Video
Proizvodnja ogromnog broja obećanja, navodnih reformi, viška politike, brojnih obrta i rotacija postala je odlika sve tri vlade nastale na temeljima izbora od 30. avgusta 2020. godine.
Promjene koje su građani s pravom očekivali nijesu su se desile, već je jednu “odnarođenu” političku elitu zamijenila druga, koja se takođe vozi u majbasima, privatnim letovima o trošku građana i koja takođe ima desetine ljudi u kabinetima i obezbjeđenju.
Nijesu ispunili ni slovo gotovo decenijskog zaklinjanja da će prekinuti naopaku praksu partijskog, rođačkog i kumovskog zapošljavanja – već se desilo upravo suprotno – partijsko zapošljavanje nikad nije bilo veće.
Ključni element promjene vlasti od prije tri godine je ipak značajno veća sloboda da se javno iskaže stav i svoje protivljenje naopakim politkama i radnjama, pogotovo u javnom sekturu i preduzećima kojima je osnovač i vlasnik država.
Valjalo bi da je to pratila i jednaka revnost i žar dijela NVO i “nezavisnih” medija, koji su krebidilitet gradili upravo na kritici negativnosti iz ranijeg perioda. Ipak su za mnoge od njih udobne stolice u raznim državnim tijelima, dobijanje konsultantskih usluga ili indirektne državne pomoći bili dovoljan razlog da ne čujemo njihov glas o brojnim nezakonitostima, malverzacijama i nastavku loše prakse od predstavnika gotovo svih političkih partije novih vlasti.
Naravno, onaj dio NVO sektora i medija koji je čvrsto opredijeljen za demokratski razvoj i evropski put naše zemlje nastavio je svoj besprekoran rad i kroz ukazivanje na manjkavosti novih “mladih” na vlasti i pored brojnih napada, targetiranja i zastrašivanja kojima su bili izloženi.
I zbog toga je promjena vlasti bila ljekovita – da razdvojimo one koji su bili za demokratiju i evropske standarde taman do onog momenta dok se “njihovi” nijesu dohvatili vlasti, od suštinski najzdravijeg i najnaprednijeg dijela crnogorskog društva.
Crna Gora u ekonomskom životu živi i najbolji i najgori period u protekle dvije decenije. Plate i penzije rastu najviše u od 2012. godine, ali istovremeno korist od toga rasta ostaje neprimjetna zbog ogromne inflacije na koju se nema odgovor. Umjesto sistemskog bavljenja ekonomijom i zdravljem javnih finansija, preko noći se donose strateške odluke koje će imati značajne negativne posljedice.
Tako je ministar finansija Milojko Spajić prije tri godine predložio spajanje Poreske i Uprave carina u jedan organ, iako takva praksa skoro da ne postoji u zemljama OECD,da bi ovih dana premijer Milojko Spajić predložio njihovo razdvajanje.
Jednako je ministar Spajić bio za spajanje Uprave za katastar i Uprave za državnu imovinu u jedan organ, da bi ovih dana premijer Spajić predložio njihovo razdvajanje kroz predlog novog budžeta za 2024. godinu.
Ministarstvo finansija je dalo saglasnost na 15-ak budžeta lokalnih jedinica u Crnoj Gori da bi onda to isto ministarstvo odlučilo da im smanji jedan od osnovnih prihoda – ustupljeni prihodi na dohodatk fizičkih lica za 20%.
Time se stvara ozbiljna “rupa” u budžetima opština u centralnoj i južnoj regiji, koja će iznositi i do 10% ukupnih prihoda, ali i stvara potreba za rebalnsom svakog od tih budžeta odmah u januaru 2024, zbog smanjenja prihodne strane i potrebe usklađivanja sa rashdonom stranom. Što taj iznos znači za većinu lokalnih uprava ne treba obrazlagati, ali je iznos koji se smanjuje obično dovoljan da pokrije sve sportske, kulturne, društvene i zabavne aktivnosti u jednoj opštini na godišnjem nivou.
Slično nesistemsko ponašanje dešava se u brojnim oblastima, poput namjere da se PDV na uslugu pripremanja hrane i pića poveća u ugostiteljskim objektima i hotelima poveća sa 7% na 21%.
Što to znači za nekoga ko je u pripremi zimske sezone napravio i prodao aranžman uzimajući sa 7% poreza na jednu od najznačajnijih stavki, ne treba ni objašnjavati.
Bićemo jedina država na planeti u kojoj će minimalna penzija i plata biti jednake. Povećanje penzija nije linearno, tako da ga neće osjetiti oni koji su najviše uplaćivali u penzioni fond o proteklim decenijama, čime vlast ove države šalje jasnu poruku – pošteno plaćanje poreza i doprinosa nije ekonomski najpametnije.
Od milijarde dolara iz Japana, preko kriptovalutnog tigra na Mediteranu, do 1.000 eura prosječne plate slušamo bajna obećanja, koja se nijesu realizovala, ali vrlo lijepo zvuče. Zbog toga svi oni koji se danas s pravom bune na najavu smanjenja zarade ili nepoštovanje ugovorenih obaveza prema radnicima ne treba da pišu pismo ambasadama – nego da pitaju onog ko je sve ovo obećao zašto se ne ispunjava javno data riječ? Ili ona služi samo do 20.00h kad je izborni dan. Do sljedećih izbora će se smisliti neka nova milijarda, neka nova radna mjesta u Željezari, fabrici čokolade, meda i mlijeka.
Kritika štetne prakse i pogrešnih odluka mora biti osnova za poboljšanje javnih politika i praksi u mnogim oblastima ukoliko želimo da stvorimo društvo koje će suštninski, a ne formalno biti dio porodice evropskih naroda, kojoj, barem geografski, pripadamo.
Preporučeno
Zbog toga je potrebno poslati jasnu poruku – nedostatak bilo kakve zdrave reforme, uz povećanje nesistemskog ponašanja i stvaranja nepredvidivog finansijskog okvira uvijek vode ka ekonomskoj provaliji, čije posljedice će osjetiti svi građani, bez obzira da li izlaze na izbore ili ne.
