Video
Oni ne objavljuju selfije, fotografije garnirunga koji su dobili uz ručak i ne organizuju „lajvove“ važnih događaja. Da li su vam čudni? Ima li opravdanja za odgovor koji bi glasio: „da“?
Ljudi koji nikada ne objavljuju sadržaje na društvenim mrežama uglavnom više vole da čuvaju privatnost, koju visoko cijene, i prema prirodi su suptilne osobe. Možda ne dokumentuju svoje živote na mreži, ali to ne znači da nisu promišljeni, pažljivi, zabavni, temeljni…
Ta njihova „tišina“ nije praznina, odnosno nedostatak – ona postoji s namjerom. I ako malo bolje upoznate osobe koje društveni mediji ne zanimaju, primijetićete obrazac ponašanja koji otkriva zašto biraju privatnost umjesto publiciteta. Oni formiraju duboke, smislene odnose oflajn i imaju tendenciju da su u malom krugu prijatelja od povjerenja. Umjesto da dijele novosti sa stotinama pratilaca, radije bi vodili jedan pravi razgovor sa nekim ko im je važan.
Nisu im potrebni lajkovi ili komentari da bi se osjećali viđeno. Potvrda dolazi iz autentičnih interakcija – ne iz digitalnog aplauza. U izvjesnom smislu, njihov društveni život može djelovati „tiše“, ali je često mnogo bogatiji dubinom i povezanošću.
Vrebanje i promišljenost
Da li ste nekada sreli osobu koja ne govori mnogo kada je u velikoj grupi ljudi, ali kada to učini, zaista je vrijedi slušati? To je često onaj tip osobe koji ima visoko mišljenje o sebi. Skloni su da upijaju informacije iz okruženja i dosta promišljaju prije nego što progovore. To tiho posmatranje nije stidljivost – to je rasuđivanje.
Na društvenim mrežama, ovo se pokazuje kao vrebanje, a ne objavljivanje. Možda skroluju, čitaju, pamte – ali rijetko osjećaju potrebu da doprinesu svojim sadržajem ili oglašavanjem, osim ako ih nešto/neko istinski značajno ne izazove.
Ljudi koji se drže podalje od društvenih mreža imaju tendenciju da povlače jasne i oštre granice između javnog i privatnog života. Znaju da samo zato što se nešto desilo, ne znači da to treba dijeliti.
Njihovi trenuci – i radosni i bolni – su za njih sveti. Oni ne traže spoljašnju potvrdu niti su oni ti koji potvrđuju drugima uspjeh, ljepotu, duhovitost…
U pitanju je vrsta samozaštite koja potiče iz snažnog osjećaja šta jeste (a šta nije) za javnu pažnju. Ljudi koji ne koriste društvene mreže ne mjere svoj život u odnosu na druge. Njihova radost nije vezana za ono što drugi rade. Umjesto toga, oni imaju tendenciju da budu više koncentrisani na svoj put, ciljeve i namjere, i ne opterećuju se poređenjem sa drugima.
Sklonost ka introspekciji
Bez dopamina koji izazivaju lajkovi ili komentari na društvenim mrežama, ove osobe se često okreću sebi kako bi promislile o nekom postupku, problemu, događaju…
Svojstveni su im pisanje dnevnika, meditacija, duge šetnje, duboki razgovori. Introspekcija ih često čini mudrijim i strpljivijim, iako rijetko tu svoju mudrost – demonstrijraju javno.
Objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama, učešće u diskusijama o komentarima, kreiranje ličnog brenda – sve to zahtijeva vrijeme. A za ljude koji cijene svoju privatnost, to je često vrijeme koje bi radije proveli negdje drugdje. Možda odluče da ulože svoju pažnju u knjige, hobije, porodicu ili da tiho grade ili pripremaju nešto „iza kulisa“.
Sve to međutim ne znači da su ove osobe digitalno nepismene i da imaju nešto protiv tehnologije – to samo znači da su selektivni. Razumiju da je pažnja valuta, odnosno da je vrijeme novac, i troše sa namjerom.
Veći dio društvenih mreža zahtijeva performans, ne uvijek pripreman i režiran. Od savršene fotografije na plaži do suptilnog hvalisanja nečim što je kupljeno, sadržaj zapravo predstavlja slojeve samoprezentacije. Oni koji cijene privatnost, obično se tome opiru, ne žele da oblikuju svoje živote u priču koju bi drugi pratili, ne zanimaju ih lajkovi, praćenja ili algoritmi.
Njihovo odbijanje da igraju modernu igru mreža nije čin pobune – to je čin autentičnosti. Više vole da „budu“ nego da budu viđeni.
Više slušaju nego što govore
Bilo da su onlajn ili oflajn, ljudi koji nisu aktivni na mrežama su često odlični slušaoci, dok drugi na mrežama dominiraju monolozima punim mišljenjima o mnogim temama i raznim novostima, preporukama, iskustvima pa i reklamama.
Interesantno je da su ljudi koji nisu uključeni u trend koji podrazumijeva svakodnevno korišćenje mreža – prijatelji koji pamte vaš rođendan bez potrebe za podsjetnikom na Fejsbuku. Oni su kolege koje će primijetiti promjene u vašem ponašanju i koji će vas zato pitati da li ste dobro.
Nisu im često potrebne ni fotografije. Njihovim emotivnim vezama nisu potrebne javne izjave ljubavi i naklonosti. Njihovim životnim prekretnicama nisu potrebni haštagovi.
U hiper-povezanom svijetu, izbor ovakve vrste privatnosti (relativno ili potpuno ignorisanje društvenih mreža) mnogima može djelovati radikalno. Ali to nije odbacivanje veza – to je njegovanje drugačijih vrsta veza, onih koje su tihe, ali dublje i manje eksponirane.
Dakle, ako poznajete nekoga ko izbjegava „život na mrežama“ – imajte na umu vrijednost u „nevidljivom“, jer samo zato što nema objavljenog sadržaja o detaljima iz svakodnevice, to ne znači da se ne živi punim plućima – ponekad su najsmisleniji životi oni koji se žive van očiju javnosti, odnosno kamere. Ako i sami spadate u grupu ljudi koja živi „van mreža“, vjerovatno ste prepoznali djelove svoje ličnosti i karaktera i već dobro znate da vam ne treba publika da bi ste se „osjećali živima“.
Preporučeno
