Plantaže  u odgovorima Standardu potvrđuju da su zbog nedostajućih količina bijelog vina privremeno posegle za uvozom rinfuznog vina „u skladu sa zakonima i međunarodno prihvaćenom praksom“, i to „isključivo za proizvode iz najniže cjenovne kategorije“. Kažu da je porijeklo jasno naznačeno na etiketama i da se time ne narušava identitet brenda, jer se premium bijele etikete prave isključivo od grožđa sa Ćemovskog polja.

(Odgovore Plantaža na pitanja portala Standard sjutra objavljujemo integralno)

Ovakvo deklarisanje je formalno moguće ako je porijeklo naznačeno, ali otvara pitanje identiteta. Brenda. Šta znači „crnogorski“ u nazivu proizvoda ako je sirovina – vino u rinfuzu – uvezena, a u Podgorici se samo filtrira i puni?

„Transparentnost u deklarisanju potvrđuje odgovoran pristup; svaka flaša prolazi kontrole bezbjednosti u sertifikovanim laboratorijama, a premium linije ostaju domaće. Strategija je usmjerena na sopstvenu proizvodnju, uz nova ulaganja — cilj je potpuna samodovoljnost u bijelim vinima u narednim godinama“, kažu iz Plantaža ne navodeći rok samodovoljnosti.

Na odabranim etiketama nalazi se kolektivni žig „Dobro iz Crne Gore“ Privredne komore, koji označava domaće porijeklo i verifikovan kvalitet proizvoda — ova oznaka ne zamjenjuje PDO/PGI geografske indikacije za vino, kažu sagovornici Standarda.

Plantaže ističu da je označavanje porijekla urađeno potpunosti u skladu sa zakonom i da se potrošač nedvosmisleno informiše o zemlji porijekla vina.

Oni su potvrdili da su, zbog nedostajućih količina bijelog vina, pribjegli uvozu vina u rinfuzu i da ga koriste isključivo za proizvode iz najniže cjenovne kategorije, uz tvrdnju da je deklarisanje zakonski ispravno i transparentno.

U ranijem obrazloženju upućenom medijima su naveli da je oko trećine svjetske trgovine vinom – rinfuz koji se dopunjava i puni kod proizvođača, te da su novozasađeni vinogradi bijelih sorti još ispod punog roda.

Plantaže se pozivaju se na OIV i praksu velikih zemalja (Francuska, Italija, Portugal) koje uvoze značajne količine vina, uz poruku da je to „standardna i globalno prihvaćena poslovna praksa“ u uslovima klimatskih izazova i promjenljive ponude.

Mugošina dijagnoza: Od proizvođača do punionice

Bivši ministar poljoprivrede Budimir Mugoša za portal Standard slika današnje Plantaže kao kompaniju koja se, zbog manjka sopstvenog grožđa, iz proizvodnje preusmjerila na punjenje uvoznog vina.

“Plantaže raspolažu sa oko 4.500 hektara, ali obrađuju manje od 2.000 ha, dominantno vinograde. Polovina čokota starija je od 40 godina i daje oko 3 t/ha, što je ispod granice rentabilnosti za vinske sorte. Stare loze mogu biti odličan začin za vrhunska vina, ali samo ako znate šta radite i ako imate ostatak sistema. Ovdje se to ne radi – sve propada, a nema ni investicija“, kaže Mugoša.

On navodi da se u najboljim godinama bralo 20–30 miliona kg, a 2023. tek oko osam miliona kilograma, 2024. oko 12 miliona, i to sa zanemarljivim udjelom grožđa za vrhunska vina. Mugoša ne prihvata objašnjenja da su krive vremenske neprilike, odnosno grad iz 2022. godine.

„Grad je zahvatio oko 10%. Ključ je nestručnost i tačka“, jasan je Mugoša. Podsjeća da je smijenjen dugogodišnji zaštitar vinograda i voćnjaka dr Zoran Mladinović koji je 25 godina radio u Plantažama i koji je praktično poćeran, a da je “eksplodirao” grožđev moljac.

