VUKOVIĆ: Dio vladajuće elite usporava integracije, a odgovornost prebacuje na Hrvatsku

Početkom novembra 2026. godine, održavaju se ključni midterm izbori u SAD. Koliko bi promjena odnosa snaga u Kongresu mogla promijeniti Trampovu spoljnu politiku, posebno prema Evropi i Zapadnom Balkanu?

VUKOVIĆ: Ovo su prvi pravi izbori na kojima Amerikanci ocjenjuju Trampov drugi mandat, koji je u kratkom roku promijenio i američke institucije i položaj Amerike u svijetu. Trenutna istraživanja pokazuju da su demokrate favoriti za Predstavnički dom, dok je Senat i dalje neizvjestan. U svakom slučaju, ovo su istinski istorijski izbori, jer će konačni rezultat pokazati koliko su birači spremni da prihvate takav zaokret, ali i koliko je duboka podjela u samom američkom društvu, koja je ključna za razumijevanje američke vanjske politike.

Decenijama je postojao širok konsenzus da su savezi i globalno vođstvo u interesu same Amerike, dok se danas u Vašingtonu sudaraju dva pogleda. Jedan vidi saveze kao trošak i pregovaračku polugu, drugi kao izvor moći. Vanjska politika je tako postala produžetak unutrašnjeg političkog sukoba. Zato će poruka iz novembra biti umnogome i dvosmislena. Pobjeda demokrata donijela bi saveznicima olakšanje, jer bi pokazala da birači i institucije postavljaju granice predsjedničkoj moći. Istovremeno bi potvrdila da Amerika može promijeniti kurs svake dvije ili četiri godine, a na obavezama koje zavise od izbornog ciklusa teško je graditi dugoročne planove. Neke stvari ostaju iste ko god da kontroliše Kongres. I demokrate i republikanci vide Kinu kao glavnog rivala, očekuju od Evrope da više ulaže u vlastitu odbranu i skloni su ekonomskom nacionalizmu. Mijenjaju se odnos prema savezima, podrška Ukrajini i mjesto demokratskih standarda u vanjskoj politici. Predsjednik kojem Kongres blokira unutrašnju agendu obično traži brze rezultate u inostranstvu, pa bi naredne dvije godine mogle donijeti niz inicijativa iz Bijele kuće. Evropa je u međuvremenu shvatila da je američka unutrašnja politika postala trajni faktor rizika i nastaviće putem veće strateške samostalnosti bez obzira na ishod. Na Balkanu lokalni akteri sve češće biraju stranu unutar Amerike, pa jedni traže kanale prema Trampovom okruženju, a drugi računaju na Kongres i institucije. Odnos sa Vašingtonom tako postaje dio domaće političke borbe. Crna Gora zato treba da partnerstvo sa SAD čuva kroz NATO i dosljednu vanjsku politiku, uz oprez prema svakom pokušaju da ga neko veže za jednu od tih strana. Evropska integracija ima suštinski drugačiji značaj, jer Crnoj Gori daje pravni poredak, ekonomsku perspektivu i mjesto u zajednici čije se obaveze ne mijenjaju sa svakom novom administracijom.

POBJEDA: Da li se trajno mijenja odnos Vašingtona prema Evropi i koliko će SAD ubuduće biti angažovane na Balkanu?

VUKOVIĆ: Nakon gotovo dvije godine Trampovog drugog mandata, priroda nepovjerenja između dvije strane Atlantika navodi na zaključak da se odnos Vašingtona prema Evropi mijenja trajno, iako će se ton i intenzitet te promjene razlikovati od administracije do administracije. Amerika ostaje u NATO-u i zadržava nuklearni kišobran nad Evropom, ali istovremeno sve nedvosmislenije prepušta Evropljanima sfere koje su do sada bile neupitne, kao što je konvencionalna odbrana kontinenta. Iza toga stoje razlozi dublji od Trampove politike. Težište svjetske moći se pomjera ka Aziji, američki budžet je pod ogromnim pritiskom, a možda i najvažnija promjena leži u činjenici da u Vašingtonu sazrijeva generacija političara kojoj Hladni rat nije dio ličnog političkog iskustva. Odnos je postao i ambivalentniji. Na bezbjednosnom planu Evropa ostaje američki saveznik, dok je na ekonomskom sve češće rival, posebno zbog trgovinskog suficita i regulative koja ograničava američke tehnološke kompanije. Rezultat je situacija u kojoj Vašington primjenjuje carine i ekonomski pritisak i prema najbližim partnerima, a Evropa zavisi od američke zaštite u istom trenutku kada se brani od američkih ekonomskih zahtjeva.

