Ekonomisti su se do nedavno podsmijevali predlozima i pozivima da države posvete ozbiljnu pažnju prehrambenoj i energetskoj bezbjednosti. U globalizovanom svijetu u kojem granice više nijesu važne, tvrdili su ekonomisti, uvijek se možemo osloniti na druge države ukoliko nešto krene po zlu u našoj.

Danas, pak, granice su odjednom postale vrlo važne dok države pokušavaju po svaku cijenu da spriječe odliv maski i ostale medicinske opreme i izbore za nove izvore nabavke. Epidemija korona virusa se pokazala kao vrlo moćan podsjetnik da je država nacija i dalje osnovna politička i ekonomska jedinica našeg modernog svijeta.

Da bi smo izgradili naše, naizgled efikasne, lance snadbijevanja, tražili smo širom svijeta najjeftinije proizvođače svakog dijela u našem lancu. Međutim, bili smo katkovidi jer smo izgradili sistem koji jednostavno nije otporan, nedovoljno diversifikovan i ranjiv na iznenadne zastoje i prekide. Pravovremena (“tačno na vrijeme”) proizvodnja i distribucija, sa malim ili nikakvim zalihama, možda je sposobna da se nosi sa malim problemima, ali sada možemo vidjeti da se sistem srušio pod pritiskom neočekivane krize.

Lekciju o otpornosti smo trebali naučiti iz finansijske krize 2008. godine. Kreirali smo globalno povezani finansijski sistem koji se činio efikasnim i možda je bio dobar u absorbovanju malih šokova, ali je u cjelini bio sistemski fragilan. Da nije bilo masivne državne pomoći, sistem bi se, nakon pucanja balona nekretnina, potpuno srušio. Očigledno je, na osnovu onoga što se danas dešava, da nam je ta lekcija ušla ne jedno a izašla na drugo uvo.

Ekonomski sistem koji ćemo izgraditi nakon prolaska pandemije moraće biti manje kratkovid, više otporan i imati više razumijevanja za činjenicu da je ekonomska globalizacija nadmašila političku globalizaciju. Sve dok ovo i dalje bude bio slučaj, države će morati da streme ka boljem balansu između iskorištavanja globalizacije i neophodnog stepena samodovoljnosti.