Video
U decembarskom izdanju Pravnog zbornika, Časlav Pejović objavio je tekst pod nazivom “O jednoj odluci Apelacionog suda rušenje mita o domaćinskoj pravdi”, posvećen slučaju Štrabag Regionalni vodovod i odluci Suda u korist austrijske kompanije, u kojem detaljno obrazlaže odluku Apelacionog suda i njene posljedice, kako po Regionalni vodovod Crnogorsko primorje i državu, tako i po crnogorsko pravosuđe, koje se, kako ističe Pejović u intervjuu za Dnevne novine, pokazalo nespremnim i nekompetentnim da rješava složene međunarodne sporove.
Preporučeno
Tekst u Zborniku koji je pobudio interesovanje javnosti i ponovo skrenuo pažnju na slučaj koji je za posljedicu imao višemjesečnu blokadu Regionalnog vodvoda, čemu je prethodila odluka Apelacionog suda Crne Gore, bio je povod za razgovor sa Pejovićem, profesorom Kjušju Univerziteta u Japanu, koji je bio arbitar u ovom sporu.
DN: I ranije ste pisali na ovu temu i davali intervjue. Možete li navesti razloge za ovakvo angažovanje na ovom slučaju, koje nije baš uobičajeno kad je riječ o angažovanju crnogorskih intelektualaca?
PEJOVIĆ: Postoje razlozi zbog kojih ovo ne radim, kao i razlozi zbog kojih sam se ovoliko angažovao. Prvo, o onom što nije razlog. Do mene su doprli komentari da se bavim ovim slučajem zato što me plaća Regionalni vodovod. Pa da to odmah demantujem. To nije tačno. Nijesam ničiji advokat i ne zastupam ničije stavove, osim svojih. Iza svake svoje riječi stojim. Znam da će biti onih koji mi neće vjerovati, no to je njihov problem. A mogu i da razumijem. Kada se sve gleda kroz novac i interes, normalno je da je teško povjerovati da neko nešto radi besplatno. Umjesto besmislenih optužbi da ovo radim za nečiji račun, neka neko kaže što od ovog što tvrdim u analizi ove sudske presude nije tačno. Sad par riječi o tome zašto sam svoje vrijeme posvetio ovom slučaju. Kao arbitar u ovom sporu detaljno sam upoznat s ovim slučajem, tako da znam koliko je pogrešna odluka Apelacionog suda. Osjećao sam obavezu da to javno kažem, kako bih skrenuo pažnju na ozbiljan propust suda kojim je nanesena velika šteta državi, kako se nikad više ne bi donijela slična odluka. Onog čega sigurno nema to je neki lični odnos prema Apelacionom sudu i sudijama tog suda. Pomalo mi je i žao što moram biti ovako oštar u kritici. Ipak, prvenstveno kritikujem sudsku odluku, nebitno ko je donio. Ništa lično.
DN: Konstatujete, takođe, da je Apelacioni sud svojom odlukom pokrio greške koje je napravio Štrabag. O čemu se radi? Koje je greške napravio Štrabag kao tužilac?
PEJOVIĆ: Štrabag je napravio nekoliko grešaka. Po pravilu, arbitražni sporazum treba da navede naziv arbitraže, mjesto, ili barem arbitražna pravila na osnovu kojih bi se moglo utvrditi što su stranke namjeravale. Ništa od toga nije navedeno u ugovoru između Štrabaga i Regionalnog vodovoda. U ovakvom slučaju, kad do spora dođe uobičajena je praksa da stranke naknadno pokušaju da se dogovore. Ako se ne mogu dogovoriti, postoji Evropska konvencija o arbitraži koja propisuje mehanizam koji stoji na raspolaganju tužiocu u takvim slučajevima. Štrabag nije ni pokušao da postigne sporazum sa Regionalnim vodovodom, niti je iskoristio mehanizam predviđen Evropskom konvencijom, već je jednostrano pokrenuo arbitražni postupak pred neugovorenom MTK arbitražom u Parizu. Dakle, Štrabag je napravio nekoliko grešaka. Apelacioni sud nije tako mislio i svojom odlukom je pokrio sve te greške.
DN: S obzirom na to da arbitraža, kako ocjenjujete, nije bila valjano ugovorena, da se radi o tzv. “blanko klauzuli”, kojoj se nikad ne priznaje valjanost, kako je moguće da je Apelacioni sud napravio takav previd, tim prije što je Privredni sud ukazao na tu činjenicu i u nekoliko navrata donosio rješenja da ne treba priznati odluku MTK? Da li se radi o neznanju, nesnalaženju…
PEJOVIĆ: U ovom slučaju se radilo o tipičnoj “blanko klauzuli”, jer niti je naveden naziv, niti mjesto arbitraže. Apelacioni sud je samo trebalo da konstatuje jednu potpuno jasnu i nesumnjivu činjenicu da se radilo o “blanko klauzuli”, te da nije postojao valjan arbitražni sporazum. A to znači da se odluka MTK arbitraže nije mogla priznati. Na veliko iznenađenje, Apelacioni sud je priznao valjanost ovakvom arbitražnom sporazumu. S druge strane, Privredni sud je napravio izvanrednu analizu, koja je bila potpuno suprotna stavu Apelacionog suda. Sličnu analizu je napravila i grupa profesora iz Zagreba, među kojima je bio Mihailo Dika, jedan od vodećih stručnjaka za ovu oblast u regionu. No, tako nijesu mislile sudije Apelacionog suda, donoseći odluku koja je suprotna odlukama Privrednog suda, ekspertskom mišljenju profesora iz Zagreba, kao i međunarodnom arbitražnom pravu. Zašto je Apelacioni sud donio ovakvu naopaku odluku? To nije pitanje za mene.
