Video
Stopa inflacije je u poslednjih šest godina porasla skoro dva puta u odnosu na rast plata, pokazuju zvanični statistički podaci. Inflacija, odnosno rast cijena, je u posljednjih šest godina porasla 9,3 odsto, dok je istovremeno rast plata iznosio 4,72 odsto, što znači da je rast cijena bio za 4,58 odsto veći od rasta plata. To znači da je kupovna moć stanovništva opala za 4,58 odsto.
Preporučeno
“S obzirom na to da je prosječna mjesečna plata u 2017. godini iznosila 510 eura, ako pomnožimo 4,58 odsto sa 510 eura dolazimo do cifre od 23,34 eura mjesečno, odnosno 280,13 eura godišnje. Dakle, kupovna moć svakog zaposlenog građanina opala je za 280,13 eura”, pokazuje analiza Fideliti konsaltinga.
Na kraju godine, kako su naveli, u Crnoj Gori je radilo 182.368 osoba. Kada se taj broj pomnoži sa 280,13 eura dobija se cifra od 51 milion eura, koliko iznosi pad kupovne moći zaposlenih.
“Prema slobodnoj procjeni, ako rast potrošnje iznosi 40 miliona eura, tada BDP raste za jedan odsto. Dakle, možemo reći da bi rast BDP-a bio veći za najmanje jedan odsto ako bi plate rasle u istom iznosu kako rastu i cijene”, naveli su iz Fidelitija.
Ekonomski analitičar Predrag Drecun smatra da je rast zarada u Crnoj Gori sporiji od rasta inflacije.
“Postavlja se pitanje šta čini taj magični “bufe” uz čiju pomoć prosječan građanin pobijedi statistiku, ili drugim riječima, kako se nadomjesti razlika između zarađenog i potrošenog? Ovo je naročito teško kad nemate emisionu funkciju monetarne vlasti, kao što je mi nemamo”, ocijenio je Drecun.
Podsjetio je da je Centralna banka CBCG objavila da oko 400 miliona eura uđe u Crnu Goru kao “pomoć prijatelja”, kroz doznake dijaspore.
“To je, dakle, najjače pojedinačno preduzeće u Crnoj Gori. Ako tome dodamo i dio koji se „ne vidi”, tj. doznake u gotovom novcu, onda se dolazi do značajno velikog udjela dijaspore u kreiranju BDP-a, koji ide od sigurnih desetak posto, pa do mogućih 20 posto. A ako tome dodamo, i prihode od tzv. male poljoprivrede, smanjujemo taj „bufer”, kazao je Drecun.
Objasnio je da jedan broj gradskih domaćinstava ponešto od hrane proizvodi na porodičnim imanjima, te tako supstituišu svoju potrošnju svojim radom.
Zaključio je da su svi ekonomski problemi posljedica koncepta mazohističkog forsiranja ogromne uvozne zavisnosti.
