Video
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije pisao je premijeru Dušku Markoviću u kome je ukazao na navodno, kršenje vjerskih prava radnika u Crnoj Gori. Pismo je uputio početkom maja i proslijeđeno je i ministru rada i socijalnog staranja Kemalu Purišiću, ministru za ljudska i manjinska prava Mehmedu Zenki, zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore Šućku Bakoviću, kao i Savezu sindikata Crne Gore.
Preporučeno
Njegovo pismo prenosimo u cjelosti.
U ovim danima kada se cio svijet sjeća prava i dostojanstva radnika, brojnih muškaraca i žena širom svijeta zaposlenih na raznim mjestima, da čuvaju i obrađuju Božiju tvorevinu i svijet u kom živimo, sa pastirskom brigom skrećem pažnju na krajnju obespravljenost zaposlenih u Crnoj Gori. Danas se u Crnoj Gori teško dolazi do radnog mjesta i do prilike da, naročito mladi ljudi, budu angažovani na poslovima koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i stečenom obrazovanju. Nažalost, još veći problem u odnosu na ovu činjenicu, predstavlja pitanje elementarnih ljudskih prava onih koji jesu zaposleni, i koji rade u raznim, privatnim i državnim crnogorskim preduzećima.
Kao pravoslavni Mitropolit i duhovni poglavar brojnih hrišćanskih vjernika u Crnoj Gori, sa zabrinutošću konstatujem da savremeni crnogorski radnik nema mogućnost da koristi pravo na slobodan dan. Ovoga slobodnog dana nema ni u toku jedne nedjelje, a čak i u periodu koji je duži od sedam dana. Time je radnik lišen onog prava koje je imao i ima kako u prošlom, čak anticrkvenom sistemu, tako i u sadašnjim evropskim demokratskim zemljama.
Jedna od osnovnih Božijih zapovjesti, i jedan od glavnih biblijskih postulata, na kom su stasavale generacije trudbenika evro-američke civilizacije, glasi: ”Šest dana radi i završavaj sve svoje poslove, a sedmi dan posveti Gospodu”. Veliki je broj građana današnje Crne Gore koji bi željeli da ovaj jedan dan u sedmici posvete Gospodu, a samim tim i svojim porodicama, najbližima oko sebe. Taj dan na kraju radne sedmice, taj nedjeljni dan, predstavlja temeljnu moralnu potrebu i lično vjersko pravo svakog hrišćanina, ali i svakog radnog čovjeka.
Zapanjeni smo saznanjima, koje naši sveštenici dobijaju na parohijama, kroz razgovore i ispovjesti, da je većina vjernika spriječena da dođe na nedjeljno bogosluženje jer im njihov poslodavac ne dozvoljava ni taj jedan jedini slobodan dan. A da stvar bude komplikovanija, često se ispostavi, da se ti poslodavci javno deklarišu kao vjerujući ljudi!
Međutim, mi danas u Crnoj Gori nemamo problem samo sa nedjeljnim danom, nego i sa periodom odmora radnika (zaposlenih) na nivou godine. Teme poput bolovanja i godišnjih odmora su skoro pa zabranjene u brojnim firmama koje posluju u našoj državi. Gotovo sve crnogorske prodavnice, marketi i ugostiteljski objekti radili su u punom radnom vremenu na Božić, Badnji dan, Vaskrs i Veliki petak! Pa kakvim onda porodicama i kakvoj omladini da se nadamo, ako roditelji i domaćini naših familija nijesu sa djecom bar na te dane? Da bi neko preduzeće radilo na veliki vjerski praznik, bilo je dovoljno da uplati par eura lokalne takse i da tako obespravi desetine ili stotine svojih radnika!
O visini primanja i bijednoj zaradi, koju pod pomenutim uslovima imaju naši radnici suvišno je i pričati! Bojimo se, da je poslije dvije hiljade godina postojanja Crkve Hristove, veliki broj naših vjernika došao u situaciju da se bori sa robolasničkim tretmanom ljudi, najčešće od onih poslodavaca koji ni sami na svojoj koži nijesu osjetili šta znači mukotrpno zaraditi koru.
Koja je svrha Zakona o državnim i vjerskim praznicima, ako taj zakon niko ne poštuje? Mogu li nadležni u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, kao i oni u inspekciji rada Crne Gore, da zaštite pravo radnika na slavljenje velikih praznika i krsne slave, kao i na njihovo porodično okupljanje, u onaj sedmi dan, prihvaćen kao dan odmora i u savremenoj, posebno-evroameričkoj civilizaciji?
