Ovo je odlomak iz autobiiografije Vladete Jerotića, koja je prava riznica znanja…

“Rođen sam u Beogradu, u činovničkoj porodici, avgusta 1924. godine. “Jedinac u majke!” Dok sam bio mali, ponekad sam pitao roditelje zašto nemam brata ili sestru. Kasnije, ovakva pitanja bila su sve rijeđa, pa mi se, na kraju, činilo da je baš dobro što sam jedinac, jer sam uživao u narcističkim prednostima jedinca”.

Naravno, već sam za vrijeme gimnazijskog školovanja lagano otkrivao u sebi, kao i u odnosima sa ljudima, prilične nedostatke i “pukotine” karaktera samo jednog djeteta u porodici. I danas smatram da je jedan dio Senke u mojoj ličnosti (kako je Jung nazvao “palog brata” u nama, odnosno inferiorni dio ličnosti) – samo delimično korigovan svjesnim uvidom, radom na sebi i povoljnim spoljašnjim uslovima – treba pripisati egoizmu, koji uvijek prijeti da nabuja u jedinca u porodici, nad kojim roditelji preterano lebde i strijepe. 

Oca sam zapamtio kao vrijednog i poštenog čovjeka koji je savjesno obavljao svoje dužnosti; bio je tačan, strog i precizan u svemu što je radio, pa je smatrao sasvim prirodnim da i od mene to isto zahtijeva. Majka je bila topla, osjećajna, malo nervozna žena, ne uvijek zadovoljna pomalo krutim i ne mnogo društvenim mužem, pa je, zbog toga, prenosila višak svojih neostvarenih želja na mene, što nije bilo uvijek dobro.

Otac i majka, jednom riječi, zbog različitih karaktera, nisu uvijek funkcionisali skladno, dolazilo je do sukoba koje sam ja, danas mi izgleda, izuzetno teško primao i podnosio. Nisam, istina, nikada bježao od kuće, mada sam često to poželio, osim što sam, katkad, sa jednim dobrim drugom, mojim vršnjakom, odlazio na Dunav, tamo negdje blizu Nebojšine kule, divno se provodeći u raznovrsnim igrama, zaboravljajući na vrijeme. Pri povratku kući, dočekivalo me je brižno lice majke i ljutito lice oca, koji je umio ove moje “haklberijevske” izlete da kazni i batinama. Tom Sojer i Haklberi Fin bila je u tim godinama moja najomiljenija lektira. Onda, i Kožna čarapa i Sport klub kliker i još poneka avanturistička priča iz biblioteke “Zlatna knjiga”.

Kao dijete, do početka puberteta i adolescencije, bio sam živahan, nemiran i neposlušan dječak, koji se bunio, podjednako, protiv pretjerane osjećajnosti majke, koja me je tako vezivala za sebe, i protiv opsesivne principijelnosti oca koga sam i poštovao, i volio, ali se i bojao. Valjda zbog toga nisam volio da budem dugo u kući, a kako sam bio društven i razgovoran, voleli su me drugovi iz susjedstva i razreda, pa sam sa njima provodio dosta slobodnog vremena na ulici.

Rano sam zavolio bioskope i sport. Današnji bioskop “Balkan” za tri i po dinara pružao je dupli program sjajnih filmova, mahom avanturističkih i kaubojskih (Tom Miks, Žorž O’Brajan, Ken Majnard). Ovakvim filmovima nekad bih se tako zanio, da sam nastavljam da ih gledam i poslije tri sata provedena u bioskopu. Pošto sam zbog obožavanih filmova ponekad bježao iz škole ili sa večernjih časova sokolske gimnastike, čekala me je propisna “porcija” grdnje, pa i batina, kada bih se vratio kući.

