Je li i vama miliji HOLANDSKI krompir od KOLAŠINSKOG, a SRPSKA od CRNOGORSKE vode?

Iako dominantno zavisimo od uvoza, sve nas bi trebalo da zabrine činjenica da smo samo prošle godine, prema podacima Privredne komore, popili 10 miliona eura vode koja nije iz Crne Gore. Dakle, resurs kojeg u Crnoj Gori imamo u neograničenim količinama mi i dalje u velikoj mjeri uvozimo i tako umjesto sopstveni jačamo bužet i ekonomiju neke druge države. O izvozu vode, kao jednom od možda i najbolje biznis šanse naše države da ne pričamo.

Svijest o značaju kupovine domaćih proizvoda još nije dovoljno razvijena kod crnogorskih građana. 

Krenimo od sebe. Koliko puta smo pri kupovini pogledali da li je neki proizvod crnogorski? Šta god mislili da odgovorimo, pravi odgovori je nedovoljno, jer i dalje uvozimo ono što bi mogli da izvozimo.

Sve dok većini bude miliji holandski krompir, a ne kolašinski, meso iz Njemačke, a ne iz Crne Gore ili voda iz komšiluka, a ne naša, upitan je dalji razvoj naše ekonomije.

Primjera radi, u Hrvatskoj su tokom kampanje “Kupujem domaće” koristili slogan: “Kupujte domaće, da vam penzije ne bi kasnile”, što u najboljoj mjeri objašnjava značaj kupovine domaćih proizvoda i kasniji uticaj na budžetske prihode.

I u Bosni i Hercegovini su na sličan predstavljena kampanja o jačanju svijesti o kupovini domaćih proizvoda. Oni su koristili slogan “Kupuj domaće, misli na nezaposlene i penzionere” i na taj način pokušali da objasne građanima zašto domaći proizvodi moraju da ima prednost u odnosu na inostrane.

U Crnoj Gori, nažalost, još nije svijet o domaćim proizvodima na nivou kojem bi trebalo.

Niko ne spori da Crna Gora mora da uvozi ananas, kafu, čokoladu, gazirane napitke… 

Ali vodu… I to 10 miliona. E, to boli. 

Boli i činjenica da se naši poljoprivrednici tokom čitave godine muče da proizvedu nešto i to ponude za prodaju, a mi to nonšalantno odbijemo jer jelte inostrano je bolje. Možda i velikih 20 centi jeftinije. 

Ne mislimo pri kupovini, sigurno, da taj poljoprivrednik možda neće moći da školuje djecu, plati račune ili kupi ljekove. I to samo zato što je pošteno zasukao rukave, obradio NAŠE zemljište, ponudio NAŠ proizvod, koji NAMA nije imao primat u odnosu na inostrane. Ili jer nam je muka bilo da odemo na zelenu pijacu, pa smo svratili do marketa koji, eto nekim čudom, ima samo inostrano voće i povrće.

E tu je problem. Što i dalje ne vidimo koliko udruženi možemo doprinijeti da nam svima bude bolje. 

Naravno, naša država ne želi i ne može zabraniti uvoz proizvoda, ali mi smo ti koji pri kupovini treba dobro da razmislimo koji ćemo proizvod staviti u korpu. 

Jer inostrano poštujemo, ali domaće mora NAMA imati prioritet.

Nemanja Lacman