Video
Američka inflacija trenutno iznosi 3,4 odsto, značajno iznad cilja Federalnih rezervi od dva odsto. Uprkos tome, Donald Tramp traži niže kamatne stope. Finansijska tržišta, međutim, očekuju upravo suprotno – mogućnost njihovog povećanja.
U tome se krije možda i najveći paradoks današnje američke ekonomije.
Trump može da vrši pritisak na FED, a FED može da smanji svoju referentnu kamatnu stopu. Ali ni Trump ni FED ne mogu dugoročno narediti tržištu kolika će biti cijena novca.
A upravo tu nastaje problem.
Trump želi jeftiniji novac – i jasno je zašto
Niže kamate podstiču privredni rast, investicije i tržište kapitala. Ali za američku državu postoji još važniji razlog.
Javni dug SAD premašio je 40 hiljada milijardi dolara.
Kod tolikog duga svaki duži period visokih kamata dramatično povećava trošak njegovog refinansiranja. Trump zato ne vodi borbu samo za jeftinije kredite kompanijama i građanima. On vodi i borbu za cijenu finansiranja najvećeg državnog duga na svijetu.
Problem je što inflacija od 3,4 odsto FED-u daje veoma malo prostora za agresivno smanjenje kamata. Posljednji podaci čak su povećali očekivanja tržišta da bi centralna banka mogla da ih podigne.
FED može spustiti stopu – ali ne može narediti tržištu da spusti prinose.
Ovdje treba napraviti ključnu razliku.
FED direktno utiče na kratkoročne kamatne stope.
Ali dugoročna cijena novca – prinosi na desetogodišnje i tridesetogodišnje američke državne obveznice – formira se na tržištu.
Desetogodišnji američki prinos prema Axiosu sada je oko 4,97 odsto, blizu pet procenata.
Zato bi mogao nastati naizgled apsurdan scenario: Trump izvrši politički pritisak, FED počne da spušta referentnu stopu, a dugoročne kamate – porastu.
Zašto?
Zato što investitori mogu zaključiti da FED prerano popušta dok je inflacija i dalje previsoka. Tada će za kupovinu američkog duga zahtijevati veću kamatu kao zaštitu od buduće inflacije.
Drugim riječima, FED može kratkoročno smanjiti cijenu novca, ali ne može natjerati tržište da povjeruje da je novac zaista jeftiniji.
Tržište ima posljednju riječ
To je suština problema sa kojim se danas suočava Washington.
Amerika želi snažan privredni rast, ogromne investicije, niže kamate i istovremeno mora da finansira više od 40 hiljada milijardi dolara javnog duga – dok je inflacija i dalje 3,4 odsto.
Sve to teško može trajati istovremeno.
Trump može tražiti niže kamate. FED može čak odlučiti da ih smanji.
Ali kada je riječ o tome po kojoj će cijeni investitori narednih deset ili trideset godina pozajmljivati novac američkoj državi, odluku ne donosi ni Bijela kuća ni Federalne rezerve.
Donosi je tržište.
A šta sve ovo znači za Crnu Goru?
Ovaj američki paradoks nije daleko od Crne Gore koliko se na prvi pogled čini.
Crna Gora i SAD su potpisale G2G sporazum o saradnji na realizaciji strateških projekata, od kojeg se očekuje veće prisustvo američkih kompanija i kapitala u Crnoj Gori, prije svega u infrastrukturi, energetici, turizmu i digitalnom sektoru.
Zato će cijena američkog novca imati značaj i za projekte koji bi u narednim godinama mogli stići u Crnu Goru.
Prvi scenario je onaj kojem se Trump nada – inflacija pada, FED dobija prostor da smanjuje kamate, a zajedno sa njima padaju i dugoročni tržišni prinosi.
Američki kapital tada postaje jeftiniji, kompanije lakše finansiraju međunarodne projekte, a investicije u manjim tržištima poput Crne Gore postaju atraktivnije. Za tek potpisani G2G sporazum to bi bilo gotovo idealno monetarno okruženje.
Drugi scenario je mnogo zanimljiviji – i opasniji.
Trump uspijeva da izvrši pritisak za niže kratkoročne kamate, ali inflacija ostaje visoka. Tržište tada ne mora slijediti FED. Investitori mogu tražiti veće prinose na desetogodišnje i tridesetogodišnje američke obveznice, pa dugoročni kapital postaje skuplji uprkos formalnom smanjenju referentne stope.
To je paradoks koji će biti važan i za Crnu Goru.
FED može odrediti svoju kamatnu stopu. Trump može pokušati da utiče na FED.
Ali ni Trump ni FED ne određuju koliko će koštati kapital na deset ili trideset godina. Tu cijenu na kraju određuje tržište.
A od te cijene zavisiće ne samo koliko će Amerika plaćati finansiranje svojih 40 hiljada milijardi dolara duga, već i koliko će američke kompanije biti spremne da kapital izvoze i investiraju širom svijeta – uključujući Crnu Goru.
Preporučeno
Zato će za Crnu Goru mnogo važnije od same odluke FED-a biti ono što se dogodi dan poslije nje: kako će reagovati tržište?