Na Balkanu je američki angažman decenijama bio presudan, od Dejtona i Kosova do proširenja NATO-a na Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju. Danas Vašington region uglavnom prepušta Evropskoj uniji, a vlastito prisustvo svodi na energetiku, ograničavanje ruskog i kineskog uticaja i dogovore koje sklapa od slučaja do slučaja, u skladu sa trenutnim interesima. Takav pristup je selektivan i transakcioni. Gašenje USAID-a i smanjenje programa podrške demokratiji i vladavini prava pokazuju da izgradnja institucija više nema mjesto koje je ranije imala u američkoj politici prema regionu. Rusija pokušava da uspori evroatlantske integracije oslanjajući se na energetiku, crkvene i medijske mreže. Kina kroz kredite i infrastrukturne projekte stvara finansijsku zavisnost i zaobilazi evropska pravila o javnim nabavkama, dok Turska i zalivske države jačaju pozicije putem kulturnih veza i investicija. Svi oni su odavno prisutni na Balkanu, a povlačenje Amerike uklanja dio protivteže njihovom uticaju. Crna Gora zato treba realno da procijeni koliko pažnje može očekivati od Vašingtona. Amerika želi da Evropa preuzme odgovornost za vlastito susjedstvo i da se Balkan ne vrati u stanje koje je devedesetih zahtijevalo američku intervenciju. Stabilna Crna Gora u Evropskoj uniji, otporna na uticaj Moskve i Pekinga na jadranskoj obali, upravo je ono što se uklapa u taj interes.

Nazire li se ishod rata u Ukrajini i koliko može promijeniti odnose i bezbjednost na Zapadnom Balkanu?

VUKOVIĆ: Nažalost, ali i očekivano, konačni ishod rata u Ukrajini još se ne nazire, iako se sve jasnije vidi njegov mogući oblik. Najvjerovatniji srednjoročni scenario je prekid vatre duž postojeće linije fronta, bez sveobuhvatnog mirovnog sporazuma. To bi bilo nešto nalik primirju koje je 1953. zaustavilo rat u Koreji, a koje ni sedam decenija kasnije nije preraslo u mir. Do takvog ishoda vjerovatno neće doći uskoro. Septembarske pośete američkih izaslanika Moskvi i Kijevu nijesu donijele pomak, a Putin i dalje insistira na rješavanju takozvanih „korijenskih uzroka“ rata, koji nemaju veze sa stvarnim razlozima agresije. Pri tome je uvjeren da mu vrijeme ide u prilog. Ukrajina, s druge strane, ne može prihvatiti uslove koji bi značili kapitulaciju. Kada i ako uopšte dođe do primirja, najveći teret bezbjednosnih garancija za Ukrajinu po svemu sudeći snosiće Evropa.

Za Zapadni Balkan je važnije kako će se rat završiti nego kada. Ako primirje faktički potvrdi teritorijalne promjene postignute silom, to će biti signal svima u regionu koji i dalje osporavaju postojeće granice i državna uređenja, od secesionističke retorike u Republici Srpskoj do otvorenih pitanja između Srbije i Kosova. Takav presedan ne mora automatski izazvati nove sukobe, ali bi oslabio normu na kojoj počiva stabilnost regiona od Dejtona naovamo. Slabljenje te norme, uz smanjeno prisustvo Amerike, otvorilo bi prostor za kontrolisane eskalacije kojima bi se testiralo dokle je moguće radikalno mijenjati postojeće odnose. Svi koji poznaju Balkan znaju da je to recept za krizu koju region ne bi mogao ni spriječiti ni prevazići sam.

