Video
Predsjednik Venecuele Nikolas Maduro je uhvaćen i izveden iz zemlje nakon juče izvedenog opsežnog napada na Karakas, glavni grad ove južnoameričke države, što je dovodi u neizvjesnost, kao i njene ogromne naftne rezerve. A upravo te rezerve će igrati centralnu ulogu u budućnosti Venecuele, ocjenjuje američki medij.
Berzanska trgovina se ne obavlja vikendom, pa je kratkoročni uticaj napada na cijene nafte pomalo prepušten pretpostavkama i prilično zavisi od toga šta će se dešavati u narednih nekoliko dana.
Madurova socijalistička vlada bila je neprijateljski nastrojena prema globalnoj naftnoj industriji i dozvolila je sopstvenoj infrastrukturi da se raspadne. Nije jasno, neposredno poslije napada na Karakas, kakvu će budućnost Venecuela imati i da li će njena naredna vlada nastaviti da zanemaruje nacionalnu razorenu naftnu industriju ili će iskoristiti njen potencijal uz prijateljskiji odnos prema međunarodnom tržištu.
„Za naftu, ovo ima potencijal da bude događaj od istorijskog značaja. Madurov režim i Ugo Čavez (pokojni, socijalistički prethodnik Madura) u osnovi su se prema venecuelanskoj naftnoj industriji ponašali kao razbojnici“, rekao je za CNN Fil Flin (Phil Flynn), viši tržišni analitičar u kompaniji Prajs Fjučers grup (Price Futures Group).
Američki državni sekretar Marko Rubio rekao je da je, poslije hvatanja Madura, američka vojna akcija u Venecueli završena. Potpredsjednica Venecuele Delsi Rodrigez dio je socijalističkog režima koji je došao na vlast 1999. godine, i ukoliko ona preuzme kormilo zemlje, malo šta se može promijeniti kratkoročno. Međutim, skidanje Madura otvara mogućnost za vakuum vlasti, što venecuelansku politiku može baciti u neizvjesnost.
CNN podsjeća da SAD ne priznaju Madurovu vlast, već da je za njih stvarni predsjednik Edmund Gonzales, koji je nakon posljednjih izbora, čiji su rezultati široko osporavani, pobjegao u inostranstvo. Gonzalesa podržava Marija Korina Mačado, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2025. godine.
„Sljedećih 24 do 48 sati biće od ogromnog značaja“, ocjenjuje Flin. „Ako budemo vidjeli znake da venecuelanska vojska podržava opoziciju, to će biti velika pobjeda za globalna tržišta. S druge strane, ako se javi osjećaj da ovo vodi Venecuelu ka novim konfliktima ili građanskom ratu, dobićemo suprotnu reakciju.“
Venecuela posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na Zemlji, ali njen potencijal daleko nadmašuje proizvodnju koju ostvaruje – ova zemlja na krajnjem sjeveru Južne Amerike proizvodi dnevno tek jedan milion barela, što je 0,8 odsto globalne proizvodnje sirove nafte.
To je istovremeno za više od 50 odsto manja proizvodnja u odnosu na period kada je Maduro 2013. godine preuzeo vlast u zemlji. Prije nego što su socijalisti 1999. godine preuzeli vlast, proizvodnja je iznosila 3,5 miliona barela dnevno.
Propadanju nacionalne naftne industrije doprinijele su međunarodne sankcije venecuelanskoj vladi i duboka ekonomska kriza. Međutim, tome su doprinijeli i manjak ulaganja i održavanja, pokazuju podaci Američke administracije za energetiku.
Energetska infrastruktura Venecuele propada, a njen kapacitet za proizvodnju nafte značajno je umanjen tokom vremena. Upravo zato se, piše CNN, cijene nafte neće otrgnuti kontroli – čak i ako venecuelanska proizvodnja nafte u potpunosti presahne nakon napada na Karakas. Jednostavno, zemlja ne proizvodi dovoljno nafte da bi to imalo veći uticaj na tržište.
Cijene nafte su ove godine pod budnim nadzorom, zbog straha od prevelike ponude na tržištu. Zemlje OPEK-a su povećale proizvodnju, ali je potražnja opala, jer se globalna ekonomija i dalje bori s inflacijom nakon cjenovnog šoka iz perioda poslije kovid-pandemije 2020–2021. godine.
Cijena američke nafte nakratko je porasla na više od 60 dolara po barelu kada je Trampova administracija počela da zapljenjuje venecuelanske tankere, ali je potom pala ispod 57 dolara, kao i ranije. Prema tome, reakcija tržišta – ukoliko investitori povjeruju da je napad loša vijest za snabdijevanje naftom – gotovo sigurno neće biti naročito izražena.
„Psihološki gledano, ovo može biti određeni podsticaj, ali nafta iz Venecuele lako može biti zamijenjena kombinacijom ponude globalnih proizvođača“, rekao je Flin.
Vrsta nafte koju Venecuela posjeduje u svom tlu – teška, „kisela“ nafta – zahtijeva specijalnu opremu za vađenje i visok nivo tehničke obučenosti za proizvodnju. Međunarodne naftne kompanije imaju te kapacitete, ali su sankcijama ograničene da obavljaju bilo kakav posao u toj zemlji.
SAD, kao najveći proizvođač nafte, imaju laku, „slatku“ vrstu nafte, koja je dobra za proizvodnju benzina – i malo toga drugog. Nafta kakvu posjeduje Venecuela, međutim, ključna je za proizvode kao što su dizel, asfalt, gorivo za fabrike i drugu tešku opremu. Upravo zbog sankcija na venecuelansku naftu postoji manjak snabdijevanja dizelom.
Izlazak te nafte na globalno tržište djelimično bi išao u korist SAD: Venecuela je blizu, a njena nafta je relativno jeftina – što je rezultat njene ljepljive, muljevite teksture koja zahtijeva značajnu preradu.
Većina američkih rafinerija može da prerađuje venecuelansku tešku naftu, a te rafinerije su znatno efikasnije kada koriste venecuelansku naftu u poređenju s američkom, kaže Flin.
Preporučeno
„Ako ovo zaista nastavi da ide glatko – a za sada djeluje da je riječ o majstorski izvedenoj akciji – i ako američkim kompanijama bude dozvoljeno da se vrate i obnove venecuelansku naftnu industriju, to bi mogla biti prekretnica za globalno tržište nafte“, zaključio je Flin.
