Osjećaj zadovoljstva zbog tuđe nesreće, veoma je česta emocija. Može djelovati zlobno, čak i osvetnički, ali ako ste ikada osećali grižu savjesti zbog zadovoljstva koje ste osjetili kada je neko drugi pogriješio, nemojte biti prestrogi prema sebi, piše Science Focus.

Osjećaj zadovoljstva zbog tuđe nesreće je rezultat više duboko ukorijenjenih procesa koje je ljudski mozak razvijao milionima godina.

Prije svega, ljudi su izuzetno društvena bića. Neki naučnici nas čak nazivaju „ultradruštvenim“. Neprestano smo svjesni drugih ljudi, svojih odnosa sa njima i, što je u ovom kontekstu najvažnije, svog društvenog statusa.

Upravo je taj poslednji ključan; mi ljudi instinktivno smo svjesni opšte hijerarhije, poretka i svog mjesta u njemu. Na podsvjesnom nivou želimo da budemo voljeni, poštovani i da nam se dive. To je veliki dio načina na koji razumijemo svoje mjesto u svijetu i utiče na veliki dio našeg ponašanja i motivacije.

Postoji mnogo načina da poboljšate svoj društveni status. Možete postići velike sportske uspjehe, napredovati na poslu, imati najveću i najbolju kuću, najnoviji gedžet, najviši rezultat u Fortniteu i slično.

Povezani članci

Svijet

Skupština Kosova ni 19. put nije konstituisana

Kako god to postigli, povećanje društvenog statusa prija jer tada aktivira centre nagrađivanja u našem mozgu. Važi i obrnuto; istraživanja su pokazala da je veoma nizak društveni status vrlo stresan i štetan po dobrobit.

Ali pošto je sve to subjektivno i relativno, jedan način da se vaš društveni status poboljša jeste da se nečiji drugi smanji. Zato, kada vidimo da se neko obruka na način koji mu narušava ugled i samim tim status, možemo osjetiti nalet zadovoljstva jer se naš status povećava, bez ikakvog troška za nas. I to je zlurado zadovoljstvo.

Ipak, to se ne dešava svaki put kada neko pogriješi. Obično mora biti proporcionalno (na primjer, to što neko ima ljepšu baštu od vas pa doživi saobraćajnu nesreću retko je „zadovoljavajuće“), a često je u pitanju osoba koja je to na neki način „zaslužila“. Nesreća simpatičnih i dragih ljudi rijetko prija, čak i ako imaju viši status.

Sve to proizlazi iz još jedne duboko ukorijenjene sklonosti ljudskog mozga: takozvane pristrasnosti „pravednog sveta“. Naš mozak je evoluirao tako da pretpostavlja da je svijet pravedno mjesto, iako dokazi za to često nisu ubjedljivi. Naš mozak reaguje na doživljenu pravednost i pravdu slično kao na porast društvenog statusa – veoma pozitivno.

Zato, kada neko za koga smatramo da ima viši status, a možda ga je stekao na način koji smatramo nepravednim, doživi neuspjeh i nesreću koji mu snižavaju položaj u odnosu na nas, to stvara snažnu kombinaciju osjećaja statusa i pravednosti – i to bez ikakvog troška za nas. Gledano na taj način, bilo bi čudnije da naš mozak ne uživa u zluradom zadovoljstvu.

(N1/Science Focus)