Podjednako je važno kakva će Rusija izaći iz rata. Iscrpljena Rusija imaće manje resursa za Balkan, dok bi Rusija koja rat završi uz teritorijalne dobitke mogla pojačati hibridno djelovanje u regionu, posebno preko Srbije i srpskih zajednica u suśednim državama. Politika balansiranja, koju Beograd vodi od početka rata odbijajući da uvede sankcije Moskvi, Srbiji je donijela više izolacije nego koristi. Od decembra 2021. nije otvoren nijedan novi klaster u pregovorima sa EU, a u julu je osam država članica blokiralo otvaranje Klastera 3, navodeći i neusklađenost sa evropskom vanjskom politikom. Američko-rusko približavanje moglo bi stvoriti iluziju da je ta politika bila ispravna. Za Evropu bi, međutim, Moskva ostala dugoročna prijetnja, pa bi se jaz između Beograda i Brisela dodatno produbio, a cijenu bi platila Srbija.

Rat je natjerao Evropsku uniju da se probudi, ali je to buđenje djelimično i neujednačeno. Unija danas govori jezikom geopolitike i pokušava da se nametne kao relevantan akter u svijetu u kojem se Amerika povlači, a Rusija prijeti. Između te ambicije i stvarnih kapaciteta ipak postoji jaz, jer se ključne odluke i dalje donose jednoglasno, a države članice ne dijele istu procjenu prijetnji ni isto strpljenje za proširenje. Proširenje je dobilo novi, ubrzani oblik, ali je samo jedan od instrumenata kojima Unija danas gradi svoju poziciju. Ona istovremeno traži nova partnerstva sa državama sličnog profila, od Islanda do Kanade, koje joj donose bezbjednost, resurse i politički kapital bez troškova i rizika koje nosi proširenje na Balkan. O tome ko će i kada postati član na kraju odlučuju geopolitički prioriteti svih 27 država članica, a tehnički napredak u pregovorima samo je preduslov za tu odluku. Zapadni Balkan u tim prioritetima ne zauzima uvijek visoko mjesto.

Za Crnu Goru to znači da tehnički napredak mora pratiti i politički kredibilitet u svim evropskim prijestonicama. Unija želi da kroz nju pokaže da proširenje i dalje funkcioniše, ali upravo zato ne može sebi dozvoliti da primi državu čije institucije nijesu spremne. Uspješna Crna Gora bila bi dokaz da je model živ, dok bi članstvo bez stvarnih reformi diskreditovalo čitav proces. Realnije je zato očekivati da će države članice prema Crnoj Gori biti sve strože kako se pregovori budu približavali kraju.

Crnogorske političke elite taj proces ipak ne prate istom ozbiljnošću. Zatvaranje poglavlja lako stvara utisak uspjeha, dok suštinske reforme kasne, a evropska agenda za dobar dio vlasti služi više kao izvor legitimiteta pred zapadnim partnerima nego kao stvarno opredjeljenje. Partijski interesi i stalne unutrašnje ucjene usporavaju odluke koje Brisel očekuje, a svaki novi incident troši kredit koji je Crna Gora stekla kao predvodnik procesa. Zato je u njenom interesu da proces završi dok prozor traje i da u Uniju uđe na osnovu vlastitih rezultata, prije nego što se pitanje proširenja veže za mnogo složeniji slučaj Ukrajine.

Andrija Mandić je uputio telegram saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, zbog čega je pokrenuta inicijativa za njegovu smjenu. Kvoruma za sjednicu nije bilo. Koliko ovakav potez ugrožava evropski kredibilitet Crne Gore i njen cilj da uđe u EU do 2028. godine?

VUKOVIĆ: Telegram je otkrio više nego što je njegov autor namjeravao. Mandić tvrdi da je saučešće uputio u skladu sa tradicijom, ali ga je uputio kao predsjednik Skupštine, i to porodici čovjeka kojeg je međunarodni sud pravosnažno osudio za genocid u Srebrenici. Na toj funkciji granica između privatnog čina i institucionalne poruke ne postoji. Partneri su telegram zato pročitali kao stav države, ili barem kao stav dijela vlasti koji država nije spremna da sankcioniše. Način na koji se postupilo sa pitanjem odgovornosti možda je štetniji od samog telegrama. Śednica o razrješenju nije ni formalno otvorena, kvorum nije utvrđen, a novinarima nije bio dozvoljen ulazak u salu. Evropski partneri tako vide parlament koji ne može ni da raspravlja o odgovornosti svog predsjednika. To je problem vladavine prava i funkcionisanja institucija, dakle upravo onih oblasti od kojih zavisi završetak pregovora.

