Video
Žarko Burić, Foto: Pobjeda
Konzorcijum su prvobitno činile crnogorske kompanije Žarka Burića BP Hydropower i Normal company, te hrvatski EUCON, koji je dva mjeseca nakon potpisivanja ugovora o koncesiji, u martu 2017. godine, izašao iz ovog posla i mjesto ustupio crnogorskom Kronoru, koji je u većinskom vlasništvu kompanije Kroling biznismena Željka Miškovića. Učešće BP Hydropower u konzorcijumu je 98 odsto, dok ostale dvije članice imaju po jedan odsto.
Svjedoci
Sudija Filip Vujošević je odredio da se u ponovljenom postupku kao svjedoci saslušaju Burić, bivša ministarka ekonomije Dragica Sekulić i Sakib Čindrak koji bi pred sudom trebalo da se pojave 28. novembra.
Dragica Sekulić, Foto: Pobjeda
Inicijalno je prvostepenom presudom utvrđeno da je država odgovorna za štetu zbog neosnovanog raskida ugovora, koji je utemeljen na protivljenju lokalnog stanovništva izgradnji mHE. Time je država, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, pričinila stvarnu štetu BCE koja se odnosi na uložena sredstva. S druge strane, ukazano je da tužilac ne može tražiti naknadu za faktički rad koji nije obavio, jer bi to suštinski predstavljalo izvršenje obaveze iz ugovora koji je raskinut. Ipak, Apelacioni sud je ocijenio da su obje strane žalbama opravdano ukazale na bitne povrede parničnog postupka.
Apelacioni sud je u ukidnom rješenju ukazao da u prvostepenoj presudi nijesu iznijeti jasni razlozi u vezi sa raskidom koncesije, imajući u vidu da ni zaključak Vlade u vezi sa raskidom koncesije ni sama izjava o raskidu ugovora nijesu sprovedeni kao dokazi. Sud takođe nije cijenio navode države da je BCE kriv za raskid ugovora zbog kršenja obaveza, niti BCE da su na osnovu dopisa institucija mogli smatrati da je koncesija faktički raskinuta krajem 2019. godine. Apelacioni sud takođe dovodi u pitanje ocjenu suda da je ugovor raskinut zbog protivljenja mještana, navodeći da se iz dokaza može zaključiti da je to bio povod za generalni zaključak Vlade koji se odnosio na iniciranje sporazumnog raskida za više projekata. Ostalo je nejasno, kako se navodi u odluci, da li je to u ovom konkretnom slučaju bila objektivna okolnost, imajući u vidu da iz BCE tvrde da nije bilo nikakvog protivljenja. Privredni sud je, kako se ukazuje, trebalo jasno da utvrdi da li je BCE kasnio sa nekom obavezom te da li je država zbog toga imala pravo da raskine ugovor.
Vještačenje
Vještak ekonomske struke, kako je ocijenjeno, nije u potpunosti odgovorio na prigovore države na njegov nalaz u vezi sa stvarnom štetom i obračuna za izgubljenu dobit, a sud je ukazao na mogućnost da se uradi i dopunsko vještačenje ukoliko država i dalje bude osporavala da su određena plaćanja izvršena.
,,Osnovanost zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti takođe zavisi od odluke o načinu raskida ugovora i krivice za raskid pa se zbog već navedenog prvostepena presuda ni u ovom dijelu nije mogla ispitati. Osim toga moraju se dati jasni razlozi i u odnosu na primjedbe tužioca da ovim zahtjevom ne traži izvršenje ugovora koji je raskinut, budući da nije ugovorna obaveza tužene bila da mu plaća garantovani prihod, već da mu preda na korišćenje vodni potencijal, zbog čega se primjena pravnog standarda iz presuda na koje se poziva prvostepeni sud mora dodatno razmotriti i temeljiti na jasnim i valjanim razlozima”, navodi se u ukidnom rješenju.
U tužbi BCE se navodi da je pet mjeseci nakon što su startovali sa prvom fazom ugovora, u oktobru 2019. godine vlada Duška Markovića zaključila da je potrebno preispitati koncesije zbog protivljenja lokalnog stanovništva. Ministarstvo ekonomije (ME) ih je o tome zvanično obavijestilo početkom decembra, a na njihov zahtjev su ih poslije dva mjeseca obavijestili koliko su uložili u ovaj projekat. Aneks koji im je ME dostavio u junu 2020. godine u vezi pregovora o raskidu, nijesu htjeli da potpišu, navodeći da su pregovori već inicirani te da nema potrebe da se uređuju aneksom. Na takav njihov stav, kako su tvrdili u postupku, nije bilo reakcije ME ni nakon više obraćanja. Ukazivali su da je država obustavila koncesiju iz socijalno-političkih razloga koji im nijesu pomenuti ni prilikom kandidovanja za koncesiju ni kao potencijalna opasnost tokom realizacije.
Preporučeno
Iz države su pak tvrdili da je zbog izmijenjenih okolnosti Vlada naložila da otpočnu pregovore za sporazumni raskid koncesija, te da su oni to učinili krajem 2019, naglašavajući da to nije bila izjava o jednostranom raskidu, već poziv za pregovore. Odbijanjem BCE da potpiše aneks, kako navode, ova kompanija je preuzela poslovni rizik da država raskine ugovor zbog kršenja. Zato smatraju da pregovori oko sporazumnog raskida nijesu ni počeli, a time BCE nijesu bile suspendovane ugovorne obaveze. Vlada je ovaj, i još pet ugovora o koncesiji raskinula krajem decembra 2020. godine, na početku mandata Zdravka Krivokapića. Zastupnik države je tvrdio da zbog toga, BCE nema pravo na naknadu štete za uložena sredstva. Osim toga, tvrdili su i da se iz dopisa sa troškovima koje je BCE dostavio ME, zaključuje da su stvarni investicioni troškovi iznosili 160.600 eura bez PDV-a na osnovu ugovora, faktura i bankarskih izvoda.