Volio sam i sport – fudbal i laku atletiku. Igrao sam u gimnazijskom fudbalskom timu lijevog halfa, jer sam pucao samo lijevom nogom, iako nisam bio ljevonog. Još bolje sam trčao na sto metara, skakao u dalj i troskok. Kako sam bio vižljast, lako pokretan i gibak, ovi sportovi išli su mi od ruke, možda sam mogao da postignem i više da se neko onda bavio mnome. Doduše, postojao je jedan moj stariji drug, Milan Cekić, ponavljač u gimnaziji, ali dobar sportista, koji je uobražavao da će od mene načiniti sportsku, lakoatletičarsku zvijezdu.

Moji roditelji njega naročito nisu trpjeli, jer su se plašili da će me odvući od škole i uputiti nekim drugim pravcem. A škola se morala u građanskim porodicama Beograda, po cijenu života, završiti. Ponavljanje ili izbacivanje iz škole smatralo se sramotom prvog reda za roditelje. Beograd je bio prije Drugog svjetskog rata relativno mali grad, skoro da su svi znali. Porodični ljudi, kada su se sastajali, imali su samo dvije teme: dnevnu politiku i “kako su djeca? kako uče? kako su položili razred?”

 https://www.instagram.com/p/BnTGboyBgCF/?taken-by=retusiranje.obrada

Buntovan, kakav sam bio kao dečko, nisam volio školu, sigurno i zato što su otac i majka toliko na nju polagali. U osnovnoj školi bio sam, čini mi se, odličan đak, ali već u gimnaziji naglo sam popustio i, sve do petog, šestog razreda gimnazije, jedva sam se provlačio kao – “dobar đak”. A učio sam u, zbilja, elitnim školama. Prva dva razreda osnovne škole, u školi Kralja Petra I, u istoimenoj ulici (rodio sam se na stotinak metara od ove škole u Zadarskoj ulici, na Varoš-kapiji; i danas najviše volim taj kraj Beograda oko Saborne crkve, Kosančićevog venca, Kalemegdana), a druga dva razreda, kada smo se preselili sa Varoš-kapije, u školi kralja Aleksandra, u Dečanskoj ulici. Kada je došlo vrijeme za gimnaziju, roditelji su me upisali u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila na mjestu današnje zgrade “Politike”. Srušena je, nažalost, do temelja, za vrijeme aprilskog bombardovanja 1941. godine. Svuda u školama imao sam odlične nastavnike.

Adolescentno doba značilo je za mene potpun preokret – u mišljenju osjećanju, ponašanju. Od ekstravertnog, živog i nemirnog dječaka, koga su u dva maha htjeli da istjeraju iz gimnazije zbog nemirluka – do 15, 16. godine iz vladanja sam uvijek imao na kraju godine trojku, a u toku godine i jedinicu, što je značilo “ukor nastavničkog saveta”; zajedno sa našim poznatim pjesnikom i prevodiocem Dragoslavom Andrićem, bio sam najnemirniji učenik u razredu – u toku veoma burnog i složeno proživljenog adolescentnog doba, iz mene se iščaurio, na prilično iznenađenje i roditelja i rodbine, introvertan “mislilac” (blago ironično pomišljam na Rodenovog “Mislioca”), koji se, već na velikoj maturi u gimnaziji, odlučivao samo između dva fakulteta: teološkog i “čisto” filosofskog.

Poslije jedne ozbiljnije povrede oka i moga prvog “ozbiljnog” zaljubljivanja u jednu udatu ženu, oftalmologa, koja me je divno liječila i izliječila, odlučio sam da studiram medicinu (za koju je, istina, moj otac, odavno, “navijao”). A kad se jedan moj dobar drug naglo razbolio od shizofrenije, i posle godinu dana liječenja umro (od tuberkuloze pluća), čvrsto sam riješio da se upišem na medicinu radi psihijatrije. Vjerovao sam onda, u svojoj omnipotenciji, da ću razriješiti tajnu shizofrenije i kao psihijatar-psihoterapeut pomoći svim drugim shizofrenim nesrećnicima, kada ništa nisam mogao da uradim da spasem moga druga Dimitrija.”

stilkurir.rs