Proces pristupanja počiva i na vrijednosnom konsenzusu oko pomirenja i poštovanja presuda međunarodnih sudova. Za Nizozemsku, čije je ime trajno vezano za Srebrenicu, ili za Hrvatsku, koja dosljedno insistira na suočavanju sa prošlošću, ovakav potez ne može biti marginalna epizoda. Nije iznenađenje što su upravo te države, zajedno sa baltičkim članicama, nedugo nakon telegrama zatražile pauzu u daljem zatvaranju poglavlja. Sam telegram neće zaustaviti put ka članstvu, ali kumulativni efekat ovakvih poteza može ga ozbiljno usporiti. Do 2028. Crnoj Gori je potrebna jednoglasna podrška svih 27 država, prvo za zatvaranje preostalih poglavlja, a zatim i za ratifikaciju ugovora o pristupanju u nacionalnim parlamentima. Svaki ovakav incident daje argument onima koji već sumnjaju, a u parlamentima koji ratifikuju ugovor ti argumenti se čuju glasnije nego u Briselu. Crna Gora može ograničiti štetu samo ako njene institucije jasno pokažu da takav stav ne predstavlja državu. Dok se to ne desi, partneri će ga čitati upravo tako.

Nizozemska neće blokirati pregovore ali će insistirati na visokim kriterijumima. Baltičke zemlje pomno prate hibridne uticaje iz Srbije i Rusije, nema pomaka sa Hrvatskom. Koliko je onda realno da Crna Gora postane članica EU do 2028. godine?

VUKOVIĆ: Godina 2028. danas nije realan cilj. Dovoljno je podsjetiti na iskustvo Hrvatske koje pokazuje koliko može trajati završna faza. U njihovom slučaju, od potpisivanja ugovora o pristupanju do članstva prošlo je oko godinu i po dana, koliko je trajala ratifikacija u svim državama članicama. To znači da bi Crna Gora pregovore morala završiti najkasnije do sredine 2027, a od preostalih 15 poglavlja u septembru nije zatvoreno nijedno. Nizozemska i baltičke države ne djeluju kao protivnici proširenja, ali svaka od njih proces posmatra kroz drugačiju prizmu. Nizozemska insistira na standardima koji su primjenjivi u praksi, jer je iskustvo ranijih proširenja pokazalo da se nedostaci nakon ulaska u Uniju teško ispravljaju. Baltičke države gledaju kroz bezbjednosnu prizmu. Za njih je ključno pitanje da li Crna Gora, kao buduća članica sa pravom veta u vanjskoj i bezbjednosnoj politici, može postati kanal kroz koji bi Moskva ili Beograd uticali na odluke Unije. Iskustvo sa Mađarskom učinilo je članice znatno opreznijim prema državama čiji bezbjednosni sektor i političke elite nijesu otporni na spoljni uticaj. I pored svega ovoga, odnos sa Hrvatskom ostaje najkonkretnija prepreka, a njeno porijeklo treba tražiti prije svega u Podgorici. Zagreb već dvije godine drži blokiranim Poglavlje 31 o vanjskoj, bezbjednosnoj i odbrambenoj politici, a zadržava rezerve i prema Poglavlju 14. Otvorena bilateralna pitanja postoje decenijama, ali su prerasla u otvoreni sukob tek kada su ih pojedini akteri iz crnogorske vlasti počeli svjesno podgrijavati, od skupštinske rezolucije o Jasenovcu do niza provokativnih poruka upućenih Zagrebu. Dio vladajuće elite tako dobija dvostruko. Usporava proces koji suštinski ne želi da ubrza, a odgovornost prebacuje na Hrvatsku, što dobro odjekuje kod dijela birača iz srpskih desničarskih i nacionalističkih krugova. Rješenje zato manje zavisi od Zagreba, a više od toga je li Vlada spremna da se distancira od onih koji ove tenzije proizvode.

