Veo misterije obavijen je decenijama oko slavnog pjesnika Branka Miljkovića. Rođeni buntovnik i žrtva socijalizma, često je umio da smjelo pokaže odbojnost prema vlasti, što ga je po mišljenju mnogih koštalo života.

Brankovo odrastanje u Nišu za vrijeme Drugog svetskog rata znatno je doprinijelo njegovom psihološkom smislu jer je postao jedan od začetnika tema smrti i stradanja, kako u svojoj tako i u srpskoj poeziji.

Kada je došao u Beograd, Branko je pune tri godine obilazio redakcije mnogih časopisa ali nije naišao na razumijevanje. Prve pjesme u glavnom gradu mu objavljuje Oskar Davičo 1955. u časopisu „Delo“, i time mu otvara vrata ostalih izdavača i stranice brojnih časopisa. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama „Uzalud je budim“ 1956. godine, kojom postiže uspjeh kod publike i kritičara, a potom i zbirke pjesama: „Smrću protiv smrti“ (zajedno sa Blažom Šćepanovićem, 1959), „Poreklo nade“ (1960), „Vatra i ništa“ (1960), „Krv koja svetli“ (1961) i mnoge druge.

Zanimljivo je da se i dan danas nagađa o njegovoj smrti s obzirom na to da se Branko u noći između 11. i 12. februara objesio o drvo u Zagrebu za koje se sumnja da je bilo suviše maleno i kako bi “izdržalo krupno tijelo srpskog pjesnika”, po riječima književnika i pravnika Tanasija Mladenovića.

Malo pred smrt, napisao je sam sebi rođendansku pjesmu. Svemu tome prethodio je incident sa policijom, kada se Branko napio u jednoj zagrebačkoj kafani i uzviknuo “Zašto ubijaju pjesnika u socijalizmu”?

Pjesma koju je napisao za svoj 27. rođendan, prije nego što je uslijedila tragedija, ledi krv u venama:

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;

Vreme je da sunce kaže koliko je sati;

Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;

Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,

u dve noći bio zaljubljen noću,

dok jug i sever u istome plodu

sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!

I grom je pripitomljen pevao u staklu.

Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,

a poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;

Ja bih se želeo na strani zla tući;

Pa ipak, po milosti istorije,

povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,

zaljubljene u sve što peva i škodi.

Dok mi zvezde kolena ne nažulje

moliću se pobožnoj vodi.