaralište pored mora, svraćanje čika Dragovog kamiona koji nas je mnoge po prvi put nahranio neretvanskim mandarinama, planinarski dom i livade prepune šatora odmah pored gora i tako godinama u krug, otprilike dok se nismo zamomčili pa uz pomoć prsta odlazili na cetinjsku plažu, onda pratili neke cure da pokažemo kako se peškiri slažu i osvitali čekajući da Đoša naiđe sa pekarom da nas vrne kući, a da mu prethodno pomognemo da sve radnje dobiju sljedovanje, i da on pokrije manjak pojedenih štruceva a jasno – nije otrprilike, glad pamti taj miris leba više nego one morske noći. Sve je jednom moralo proći.

Sabiram jer oduzimanje više nije moguće. I ovo je samo jedan komadić onog otprilike. Neko bi to uradio uz malo ljepšu mimiku, obratio bi pažnju na dinamiku, pomenuo bi i one druge koji su bili tu u ono vrijeme sretnije, žao mi ako sam mogao da ovo uradim vještije. Nisam ništa stavljao u škafove, sjećanje pamti i smrde i lafove. Otprilike bio sam tu kad je trebalo, kad se čekalo, i tamo okle se nije bježalo, ostajao sam i kad se zijevalo. Hrabrio sam kad se padalo. I kad je falilo zvona da se svira ispod balkona, sve mi je jasnije da me nije šćela neka konfornija zona. Znate u međuvremenu nisam dubio na tjemenu, radio sam, pisao sam, svirao sam, nešto nisam a nešto umio sam, nekad sa drugarima nekad sam, samo što češće ono što volim i što znam.

Sad mi postaje jasno da konstantno živim u pojasu otpriilike. Od prilike do prilike, nacrtao i obrisao razne slike, preživio manje i veće neprilike, evo, danas već nije otprilike, sakupio sam ozbiljni broj trudim se da ostanem svoj. Radujem se zemljo što sam sin tvoj.

Tamo đe sam griješio za sve izgovoreno platio sam otprilike papreno. I da ne zaboravim, još imam povjerenja i u one koji kući sa svojim ženama prepričavaju da lakše procjene moje mogućnosti i namjere, osluškujem zavjere i nek mi ne zamjere, pamtim sve što mi se dobro činjelo, na licu i na srcu mi se viđelo. Ne pijem više kafu otprilike. I kad spavam sam budan i sebi sam zbog toga čudan, sadim sjeme ideja iz kojih ne raste samo orhideja, ali mi je dosadilo da budem konj za toliki broj džokeja, oni koji preuzmu ono što nije njihovo lagano treba da odjezde sa vihorom. Dakle, svi oni koji mogu bez mene, mog cvijeća i korova – neka isključe signal, prekinu ceremonijal, postanu inicijal i bez moje utjehe nastave da briljiraju. A bez ikakve korote, sve što sam dao i poklonio procjeniće vrijeme i bez njihove porote. Majstorska rešeta jer ja nisam sastojak tuđih epruveta.

Ne znam ni otprilike zašto pričam danas ovoliko, istrpite me takav je dan. Danas mi je rođendan. I nije otprilike. Volim ove krajolike šarolike. I mislim nešto zašto je baš danas moralo ovoliko slova. Život je proba, u različito doba svi smo mi kvarljiva roba. Otprilike od rođenja pa do predzadnje stranice u novinama imamo teren na kom smo mogli da pokažemo svoj raskošni talent. Neko je odabrao da bude čovjek, a neko agent. Jako je bitan ambijent da ne postaneš delikvent. Ako ne sviraš kako kaže dirigent, budi još jedan disident koji ima pravi argument. Slike života su samo fragmenti, nesavršeni elementi, možda nasumice odabrani klijenti…Na kraju ne pomažu reklamirani deterdženti, ostaju neki lijepi momenti. Bilo je lijepo dok je trajalo, i grdno i ono što je valjalo. Otprilike ovo izgleda kao da se ovog jutra počela podvlačiti crta, spakovah pismo u kovertu a ustvari nadam se pecaću još na svom rtu.