Za taj dio vlasti članstvo u Evropskoj uniji znači kraj sistema u kojem se institucije dijele kao partijski plijen, a pravosuđe, bezbjednosni sektor i javna uprava kontrolišu kroz stranačke kvote. Članstvo bi istovremeno trajno zaključalo zapadno usmjerenje Crne Gore, što je suprotno političkom projektu koji državu vidi u orbiti Beograda i takozvanog „srpskog sveta“. Zato im odgovara Crna Gora koja je formalno na evropskom putu, a suštinski zaglavljena u sivoj zoni. Iza cilja 2028. ne stoji ni dovoljan napredak u reformama, ni aktivna diplomatija prema 27 prijestonica, ni ozbiljan rad sa javnostima država članica, koje će na kraju morati da prihvate novu članicu. Ratifikacija bi se uz to odvijala u periodu izbora u nizu država članica, uključujući predsjedničke izbore u Francuskoj 2027, što proces neizbježno usporava. Uspjeh procesa zato treba mjeriti prvenstveno dubinom stvarnih reformi. Crna Gora mora biti spremna da uđe onda kada se za to otvori politički trenutak, bez obzira na to da li će to biti 2028. ili kasnije. Vještački rok je, paradoksalno, najkorisniji upravo evroskepticima. Oni mogu da podgrijavaju očekivanja, a istovremeno rade na tome da se ne ostvare, kako bi razočaranje građana kasnije iskoristili kao opravdanje za autoritarnu, antizapadnu i antievropsku politiku koju već sprovode. Na to razočaranje i računaju.

Premijer je najavio novo povećanje plata u zemlji u kojoj gotovo da nema produktivnosti. Jesu li ovakvi eksperimenti zabilježeni negdje u svijetu?

VUKOVIĆ: Najveći problem ovog programa je način na koji je nastao. Iza njega ne stoji nijedna objavljena analiza, studija ili procjena koristi i rizika. Najavljen je na konferenciji za medije, uz obećanja koja kasnije ni dio same Vlade nije znao da objasni, i više je ličio na politički performans nego na ozbiljnu ekonomsku politiku. To je simptom šireg obrasca upravljanja u Crnoj Gori. Velike odluke donose se bez analiza koje bi im prethodile i bez javne rasprave o tome kako će uticati na privredu, radnike, penzionere i lokalne samouprave.

Takav način odlučivanja odlikuje autoritarne modele upravljanja. Premijer je ranije obećavao singapurski model, a Crna Gora je od njega dobila samo centralizovano i netransparentno odlučivanje, bez dugoročnog rasta koji je Singapur postigao. Singapur funkcioniše zahvaljujući profesionalnoj i meritokratskoj administraciji, dugoročnom planiranju i ozbiljnim ekonomskim modelima. Njegov penzijski sistem počiva na obaveznoj štednji kroz visoke doprinose, dok Crna Gora te doprinose sada ukida. Ta razlika najbolje pokazuje koliko je površno razumijevanje političke ekonomije među onima koji danas donose odluke.

Ovakvi eksperimenti su zabilježeni i u svijetu, a njihovi ishodi su uglavnom poznati. U Evropi je teško naći primjer da se minimalna zarada podiže na nivo prosječne i vezuje za formalno obrazovanje, bez obzira na produktivnost radnog mjesta. Najbliže poređenje je Grčka, koja je tokom prve decenije ovog vijeka povećavala plate i penzije brže od rasta produktivnosti i to finansirala zaduživanjem. Konkurentnost je izgubila u trenutku kada nije imala vlastitu valutu kojom bi je vratila, pa je prilagođavanje došlo kroz dugogodišnju krizu, pad plata i masovnu nezaposlenost. Zemlje Latinske Amerike, od Argentine do Venecuele, više puta su dekretom podizale plate, a nominalni rast je redovno nestajao u inflaciji.

