Video
Moj jedini cilj je da, ko god je na vlasti, omogući adekvatan ambijent za poslovanje i stvori uslove za pravnu sigurnost nedavno je poručio odbjegli biznismen Duško Knežević iz Londona. Na kakvu pravnu sigurnost misli najbolje ilustruju njegovi rani radovi iz Perasta u proljeće 2001. godine, piše Pobjeda.
Preporučeno
Tada je, u dogovoru sa šefom kotorskog katastra Veskom Jovićevićem, osuđenim zbog primanja mita, te direktoricom tadašnjeg HP Fjorda Zlatinkom Bjelobrković, preuzeo Vilu Perast za trećinu procijenjene vrijednosti.
Kompletan posao je školski primjer kršenja zakona u čije se poštovanje Knežević sada kune.
Prva faza je bila potpisivanje ugovora o kratkoročnom kreditu na pola miliona njemačkih maraka 2. aprila 2001. godine.
Taj ugovor potpisali su zastupnik Atlas banke iz Beograda Stevo Goranović i Zlatinka Bjelobrković i njime je precizirano da je rok za vraćanje kredita namijenjenog za obrtna sredstva 31. jul 2001. godine sa kamatom od 2,5 odsto i 1.665 maraka za troškove platnog prometa.
Visinu kredita odredili su samo nekoliko dana nakon što je komisija Uprave za nekretnine, područna jedinica Kotor, sa Jovićevićem na čelu utvrdila da objekat vrijedi 1.590.808,9 njemačkih maraka, jer je u međuvremenu objekat dograđen sa istočne strane. U katastar se upisuje ispravka kvadrature i navodi HTP Fjord kao vlasnik te nekretnine 26. marta 2001. godine.
Istog dana kad je potpisala kreditni ugovor, dakle 2. aprila, Bjelobrković potpisuje ugovor o fiđucijarnom prenosu prava svojine nad četvorospratnom Vilom Perast (prizemlje, dva sprata i potkrovlje ukupne kvadrature ođ 749,99 kvadrata i nula kvadrata zemljišta).
Riječ je o dvije katastarske čestice (230 i 194) na kojima su vila i trafostanica. Kotorski katastar je već sjutrađan, 3. aprila, izdao list nepokretnosti gdje se kao vlasnik vile vodi Atlas banka, sa zabranom otuđenja i opterećenja. Koliko je katastar to stručno uradio pokazuje podatak da je novom vlasniku Atlas banci ubačeno opterećenje za kredit Atlas banke!
Fiducija i hipoteka su instrumenti osiguranja naplate, putem kojih banka, u slučaju neredovne otplate kredita naplaćuje svoja potraživanja. Fiducijom se pravo vlasništva prenosi na banku, a kod hipoteke se imovina banci daje u zalog. Osnovna razlika između hipoteke i fiducije je u tome što kod hipoteke klijent zadržava pravo vlasništva nad imovinom, dok se kod fiducije pravo vlasništva odmah prenosi na banku.
I zalog i pravo vlasništva traju do konačne otplate kredita, ali se u katastru vode kao teret na imovini, čiji vlasnik ostaje korisnik kredita do okončanja njegovog kredita. Drugim riječima: Jovićević nije mogao da 3. aprila upiše Atlas banku kao vlasnika Vile Perast, nego tek nakon isteka kredita.
Očito je da se u ugovoru za Vilu Perast nije ni očekivalo vraćanje kredita i očito je da su to, osim Bjelobrković i Kneževiča, dobro znali u kotorskom katastru.
U dopisu Atlas banci od 6. avgusta 2001. obavještava ih da ne može da vrati kredit i da slobodno uzmu nekretninu, a da ne aktiviraju akceptne naloge, jer ih ne bi mogli naplatiti. Atlas banka je, međutim, zahtjevom od 2. aprila tražila da se upiše fiducijarno pravo na nekretninu, iako sredstva po kreditu još nije ni uplatila HP Fjordu?!
Koliko je neuobičajeno da se pravo fiducije upisuje drugog dana po sklapanju kreditnog ugovora pokazuje primjer kredita koji je Jugooceanija uzela ođ tadašnje Jugobanke, a fiduciju je takođe upisao Vesko Jovićević. Jugooceanija, naime, nije mogla da vrati kredit od 210.000 njemačkih maraka do 12. novembra 2000. i ta je izjava potpisana u kotorskom osnovnom sudu 16. novembra iste godine, pa je Jovićević 24. novembra 2000. upisao fiduciju na katastarsku parcelu 131 Kotor II.
Druga nelogičnost kod posla sa Vilom Perast je što je Bjelobrković 2. aprila 2001. potpisala izjavu da do 31. jula treba na ime kredita da se vrati 551.013,29 maraka i dostavila je Atlas banci. Ona je, međutim, 6. avgusta 2001. u dopisu naslovljenom na Duška Kneževića lično, navela da ne može da vrati kredit i da firma duguje po tom osnovu 547.906,37 maraka. Iz ovoga ne može da se zaključi gdje je završilo nešto više ođ tri hiljade maraka. Treća zanimljivost u ovom ugovoru je kako je Atlas banka došla do đardina, odnosno bašte ovog ugostiteljskog objekta.
Ta je bašta kroz nacionalizaciju pripala državi, što se vidi iz kupoprodajnog ugovora od 12. februara 1982. godine, kojim je Montenegroekspres kupio od Vjere Gagović za tri miliona dinara Vilu Perast i trafostanicu.
U ugovoru se navodi da se prodaju katastarske parcele 194 i 230, a da se Gagović odriče plaćž nja za parcele 238/1 i 238/2, koje su nacionaJ lizovane, ali su joj ostavljene na korišćenje. Republički zavod za geodetske i imovinskopravne poslove utvrđuje 29. juna 1994. godine da Fjord ima pravo korišćenja i postaje titular upravljanja i raspolaganja trafostanicom i vilom. Bivši đardin, a sada terasa rekonstruisanog ugostiteljskog objekta, ostao je u vlasništvu Kotora, odnosno države. Na zahtjev Fjorda omogućeno mu je pravo korišćenja te terase, koju je Bjelobrković sedam godina kasnije prepustila Kneževiću, a da nije pitala ni grad ni državu.
Sve to, ipak, nije prošlo nezapaženo. Sredinom juna 2009. godine Vesko Jovićević se, sa pet saradnika, našao pod istragom Tužilaštva zbog optužbi da je kao načelnik Uprave za nekretnine Kotor primao poklone kako bi preko reda izvršio određene službene radnje, koje se tiču upisa u katastar nepokretnosti.
Prvostepenom presudom bio je osuđen na dvije godine i tri mjeseca zatvora zbog primanja mita i zloupotrebe službenog položaja u produženom trajanju. Apelacioni sud je u septembru 2012. godine ukinuo prvostepenu presudu. Tokom ponovljenog suđenja Viši sud je preinačio presudu Jovićeviću na godinu zatvora, koja je potvrdom Apelacionog suda u julu 2014. postala pravosnažna.
