Video
“Mama, je l’ sam ja Srbenka?”, upitala je Nina svoju majku kada je imala sedam godina davne 2008. Na potvrdan odgovor svoje majke Nina je ostala u šoku jer je žarko željela da bude Hrvatica, Riječanka, tu gdje je rođena i gdje je odrastala. Bio je to šok za nju i počela je da plače… a kasnije tu činjenicu i skriva u društvu. I ona nije jedina koja je rođena nakon građanskog rata u Hrvatskoj, a koja je krila svoje srpsko porijeklo.
Preporučeno
Upravo o tome govori film “Srbenka” reditelja Nebojše Sljepčeviča koji je sinoć na filmskom festivalu u Motovunu imao svoju hrvatsku premijeru. I to nije običan igrani film. Ideja iz koje je nastao je još neobičnija ali je kao tema sveprisutna u hrvatskom društvu nakon završetka ratnih godina.
Film prati pripreme i probe za pozorišnu predstavu “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, a tema kojom se bavi je uticaj hrvatskog društva i javnog diskursa na živote djece srpske nacionalnosti koja su rođena u Hrvatskoj godinama nakon završetka građanskog rata.
Novinari “Jutarnjeg lista” su uoči projekcije razgovarali s rediteljem Nebojšom Slijepčevićem koji je objasnio kako je uopšte došlo do filma.
“Snimanje samih proba bio je moj poluprivatni projekt, to ispočetka nije bilo snimanje filma, nego moja umjetnička znatiželja, htio sam da vidim kako Oliver Frljić radi. Zamolio sam ga da bih volio biti na njegovim probama i on je vrlo brzo pristao”, priča.
I, dok je Sljepčević, koji je i ranije imao ideju da snimi film koji bi se bavio različitim percepcijama u Hrvatskoj onoga što se zbivalo u ratovima tokom raspada Jugoslavije, nije ni slutio da će tako nešto pronaći na probama za predstavu koje je došao da snimi kako bi izbliza na djelu gledao čuvenog reditelja.
“Moja je kamera na tim probama do drugog dana bila samo moj blok i olovka, koji su služili tome da imam billeške. Kad sam na prvom sastanku vidio Frljića s glumcima, shvatio sam da će zapravo na samom procesu rada na predstavi glumci dijeliti dosta svojih ličnih iskustava, baš kao i Oliver, i da su ta iskustva vrlo različita. I već tada mi se učinilo da je to možda filmski zanimljivo, jedan rašomon koji se zbiva unutar glumačke ekipe. A onda su se pojavile četiri 12-godišnje djevojčice, glumice koje je trebalo da nastupe u predstavi”, priča Slijepčević.
Djevojčice, članice pozorišne radionice ZiM iz Rijeke, u jednoj sceni Frljićeve predstave otkopavaju mrtvu Aleksandru Zec, njihovu vršnjakinju. Zajedno s Aleksandrom (koju glumi Ivana Roščić) sedaju oko školske klupe i odgovaraju na Aleksandrina pitanja: o njihovoj nacionalnosti, slobodnim aktivnostima, simpatijama…
Ipak, tokom rada na predstavi ustanovilo se da je jedna od djevojčica Srpkinja i da to skriva.
“Već na prvoj probi vidjelo se da je jedna od njih u dosta većem grču od ostalih. I prije nego što sam uopšte saznao njenu priču, počeo sam kameru da okrećem ka njoj, da bih vrlo brzo saznao da je djevojčica Srpkinja, rođena 2001. godine. Ispričala nam je da tačno pamti dan i sat u svom životu kada je saznala da nije Hrvatica. Već tada mi se učinilo da je to, kao prvo, strašno, a kao drugo, da me zanima da saznam šta to govori o našem društvu i zašto se to zbiva, gdje su uzroci toga”, prepričava Slijepčević.
Djevojčica Nina tada je imala sedam godina i za nju je saznanje bio veliki šok te se rasplakala i pitala mamu: “Je l’ sam ja Srbenka?”, budući da tada još nije znala da se pravilno kaže Srpkinja. U filmu je opisala i kako se na sve moguće načine trudila da dokaže da je to greška i da je ona Hrvatica, rođena u Rijeci.
Pored Nine, i glumac Nikola Nedić ispričao kako je i on kao dijete imao problema sa svojom srpskom nacionalnošću i kako se morao prilagođavati da bi se uklopio, pa kada bi u nekom dokumentu trebalo da napiše ime oca, on bi umjesto Simo uvek pisao Šimo.
“Za mene to simbolizuje i ilustruje različite glasove u hrvatskom društvu koji koegzistiraju. Zanimljivo je napomenuti da su svi glumci u predstavi mladi ljudi koji su u vrijeme rata bili djeca ili tinejdžeri, nisu bili odrasli ljudi. Ono što je mene zanimalo filmski nisu devedesete, nego današnjica i kako sve to utiče na djecu koja su danas djeca. Mene nije zanimalo raditi film o Aleksandri Zec ili o devedesetima u Hrvatskoj, nego o 2017. ili 2014. kad je taj film sniman”, ističe Slijepčević i dodaje kako je danas realnost da dosta ljudi u Hrvatskoj skriva svoju nacionalnost.
“Kad sam tokom procesa rada shvatio da će Nina biti glavna junakinja filma, konsultovao sam se s njenom majkom, a kada je film bio gotov, prvo smo ga pokazali njima. Ne mogu govoriti u njihovo ime, ali znam da je Nini to bilo pitanje svojevrsne emancipacije i koliko god joj je bilo teško, što se vidi i u filmu, bilo joj je jako potrebno da izađe iz tog straha. Njena mama je prirodno zabrinuta za svoju ćerku i svjesna koliko je bitna ta tema i za nju i za ovo društvo, te nam je dopustila da koristimo njene izjave. Na početku i kraju filma imamo ljude iz publike koji takođe dijele svoje iskustvo, imali smo jednu djevojku koja je imala veoma neobično i neugodno iskustvo iz djetnjstva koje je htjela podijeliti s nama, ali kada je vidjela cio film, uplašila se jer je upravo dobila posao i bojala se reakcija te nas je zamolila da je sklonimo iz filma, što sam ja i uradio”, priča reditelj.