DN: Apelacioni sud se pozvao i na “korisni efekat” i liberalno tumačenje nepotpunih arbitražnih odluka. O čemu se radi? Da li to može da bude valjani argument za odbranu odluke ovog Suda?
PEJOVIĆ: Princip “korisnog efekta” polazi od pravila da dvosmislenu odredbu ugovora treba shvatiti u smislu koji joj daje izvjesno dejstvo, a ne u smislu koji joj ne daje nikakvo dejstvo. Načelo 3 “korisnog efekta” ne znači da svaku ugovornu klauzulu, bez obzira na njezin sadržaj i po svaku cijenu, treba tumačiti tako da joj se prida neki pravni učinak. Ono znači samo to da ako je odredba dvosmislena ili postoji više mogućih značenja, prednost treba dati onom po kojem ona ima neki učinak. Tipičan primjer liberalnog tumačenja pozivanjem na princip korisnog efekta je slučaj kada je u arbitražnom sporazumu netačno navedeno ime arbitražnog tribunala. U konkretnom slučaju klauzula je predviđala da arbitraža treba da se “sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije”. Ova klauzula nije čak ni dvosmislena, jer nema ničeg; lišena je svakog smisla. Apelacioni sud se pozvao na liberalno tumačenje i pribjegao konstrukciji da je “cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencij ama.” Problem s ovim stavom je da ovakve savremene tendencije ne postoje nigdje. Apelacioni sud je tako zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji.
DN: Da li je ovaj slučaj, s obzirom na činjenicu da je državu koštao 12 miliona eura, zasluživao pažnju institucija i kojih?
PEJOVIĆ: Mislim da je prvo trebalo da reaguje Vrhovni sud, s obzirom na potpuno suprotne stavove Privrednog i Apelacionog suda. Naime, Privredni sud je četiri puta donosio odluku da je arbitražni sporazum bio nevaljan, dok je Apelacioni sud tri puta poništavao odluke Privrednog suda, da bi četvrtom i posljednjom odlukom preinačio odluku Privrednog suda zauzimajući stav suprotan stavu Privrednog suda, da je arbitražni sporazum bio pravno valjan. Oboje je nemoguće; ili je valjan, ili nije. Ovakvi kontradiktorni stavovi sudova ukazuju da nešto nije kako treba u crnogorskom pravosuđu. Zato sam za PCNEN kazao da crnogorsko pravosuđe djeluje kao raštimovani orkestar u taktu “ja u klin, ti u ploču”. S aspekta pravne sigurnosti ovo je neprihvatljivo i Vrhovni sud bi trebalo da zauzme načelni pravni stav, za što postoji pravni osnov u Zakonu o sudovima, kako se slične stvari ne bi dešavale u budućnosti. Po Zakonu o sudovima Vrhovni sud može po službenoj dužnosti zauzeti načelni pravni stav o spornim pravnim pitanjima koja nastaju u sudskoj praksi radi obezbjeđivanja jedinstvene primjene zakona od strane 4 suda. Mislim da postoji i problem u ocjeni kvaliteta rada sudija koji se svodi na form(ul)u: broj urađenih presuda (kvantitet) i broj potvrđenih/oborenih presuda. Ispada da je ovakva odluka zadovoljila te kriterijume, što je apsurd. Prije će biti da je zaslužila pažnju tužilaštva. Crna Gora je oštećena za 12 miliona, a niko prstom da mrdne. Svi ćute. Zašto?
DN: Šta je najteža posljedica ovakve odluke Apelacionog suda, to što su, kako tvrdite, priznali nešto što nije trebalo i time oštetili državu za 12 miliona ili to što se šalje opasna poruka da se ovakve sudske odluke smatraju prihvatljivim?
PEJOVIĆ: Apelacioni sud je napravio višestruku štetu ovom odlukom. Prvo, direktne posljedice odluke će snositi građani Crne Gore. Umjesto da se 12 miliona iskoristi za nešto od opšteg interesa, taj novac je suprotno pravu i pravdi uplaćen na račun Štrabaga. Dalje, teško je oštećen Regionalni vodovod, preduzeće koje je od strateškog značaja za turističku privredu Crne Gore, a time i za ukupnu crnogorsku privredu.
Sem toga, ovakvom naopakom odlukom nanijeta je ozbiljna šteta samom crnogorskom pravosuđu koje se pokazalo nespremnim i nekompetentnim da rješava složene međunarodne sporove. Ono što smatram posebno zabrinjavajućim jeste muk pravosuđa. U Pravnom zborniku sam napisao da ćutanje šalje opasnu poruku da se ovakve sudske odluke smatraju prihvatljivim, čime se otvaraju vrata drugim sličnim sudskim odlukama u budućnosti. Ovakvim tekstovima se pravosuđu oduzima alibi da se nije znalo za problem. “U ćutanju je sigurnost”, napisao je jednom Ivo Andrić. Ova deviza vezira Jusufa je u širokoj upotrebi u Crnoj Gori. Ćutanje, ipak, nije uvijek plod iskustva i mudrosti, već može biti znak slabosti, konformizma, ravnodušnosti i neodgovornosti.