Crna Gora je u nezgodnijoj poziciji od obje grupe zemalja. Kao država koja koristi euro bez vlastite monetarne politike, ona ne može inflacijom ili devalvacijom ublažiti posljedice. Prilagođavanje bi se zato desilo kroz gubitak radnih mjesta, rast sive ekonomije i pritisak na budžet. Mala i srednja preduzeća, posebno u turizmu i trgovini, teško će podnijeti ovakav skok troškova rada, pa će dio poslodavaca vjerovatno pribjeći isplatama „na ruke“ ili prijavljivanju manjeg broja radnika. To je upravo suprotno od suzbijanja sive ekonomije, na koje Vlada računa kao na jedan od izvora finansiranja.

Prvi program „Evropa sad“ podigao je nominalna primanja, ali je istovremeno ubrzao rast cijena i troškova života, koji građani i danas ośećaju. Javne finansije su tada izbjegle ozbiljnu krizu prvenstveno zahvaljujući prilivu državljana Rusije, Ukrajine i Turske, koji su nakon 2022. donijeli svjež kapital kroz kupovinu nekretnina, potrošnju i depozite. Većih proizvodnih investicija i razvojnih projekata u tom periodu gotovo da nije bilo, a takav priliv je privremen i ne povećava produktivnost ekonomije.

„Euro model“ ide korak dalje i zadire u penzijski sistem. Doprinos za penzijsko osiguranje, koji danas iznosi deset odsto bruto zarade, svodi se na nulu, pa dobar dio najavljenog rasta neto plata zapravo dolazi iz novca koji je do sada punio Fond PIO. Fond ni danas nije samoodrživ, a ukidanjem doprinosa ostaje bez jedinog namjenskog prihoda, dok mu obaveze rastu, jer se penzije usklađuju sa rastom zarada. Isplata penzija za više od 130.000 korisnika tako postaje u potpunosti zavisna od budžeta, i to u demografski staroj zemlji. Primjena od januara 2027, u godini parlamentarnih izbora, teško može biti slučajnost.

Elementarna logika govori da je rast plata održiv samo i isključivo kada prati rast produktivnosti, investicija i kvaliteta institucija. Bez toga, današnje povećanje postaje teret koji će plaćati naredne vlade, i to upravo u fazi kada Crna Gora pred ulazak u Evropsku uniju mora da pokaže fiskalnu odgovornost i ekonomsku stabilnost.

Lider DNP-a Milan Knežević je često u SAD-u. Sa saradnicima traži podršku predstavljajući se kao dio nove izvršne vlasti. Iako je većina sastanaka po hodnicima i van protokola, koji je stvarni efekat tih posjeta?

VUKOVIĆ: Efekat ovih pośeta u Vašingtonu je ograničen. Američka politika prema Crnoj Gori formira se u Stejt departmentu, Savjetu za nacionalnu bezbjednost i ambasadi, kroz institucionalne kanale i na osnovu onoga što Crna Gora znači kao članica NATO-a. Sastanci se uglavnom odvijaju sa sagovornicima koji već dijele pogled svojih gostiju na svijet. Tako na primjer, nerijetko se radi o pojedinim analitičarima iz krugova koji zagovaraju uzdržanost u američkoj vanjskoj politici i koji su skeptični prema daljem širenju NATO-a. Povremeno ti glasovi budu vidljivi u američkoj debati, ali oni nemaju težinu donošenja odluke, a njihova podrška uglavnom potvrđuje narativ koji su gosti već donijeli sa sobom. Uz to, Kneževićeva partija trenutno nije dio Vlade, pa ga sagovornici teško mogu tretirati kao predstavnika države.

Pravi efekat ovih pośeta je unutrašnji. One su namijenjene prije svega domaćoj publici u Crnoj Gori, kojoj se šalje poruka da akteri koji su donedavno bili nepoželjni na zapadnim adresama sada imaju otvorena vrata u Vašingtonu. Dovoljno je viđeti slogane poput „učinimo Crnu Goru velikom“ koji nedvosmisleno pokazuju da je riječ o kratkoročnom i nadasve ciničnom političkom marketingu koji koristi simbole američke desnice kako bi se pred biračima izgradio imidž međunarodne relevantnosti. Koliko je taj imidž klimav, pokazuje i to što su kancelarije pojedinih američkih zakonodavaca crnogorskim medijima odgovarale da najavljenih sastanaka nije ni bilo, iako iz DNP-a to negiraju.