„U berbu su krenuli 4. avgusta, jer je grožđe opadalo, i brali su na 12% šećera – a nikad se ne bere ispod 16%. Poslije takve godine nema sirovine za ozbiljna vina“, objašnjava bivši ministar poljoprivrede.

U podrumima, slika je još jasnija. Kapacitet je više od 30 miliona litara, a sa berbom od osam miliona kilograma dobije se oko pet miliona litara vina, dakle 15% iskorišćenosti. Prema njegovom računu, treba oko 40 miliona eura za nove zasade da se za tri godine vrate 25–30 miliona kg grožđa.

„Sektor vinarstva može da vodi samo onaj ko je prvo naučio da reže lozu, pa onda da čita i piše“, poručuje Mugoša i dodaje da u međuvremenu tržište bježi.

„Nekad je 50% izvoza išlo u Srbiju, a danas imate desetak vinarija jačih od Plantaža. U bilansima to rađa gubitke, a u praksi – prodaju zemljišta. Državno preduzeće prodaje državnu zemlju da bi državi vratilo dugove. Za tu ekonomsku misao treba im dati Nobelovu nagradu“, ironičan je Mugoša.

Plantaže ove ocjene pravdaju izostankom sistematskih ulaganja nakon 2014, i kažu da danas oko 30% čokota ima više od 45 godina, što utiče na produktivnost.

“U posljednje tri godine posađeno je preko 130 ha novih vinograda (pretežno bijele sorte), uvedene su savremene agrotehničke mjere i modernizovana mehanizacija — sve bez dodatnog kreditnog zaduženja, uz istovremeno vraćanje dugova iz prethodnih godina“, navode iz Plantaža.

 Dodaju i da je berba 2025. na oko 60% ubranih površina dala veće prinose nego lani, te da međunarodne medalje (Decanter, Mundus Vini, AWC Vienna) potvrđuju kvalitet njihovih vina i posredno, sirovine. U odgovorima nijesu dostavili brojčane prinose po hektaru niti poređenje u procentima.

Šta pokazuju etikete

Fotografije sa polica u regionu potvrđuju promjenu poslovnog modela:

Smederevka, 1 L (berba 2024, 11,5% vol): „Strumičko vinogorje“, „Zemlja porijekla: Republika Sjeverna Makedonija“, „Puni: 13. jul – Plantaže a.d., Podgorica“.

Krstaš, 1 L (berba 2024, 11,5% vol): „Zemlja porijekla: Republika Sjeverna Makedonija“, punjeno u Podgorici. (Napomena: autohtona crnogorska sorta je Krstač; „Krstaš“ je komercijalna etiketa niže klase.)

Moje vino – bijelo, 1 L (berba 2024, 11,5% vol): „Zemlja porijekla: Republika Sjeverna Makedonija“, punjeno u Podgorici.

Crnogorski Chardonnay, 0,75 L (berba 2024, 12,5% vol): „Zemlja porijekla: Moldavija“, punjeno u Podgorici.

Crnogorski Chardonnay, 187 ml (berba 2024, 13% vol): „Zemlja porijekla: Makedonija“, punjeno u Podgorici.

Na više etiketa dodatno stoji „Zemlja iz koje se uvozi: Crna Gora“ – što znači da se proizvod uvozi u region iz Crne Gore, ali je porijeklo vina (sirovine) strano.

„Riječ je o manjim količinama i samo nekoliko etiketa bijelih vina, jasno označenih u skladu sa propisima, bez uticaja na premium linije i reputaciju brenda“, tvrde iz Plantaža, ali nijesu dostavili listu konkretnih etiketa i količine.

Kako smo došli do rinfuznog vina

Prema Mugoši, nedostatak sopstvenog grožđa – zbog starenja zasada, propusta u zaštiti i slabog prinosa – gura kompaniju ka uvozu rinfuznog bijelog vina (Moldavija, Sjeverna Makedonija…) koje se potom dorađuje i puni u Podgorici za najniže cjenovne linije. Time se održava prisustvo na polici, ali se erozira povjerenje.

„Vina kojima se vjeruje teško mogu to ostati ako nose tuđi rod, pa makar etiketa to i navodila“, kaže Mugoša.

