Video
Saveljić pritom ne osporava da je u posljednje vrijeme urađeno mnogo na usklađivanju crnogorskog zakonodavstva sa evropskim standardima. Naprotiv, smatra da je napredak u odnosu na prethodne godine očigledan. Problem je, kako tvrdi, u načinu na koji se taj posao završava i u tome koliko će novi zakoni zaista doprinijeti zaštiti prirode.
”Istina je da je, što se tiče Poglavlja 27, u posljednje dvije godine napravljeno mnogo više nego otkad su otvoreni pregovori. Posebno je u početku sve to bila apsolutna farsa, samo glumljenje pregovora, bez pomaka sa mrtve tačke. U posljednje dvije-tri godine zaista je mnogo urađeno na poboljšanju regulative”, kaže Saveljić.
Ali, tu se, prema njegovom mišljenju, uglavnom završavaju razlozi za zadovoljstvo.
ZAKONI SE USVAJAJU, STRUKA SE NE SLUŠA
Jednu od najozbiljnijih zamjerki upućuje Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, koje optužuje da prilikom pripreme propisa ignoriše upravo one institucije koje bi trebalo da ih primjenjuju.
Kao primjer navodi Zakon o zaštiti prirode, za koji tvrdi da je usvojen bez prihvatanja amandmana Agencije za zaštitu životne sredine.
”Usvojili smo krovni zakon o zaštiti prirode, a da je svaki amandman Agencije za zaštitu životne sredine u potpunosti ignorisan. Riječ je o instituciji koja taj zakon treba da sprovodi. Isti slučaj imali smo sa uredbom o procjeni uticaja na životnu sredinu, gdje je Agencija dostavila 40 do 50 amandmana, a svi su odbačeni”, tvrdi Saveljić.
Prema njegovim riječima, izuzetak je napravljen kod odredbi koje se odnose na solarne elektrane. On smatra da su promjene u režimu procjene uticaja na životnu sredinu povezane sa nastojanjem vlasti da izađe u susret investicionim planovima predviđenim sporazumom sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
”Dosta stvari radi se na silu, pravo se prilagođava potrebama, a ignorišu se struka i nauka. Sve se to onda podvodi pod želju Brisela. Međutim, Brisel nije tražio da se ovako radi”, poručuje Saveljić.
Upravo na toj razlici između evropskih zahtjeva i domaće interpretacije tih zahtjeva zasniva se njegova kritika čitavog procesa.
Dok se u javnosti broj usvojenih zakona i podzakonskih akata predstavlja kao mjerilo uspjeha, Saveljić upozorava da njihov sadržaj i način primjene ostaju u drugom planu. Time se, prema njegovoj ocjeni, stvara privid promjena, iako se suštinski odnos države prema prirodi nije bitno promijenio.
KADA JE ISTA VRSTA I ZAŠTIĆENA I DOZVOLJENA ZA ODSTREL
Koliko takav pristup može proizvesti apsurdne situacije, Saveljić objašnjava primjerom propisa kojima se uređuju zaštita životinjskih vrsta i lov.
Prema njegovim riječima, liste zaštićenih i lovnih vrsta međusobno se preklapaju, zbog čega ista radnja, u zavisnosti od propisa koji se primjenjuje, može istovremeno biti dozvoljena i kažnjiva.
”Ako ubijete neku vrstu, po pravilniku o lovnim vrstama imali ste pravo da to uradite. A onda imate listu zaštićenih vrsta, po kojoj vam za ubijanje te iste životinje slijedi i do pet godina zatvora”, navodi Saveljić.
Takve protivrječnosti, smatra, nijesu samo rezultat loše normativne tehnike, već posljedica potiskivanja stručnih institucija iz procesa odlučivanja.
Njegove kritike Ministarstva zbog toga su mnogo oštrije od uobičajenih upozorenja ekoloških aktivista.
”Imam ozbiljne rezerve prema Ministarstvu ekologije. Tamo imamo mnogo neznanja, nestručnosti, sujete i nespremnosti da se sasluša stav institucija i struke”, kaže Saveljić.
Tvrdi da se sistematski slabi položaj institucija koje bi trebalo da štite životnu sredinu, ali ostavlja otvorenim pitanje motiva.
”Da li je to zbog neznanja, zle namjere ili zato što se razgradnjom institucija lakše dolazi do dozvola za različite investicije, to još nijesam utvrdio. Ali svakako mislim da takav pristup nije dobar za prirodu Crne Gore”, kaže Saveljić..
EKOLOŠKA DRŽAVA JEDAN DAN GODIŠNJE
Oštre ocjene Saveljić iznosi i povodom obilježavanja 35 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom.
Deklaracija usvojena na Žabljaku 20. septembra 1991. godine trebalo je da odredi pravac razvoja države i njen odnos prema prirodnom bogatstvu. Tri i po decenije kasnije, smatra Saveljić, taj dokument političarima uglavnom služi za svečane govore.
”Naši političari sjete se ekološke države samo na Dan ekološke države. Svih ostalih 364 dana rade protiv prirode Crne Gore”, kaže on.