Iza ovih pośeta stoji i jasan ideološki cilj. Dio srpskih nacionalističkih aktera već duže vrijeme pokušava da se uveže sa suverenističkom desnicom u Americi i Evropi, koja Evropsku uniju vidi kao birokratski projekat koji guši nacionalne i vjerske identitete. Na tom terenu Crnu Goru predstavljaju kao zemlju u „protektoratskom položaju“, a evropski put kao nešto što joj je nametnuto. Ironija je što oni koji Crnu Goru nazivaju protektoratom sami stalno traže pokrovitelje, nekada u Moskvi i Beogradu. Tako se vodi remetilačka paralelna vanjska politika, suprotna onoj koju država zvanično zastupa, i to od ljudi koji su do juče bili dio vlasti, i čiji ciljevi ostaju nepromijenjeni.

Međutim, ovakvi kanali i metodi međunarodnog djelovanja su prilično krhki, jer se oslanjaju na jednu stranu u podijeljenoj Americi i mogu izgubiti dobar dio vrijednosti već poslije novembarskih izbora. Međutim, možda neželjeni nus-efekat koji ove pośete proizvode su utisci u evropskim prijestonicama, koje ove nastupe pažljivo prate. Mnogi se tamo s pravom pitaju šta bi ovakvi akteri radili kada bi Crna Gora śutra śela za evropski sto i dobila pravo glasa o zajedničkoj vanjskoj politici. Partneri u Vašingtonu i Briselu na kraju i dalje vrednuju dosljednost države, a fotografije iz hodnika Kongresa tu malo mijenjaju.

Prelomni izbori za Srbiju

Šta očekujete od narednih izbora u Srbiji i kako bi njihov rezultat mogao uticati na odnose Beograda sa EU i SAD, ali i na odnose u regionu?

VUKOVIĆ: Ovi izbori su prelomni za Srbiju. Građani Srbije zaslužuju da se društvo konačno suoči sa svim što se dogodilo od tragedije u školi „Vladislav Ribnikar“ do pada nadstrešnice u Novom Sadu. Odgovornost za te događaje odavno je trebalo da bude utvrđena, a sistemska korupcija i urušavanje institucija zahtijevaju hitna rješenja. Klizanje iz demokratskog nazadovanja u otvoreni autoritarizam mora biti zaustavljeno i preokrenuto.

Od toga zavisi i region. Demokratski zdrava Srbija je preduslov regionalne stabilnosti i prosperiteta, jer država sa funkcionalnim institucijama i odgovornom vlašću ima manje potrebe da legitimitet traži u nacionalističkim projektima prema susjedima.

Na vanjskopolitičkom planu, međutim, od ovih izbora ne treba mnogo očekivati. Srpsko društvo se generacijama pomjera udesno, a kampanja pokazuje da između dva glavna fronta gotovo da nema razlike u pogledu vanjske politike. Obje strane se nadmeću u tome ko će odlučnije čuvati i jačati postojeći status quo, od Kosova do odnosa prema susjedima. Za Brisel i Vašington to znači da bi se i nakon eventualne promjene vlasti mijenjao uglavnom stil, dok bi suština vanjske politike ostala ista.

Posebno zabrinjava koliko je proevropski pogled slabo prisutan među mlađim generacijama. Značajan dio njih je duboko konzervativan i lako može postati plijen dalje desničarske radikalizacije. Jednako zabrinjava i to što ne vide problem u izbjegavanju najosjetljivijih pitanja tranzicione pravde i politike śećanja, niti vide potrebu za kritičkim preispitivanjem srpskog etnonacionalizma koji je devedesetih opustošio region. Narativi o vječitoj srpskoj žrtvi, stvoreni u vrijeme Miloševića, i dalje oblikuju način na koji se tumače i prošlost i odnosi sa susjedima. Umjesto da ih preispitaju, nove generacije ih uglavnom preuzimaju kao neupitnu istinu, a svaki pokušaj kritičkog pogleda doživljavaju kao napad na vlastiti identitet.