Čak i kada je deklarisanje ispravno, model punionice se teško uklapa u logiku kompanije koja posjeduje hiljade hektara. Mugoša podsjeća da su kapaciteti građeni za vlastito vino, a ne za tranzit rinfuznog.

„To je kao da imate autobus i vozite jednog putnika“, kaže on. Njegova poruka upravi je prosta: saditi, obnavljati, vratiti struku – i tek onda razmišljati o marketingu.

Plantaže  navode da je tranzicioni period između starijih zasada i punog roda novih, uslovio da uvoz bijelog vina bude nužna i racionalna privremena mjera da se očuva kontinuitet ponude i likvidnost.

Tvrde da uvoz pokriva manje zahtjevnu kategoriju, a da su premijum bijela isključivo sa Ćemovskog polja. Pominju i zlatnu medalju vina Nota (berba 2024.) na Mundus Vini kao dokaz kvaliteta domaće sirovine. Dodaju da vino prolazi stroge kontrole bezbjednosti i organoleptike.

Ipak i dalje su nepoznate količine uvezenog bijelog vina, vrijednosti i zemlje porijekla.

Klimatske karte i odgovornost

Plantaže dio uzroka lociraju u klimatskim eksternim šokovima: grad 2022. sa „procijenjenom štetom preko osam miliona eura, kišno proljeće 2023. u najosjetljivijoj fazi razvoja loze, te suša ove godine. Bolesti i štetočine, poručuju, u velikoj mjeri zavise od klime, pa su klimatski faktori ključni i najteže predvidivi rizik.

Mugoša taj argument relativizuje.

 „Grad je zahvatio oko 10% — presudna je nestručnost i loše vođenje zaštite“, tvrdi Mugoša.

Plantaže naglašavaju da su prepoznale izazove i pokrenule sanaciju, modernizaciju i sadnju preko 130 hektara novih vinograda u zadnje tri godine, pretežno bijelih sorti, bez dodatnog zaduženja.

Prodaja i trendovi

Globalni trend ide u prilog bijelim vinima, a protiv crvenih — to potvrđuju i Plantaže, pozivajući se na podatke OIV-a i primjere SAD i Francuske (rast površina bijelih sorti).

„Naš zadatak je da dio portfolija prilagodimo, ali ne na uštrb onoga što nas definiše. Vranac ostaje stub“, poručuju iz kompanije.

Za konkretna pitanja o planu i ostvarenju prodaje I–VI 2025 iz Plantaža kažu da se sve odvija planski, u skladu sa dinamikom proizvodnog ciklusa i jasno definisanim ciljevima.

Breskva i grožđe 2025

Koštičavo voće je, kažu, pogođeno kasnim mrazom, kišovitim martom i svježim majem, pa je prinos breskve manji, ali je finansijska realizacija bolja nego prošle godine. Za grožđe navode da je berba na oko 60% površina i da su prinosi veći nego lani, uz očekivanje da će proizvodni plan 2025. biti realizovan.

Šta dalje

Priča o Plantažama je priča o sirovini. Ako je nema, uvoz postaje privremeno rješenje koje se lako pretvori u trajno stanje. Ciljevi za povratak povjerenja su jasni i Mugoša ih definiše.

“Prvo plan i dinamika zamjene starih zasada (sa rokovima i budžetom), zatim javna, godišnja struktura roda (količina i kvalitet, udio autohtonih sorti) i na kraju jasna politika rinfuznog vina (koje etikete, koliki udio, do kada)”, kaže sagovornik Standarda.

Plantaže najavljuju nastavak ulaganja u vinograde i potpunu samodovoljnost u bijelim vinima u narednim godinama, uz tvrdnju da uvoz služi samo manje zahtjevnoj kategoriji i da ne kompromituje brend.

Otvoreno pitanje ostaje kolike su tačne količine i vrijednosti uvezenih bijelih vina po godinama i zemljama, pod koje etikete su išle, te kada tačno prestaje privremena mjera. Do tada, činjenice sa polica govore same za sebe — crnogorsko se puni, ali sve češće iz tuđeg porijekla.