Video
Sredinom oktobra Vlada je odobrila dodatnu nabavku ljekova, medicinskog materijala i pomagala od 30,66 miliona eura, uz trijumfalna saopštenja da će javne ustanove i apoteke biti uredno snabdijevane do kraja 2025. Montefarm je, oslanjajući se na taj zaključak, pokrenuo nabavke. Ono što nije stalo u saopštenja je elementarna istina javnih finansija – odobrenje nije isto što i novac na računu. Ključno je pitanje da li će u decembru, kada fakture u većem talasu stignu na naplatu, postojati realna likvidnost bez rebalansa ili pouzdanog vanrednog izvora.
U takvom ambijentu resori guraju u prvi plan personalnu dramu. Traži se smjena direktora FZO Vuka Kadića iako je on već javno saopštio da je spreman da ode do kraja godine i to iz privatnih razloga. Umjesto da javnost dobije precizan plan isplata i mapu rizika, fokus se prebacuje na kadrovski obračun. Ta zamjena teme ne rješava dubioze u zdravstvu, naprotiv, prikriva ih. Kadić je, realno, postao meta upravo zato što je probio PR balon Vuković–Šimun. Rekao je da novca nema u ritmu dospijeća, da papirne odluke ne pune račune i da zdravstvo ne može živjeti na saopštenjima. To je drskost koja se u ovakvom sistemu ne prašta.
STABILNO SNABDIJEVANJE NA PAPIRU
Ministar zdravlja Vojislav Šimun i ministar finansija Novica Vuković dužni su da odgovore na najjednostavnije pitanje – gdje je novac za već ugovorene isporuke koje dospijevaju u decembru. Umjesto odgovora, parlamentarna saslušanja se otkazuju ili odlažu, a javnost se hrani formulama o „stabilnom snabdijevanju“. Kadić uporno tvrdi da ministri bježe od odgovornosti. Objektivno posmatrano, izbjegavanje otvorene rasprave o rokovima i izvorima finansiranja upravo tako i izgleda. Ako je sve uredno i bez zastoja, prirodno je da ministarstva iznesu jasan kalendar uplata, instrument kojim se obezbjeđuju sredstva i procjenu dugova prema Montefarmu i dobavljačima do kraja godine.
Brojke raskrinkavaju suštinu. Predlogom Budžeta FZO za 2025. traženo je 178 miliona eura za ljekove, medicinska sredstva i pomagala preko Montefarma – 18 miliona za obaveze iz 2024. i 160 miliona za samu 2025. Vlada i Skupština su usvojile 140 miliona za 2025, s tim da je, pod pritiskom Kadića, u 2025. vraćeno onih 18 miliona starog duga. Rezultat – rupa od najmanje 18 miliona već na startu godine. Pokušaj da se to „premosti“ dolazi kroz Vladin zaključak i garanciju od 30,66 miliona. Od toga 19,6 miliona dospijeva do 31. 12. 2025., a preostalih 11 miliona vezano je za fakture koje stižu u januaru – upravo da bi neophodni ljekovi bili obezbijeđeni tokom novogodišnjih i božićnih praznika, dok Budžet za 2026. ne postane operativan. U Nacrtu Budžeta za 2026. FZO je sada tražio 182 miliona za Montefarm. Ako vladajuća većina opet ponudi manje, nije teško pogoditi zašto izbjegavaju suočavanje na Odboru za zdravstvo – tamo bi ih podsjetili i koliko su omanuli u decembru 2024. i kako se rupa prenijela u novu godinu.