Zato se ovi izbori oblikuju kao politika diskontinuiteta na unutrašnjem planu i kontinuiteta na regionalnom i međunarodnom. To nije umirujuće. Autoritarni i nacionalistički obrasci za koje se obje strane drže u vanjskoj politici lako se vraćaju i u unutrašnju, pa bi upravo taj kontinuitet mogao postati osnov novog ciklusa demokratskog nazadovanja.

Odnos dvije sile danas počiva na naoružanoj međuzavisnosti

Izjavili ste da svečana večera u čast Si Đinpinga, održana 24. septembra u Bijeloj kući, nije susret koji bi promijenio osnove odnosa Vašingtona i Pekinga. Obje zemlje nastoje da zadrže sopstvene poluge, a da umanje one kojima raspolaže druga strana. Ako ostaje jako rivalstvo, kako će se razvijati odnosi u budućnosti?

VUKOVIĆ: Odnosi će se i dalje razvijati kroz niz privremenih primirja koja kupuju vrijeme, a suštinske sporove ostavljaju po strani. Vino iz iste vinarije čijim su vinom Nikson i Džou Enlaj nazdravili 1972. godine bilo je efektan simbol, ali upućuje na pogrešnu paralelu. Približavanje iz 1972. počivalo je na zajedničkom protivniku i jasnoj strateškoj računici, dok danas obje strane jedna drugu vide kao glavnog rivala. Ceremonija je više poslužila Trampovoj potrebi da pokaže kako Vašington određuje tempo i dnevni red nego bilo kakvoj promjeni politike.

Produženje trgovinskog primirja za samo dva mjeseca najbolje pokazuje koliko je malo postignuto. Ključno pitanje, šta bi obje strane uopšte prihvatile kao kompromis, ostaje bez odgovora. Za Peking je svaki dobijeni mjesec prilika za strukturno prilagođavanje i smanjenje zavisnosti od američke tehnologije, dok Vašington pokušava da ga u tome uspori. Kina pri tome pažljivo prati novembarske izbore i računa na to da bi oslabljena administracija teže izdržala dugotrajan pritisak.

Odnos dvije sile danas počiva na naoružanoj međuzavisnosti. Kina kontroliše snabdijevanje rijetkim metalima, Amerika pristup najnaprednijim poluprovodnicima, i obje strane te poluge koriste kao sredstvo prinude. Istovremeno traže alternativne dobavljače, ali je razdvajanje skupo i sporo, pa se za pregovarački sto vraćaju iz nužde. Takva međuzavisnost čini svaku krizu skupljom i svaki ustupak politički rizičnijim, pa malo doprinosi stabilnosti.

Najopasnije je što se u ovakvom odnosu bezbjednost saveznika može pretvoriti u pregovaračku monetu. Odlaganje paketa naoružanja za Tajvan još ne znači promjenu politike. Razmjena tajvanske bezbjednosti za kratkoročne trgovinske ustupke ozbiljno bi, međutim, potkopala povjerenje u američka savezništva, od Japana i Južne Koreje do Evrope. Kongres bi se tome vjerovatno suprotstavio, jer obje partije dijele tvrd stav prema Kini, ali sama sumnja da je takva razmjena moguća već ima posljedice.

Ni dogovor o vještačkoj inteligenciji ne treba precjenjivati. Uspostavljen je samo kanal za komunikaciju, dok pravila razvoja i primjene ostaju predmet nadmetanja. Kada Si govori o tehnologiji pod ljudskom kontrolom, nejasno je da li misli na bezbjednost sistema ili na kontrolu koju nad podacima i razvojem zadržava partijska država. Amerika, s druge strane, ni sama nema jedinstven stav o regulaciji, pa teško može drugima nametati pravila.

Realno je zato očekivati dugotrajno rivalstvo, bez pomirenja i bez potpunog razdvajanja, u kojem obje strane pregovaraju sa silom koju istovremeno pokušavaju da ograniče. Iskustvo Hladnog rata pokazuje da takvo rivalstvo postaje podnošljivo tek kada se, obično nakon ozbiljne krize, uspostave pravila nadmetanja. Za sada ni Vašington ni Peking ne pokazuju spremnost da ta pravila grade prije nego što kriza dođe.