Zbog toga je odbio da prisustvuje zvaničnom obilježavanju jubileja, odlučivši da bude na suprotnoj strani ulice, među onima koji ne vjeruju da svečane izjave odražavaju stvarnu politiku vlasti.
”Nijesam želio da prisustvujem farsi. Ne možete sa jedne strane pričati o evropskim integracijama i ekološkoj državi, a sa druge potpisivati sporazume koji nijesu u saglasju sa njenim osnovnim načelima”, objašnjava Saveljić.
Ponovo ukazuje na sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, smatrajući da država, zarad investicija, pokazuje spremnost da derogira standarde koje bi morala da štiti.
Za njega zato suštinsko pitanje više nije koliko je zakona Crna Gora usvojila, već kakvu prirodu ostavlja iza sebe dok pokušava da završi evropske pregovore.
PRIRODA SE UNIŠTAVA, KORIST ODLAZI U PRIVATNE DŽEPOVE
Saveljić odbacuje tezu da zaštita životne sredine podrazumijeva protivljenje investicijama i ekonomskom razvoju. Naprotiv, smatra da Crna Gora mora koristiti svoje prirodne resurse, ali pod jasnim pravilima, uz kontrolu države i granice koje priroda može da izdrži.
Problem je, tvrdi, što takav sistem u Crnoj Gori praktično ne postoji.
”Nijesam protiv razvoja. Nama trebaju i šumarstvo, i eksploatacija šljunka, i korišćenje voda. Ali kod nas se sve radi stihijski, na divlje i bez sistemskog pristupa. Rezultat je opšta degradacija životne sredine”, tvrdi Saveljić.
Kao primjer drugačijeg odnosa prema resursima navodi Švajcarsku, u kojoj postoje kamenolomi, sječa šuma i korišćenje podzemnih i površinskih voda, ali su te aktivnosti, kako objašnjava, podređene principima održivog razvoja.
U Crnoj Gori je, prema njegovoj ocjeni, situacija bitno drugačija.
”U šumarstvu, eksploataciji šljunka i drugim oblastima imamo apsolutno divljanje i ozbiljne nepravilnosti. Što je najgore, osim štete za životnu sredinu, korist od svega toga završava u džepovima privatnih lica, dok državi ostaje šteta”, upozorava Saveljić.
Time se pitanje zaštite prirode, smatra, više ne može posmatrati samo kao ekološki problem. Ono otvara i pitanje odgovornosti institucija, kontrole korišćenja javnih dobara i raspodjele ekonomske koristi od prirodnih resursa koji pripadaju svim građanima.
ZATVARANJE POGLAVLJA NIJE KRAJ POSLA
Poglavlje 27, koje obuhvata životnu sredinu i klimatske promjene, spada među najzahtjevnija u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Ono ne podrazumijeva samo usklađivanje propisa sa evropskim zakonodavstvom, već i sposobnost države da te propise dosljedno sprovodi.
To uključuje kontrolu zagađenja, upravljanje otpadom, zaštitu voda i prirodnih staništa, očuvanje biodiverziteta i jačanje institucija koje treba da sprovode evropske standarde.
Upravo zato je Saveljićevo upozorenje posebno važno u trenutku kada vlast evropski napredak sve češće mjeri brojem usvojenih akata i ispunjenih formalnih obaveza.
Naime, zatvaranje poglavlja može biti politički i administrativni uspjeh, ali samo po sebi ne garantuje da će rijeke biti čistije, šume očuvanije, a investitori podvrgnuti jednakoj kontroli kao svi ostali.
Za Saveljića, evropske integracije imaju smisla jedino ako se njihov rezultat vidi i izvan ministarskih kabineta.
CRNA GORA JOŠ IMA ONO ŠTO JE EVROPA IZGUBILA
Uprkos teškim ocjenama rada institucija i načina upravljanja prirodnim resursima, Saveljić ne smatra da je ideja ekološke države izgubljena.
Crna Gora, kaže, i dalje posjeduje prirodne vrijednosti koje su u velikom dijelu Evrope nestale pod pritiskom industrijalizacije, infrastrukture i urbanizacije.
”Mi i dalje možemo imati čiste rijeke, čiste planine i neke skrivene kutke zemlje koje je vrijeme davno zaboravilo. Takva mjesta više ne možete lako naći u mnogim državama Evropske unije. Kod nas još postoje i upravo to može postati zaštitni znak Crne Gore”, kaže sagovornik Standarda.
Međutim, očuvanje tih vrijednosti, prema njegovim riječima, nije posao samo jednog ministarstva niti se može svesti na nekoliko zakona. Odgovornost moraju preuzeti i centralna i lokalne vlasti, institucije, privreda, ali i sami građani.
Saveljić smatra da Crna Gora, uz relativno malo napora i ozbiljniji odnos prema održivom razvoju, još može opravdati naziv ekološke države.
Preporučeno
”Treba da uzimamo od prirode samo ono što ona može da izdrži. Vjerujem da Crna Gora ima potencijal da bude ekološka država. Da ne vjerujem u to, ne bih radio ovo što radim”, zaključuje Saveljić