UGOVORI SA INOSTRANSTVOM
Upravni odbor FZO pokušava da smijeni Kadića zbog produžavanja ugovora sa inostranim ustanovama navodno bez propisane saglasnosti Ministarstva zdravlja. Kadić uzvraća da je riječ o višedecenijskoj praksi koja štiti pacijente i kontinuitet liječenja. Kada postoji okvirni ugovor, pacijenti ne čekaju avansne uplate, a fakture se plaćaju naknadno. Pravna strana nije trivijalna – zakon saglasnost traži i dobro je da se ona standardizuje u pisanu proceduru sa kratkim rokovima – ali političko pretvaranje formalne dileme u središnji problem sistema izgleda kao dimna zavjesa. Tim prije što je direktor najavio odlazak i što se sve dešava u mjesecu kritičnom za snabdijevanje. Umjesto da se objavi plan isplata i obezbijedi tranzicioni kontinuitet, troši se energija na smjenu koja ne donosi lijekove na police.
Ukinuti doprinosi za zdravstvo pretvorili su FZO u budžetski zavisan kanal bez sopstvenog izvora prihoda. Fond i dalje potpisuje, naručuje i šalje pacijente na liječenja, ali ključnu polugu – novčanik – drži Ministarstvo finansija. Za sektor koji troši mnogo i svakog dana, to znači stalnu krizu likvidnosti, povremene nestašice i neizvjesne rokove plaćanja. Kadić je mjesecima upozoravao da je potrebna zakonska formula koja zdravstvu garantuje stabilan priliv (procentualno od BDP-a ili namjenski prihod), ali Vlada je birala politički komfor umjesto fiskalne predvidivosti. Danas se cijena tog izbora plaća kroz paniku u posljednjem kvartalu.
ISTORIJA ODNOSA FONDA I MINISTARSTVA
Komunikacija resora zdravlja svela se na poruke o stabilnosti, sastanke i međunarodne fotografije, dok kod kuće izostaje osnovna stvar – jasan plan kako premostiti decembarska dospijeća. Ministar finansija drži tehničku retoriku o zakonitosti i opštim fiskalnim okvirima, ali izbjegava da kaže koliko novca, kojim mehanizmom i kog datuma ide prema Montefarmu i ustanovama. Ako plan postoji, treba ga reći: precizne sume, precizni datumi i precizan instrument – rebalans, preraspodjela ili kratkoročno zaduženje. Ako ne postoji, javnosti se duguje priznanje i brz, transparentan proces njegovog donošenja.
Ovo, nažalost, nije nova matrica. Odnos ministarstva i Fonda nikada nije bio idealan, ni u vrijeme DPS-a. Godinama su se lomila koplja oko dugova prema Montefarmu, lista ljekova, sporosti plaćanja i pitanja nadležnosti. Razlika je što je tada Fond imao izvorne prihode i mogao da kupuje vrijeme. Danas nema taj amortizer. Fond je protočni bojler, ventil kontroliše Ministarstvo finansija, a svaka svađa brže prerasta u nestašicu.
Postoji rješenje koje ne zavisi od kadrovskih obračuna. Ministarstvo zdravlja mora standardizovati pisanu saglasnost za ugovore sa inostranim ustanovama, uvesti rokove usklađene sa hitnoćom (za životno ugrožavajuće slučajeve to moraju biti dani, a ne sedmice), definisati jasne kriterijume medicinske nužnosti i troškovne efikasnosti i zaključiti okvirne godišnje ugovore sa regionalnim centrima gdje Crna Gora realno upućuje pacijente. Tako se istovremeno štite pacijenti od čekanja na avans i sistem od „prećutnih“ praksi koje poslije postaju municija za političke obračune.
Preporučeno
Decembar će biti test iskrenosti institucija. Ako Vlada odluči da uradi rebalans, sistem se kratkoročno može stabilizovati, iako priznanje rupe politički košta. Ako izabere da nastavi bez rebalansa, kašnjenja će se preliti na dobavljače, rokovi će se skraćivati, akontacije tražiti unaprijed, a pacijenti će prvo osjetiti „tihi kolaps“ kroz povremene nestašice i duže liste čekanja. Treća opcija su vanredne zakrpe – zaduženja i preraspodjele – koje gase požar danas, ali ga sjutra čine skupljim. U sva tri scenarija zajednički imenitelj je isti – potreban je plan, a ne saopštenja i parole.
