U intervjuu za Analitiku, izvršni direktor Fidelity consultinga, Miloš Vuković, upozorava da se Crna Gora nalazi u “ekonomskoj pat poziciji” ili “fiskalnoj zamci”, gdje nastavak populističkih politika zasnovanih na obećanjima i neodrživoj potrošnji neizbježno vodi u duboku krizu. 

Naš sagovornik ukazuje i da nastavak trenutne ekonomske politike vodi ka produbljivanju socijalne nejednakosti i siromaštva, dok nezadvoljstvo građana svakodnevno raste. Poručuje da je neophodno sprovesti strukturne reforme. 

Vlada svojim odlukama kreira i održava sistem koji pogoduje inflaciji

Analitika: U Crnoj Gori bilježimo konstantan rast cijena, a inflacija je i dalje veća nego u eurozoni. Koji su, po Vašem mišljenju, ključni uzroci visoke inflacije i u kojoj mjeri na nju utiču domaći, a u kojoj eksterni faktori? Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati stabilizaciju cijena? 

Vuković: Razumijevanje inflacije predstavlja strateški prioritet za Vladu, jer ona nije samo apstraktni ekonomski pokazatelj, već direktna posljedica ekonomskih politika koja urušava životni standard građana, produbljuje socijalnu nejednakost i narušava povjerenje u institucije. Visoka inflacija najteže pogađa građane sa niskim i srednjim primanjima, uništavajući njihovu kupovnu moć i stvarajući osjećaj duboke ekonomske nesigurnosti.

Analiza podataka nedvosmisleno ukazuje da inflacija u Crnoj Gori nije isključivo posljedica globalnih kretanja, već je u značajnoj mjeri generisana unutrašnjim faktorima i svjesnim odlukama ekonomske politike.

Domaći faktori: Inflacija je “skriveni porez” koji država naplaćuje od svojih građana. Što su cijene više, to su i prihodi od PDV-a i akciza veći, što Vladi olakšava punjenje budžeta. “Reforma” “Evropa sad 2” značajno je podstakao inflatorne pritiske jer je usmjerio ogromna javna sredstva i kredite u potrošnju bez paralelnog rasta produktivnosti, stvarajući klasičnu inflatornu spiralu finansiranu budućim dugom. 

Konkretne Vladine politike, kao što je drastično povećanje PDV-a u turizmu i ugostiteljstvu i uvođenje novih akciza (npr. na mirna vina), direktno su doprinijele rastu cijena i smanjenju konkurentnosti domaće privrede. Poseban problem predstavlja lančano zidanje marži od strane uvoznika, distributera i maloprodajnih lanaca, što dodatno uvećava krajnje cijene za potrošače.

Eksterni faktori: Strukturna zavisnost crnogorske ekonomije od uvoza se može sažeti u rečenici “Uvozimo gotovo sve, a proizvodimo gotovo ništa”. Stoga, crnogorska ekonomija je izuzetno osjetljiva na vanjske cjenovne šokove. Svaki poremećaj na globalnom tržištu direktno se prenosi na domaće cijene. 

Iako eksterni faktori imaju ulogu, Vlada svojim odlukama aktivno kreira i održava sistem koji pogoduje inflaciji jer joj odgovaraju više cijene iz razloga što se polovina prihoda budžeta puni iz PDV-a, koji je direktno vezan za inflaciju. 

Odsustvo mjera za obuzdavanje rasta cijena i istovremeno donošenje odluka koje ga podstiču, ukazuje na to da Vladi odgovara visoka inflacija kao mehanizam za finansiranje rastuće javne potrošnje, prebacujući teret na građane i privredu.

Problem inflacije se ne može riješiti bez proaktivnog i odgovornog djelovanja Vlade, što nameće pitanje koje konkretne mjere stoje na raspolaganju.

Stabilizacija cijena pod postojećim ekonomskim modelom – iluzorna

Analitika: Koje to mjere Vlada može preduzeti kako bi uticala na smanjenje inflacije i normalizaciju tržišta cijena, a da pritom ne uspori ekonomski rast i ne ugrozi javne finansije?

Vuković: Stabilizacija cijena je, pod postojećim ekonomskim modelom, iluzorna. Kao što sam već rekao, Vladi visoka inflacija direktno odgovara kao mehanizam za prikriveno oporezivanje građana i punjenje budžeta, te ne postoji nikakav stvarni podsticaj za promjenu politike. 

Sve dok se ekonomija zasniva na koktelu potrošnje iz uvoza, koja se finansira zaduživanjem građana, privrede i države, a ne na proizvodnji i izvozu, inflatorni pritisci će ostati visoki. S obzirom na odsustvo bilo kakvih naznaka o promjeni kursa, stabilizacija cijena realno se ne može očekivati.

Vlada se suočava sa delikatnim balansom: borba protiv inflacije ne smije ugroziti ekonomski rast i stabilnost javnih finansija. Međutim, ključ za postizanje ovog balansa leži u sprovođenju ciljanih strukturnih reformi koje jačaju otpornost ekonomije, a ne u kratkoročnim populističkim mjerama koje stvaraju dugoročne probleme.

Neophodno je sprovesti set konkretnih mjera za smanjenje inflacije i normalizaciju tržišta:

1. Revizija programa “Evropa sad 2”: Prvi korak je priznanje da program nije uspio u svojoj suštini jer je, uprkos nominalnom rastu plata, doveo do rasta nejednakosti i siromaštva. Neophodno je ispraviti nepravde koje je stvorio, posebno prema penzionerima s dugim radnim stažom, čije su penzije neproporcionalno niske u odnosu na doprinose.
2. Smanjenje neproduktivne potrošnje: Potrebno je radikalno smanjiti neproduktivne troškove, kao što je kupovina luksuznog aviona od 25 miliona eura, i sprovesti pažljivu optimizaciju javnog sektora, uključujući smanjenje nepotrebnih ugovora o djelu koji su dodijeljeni partijskim uhljebima i burekspertima.
3. Podrška domaćoj proizvodnji: Ključno je povećati budžet za poljoprivredu i olakšati procedure poljoprivrednicima. Potrebno je uvesti podsticaje za firme koje izvoze ili proizvode finalne i polufinalne proizvode kako bi se smanjila zavisnost od uvoza, koja je jedan od glavnih generatora inflacije.
4. Fiskalna politika: Pod hitno smanjenje stope PDV-a u turizmu na 10% kako bi se povećala konkurentnost, ukidanje akciza na mirna vina koje štete domaćim proizvođačima, te uvođenje progresivnog oporezivanja luksuza i dobiti kako bi se teret krize pravednije rasporedio.

Ovo su samo neke od mjera koje ciljaju sistemske probleme, ali rastući troškovi života manifestuju se i kroz specifične krize, poput one na tržištu nekretnina.

Stambena kriza u Crnoj Gori poprimila dramatične razmjere

Analitika: Projekat Velje Brdo bi, prema obećanjima Vlade, trebalo da riješi dio problema podstanara i visokih cijena nekretnina. Koliko ovakav projekat zapravo može realno uticati na tržište? Jesu li potrebni dodatni mehanizmi, poput subvencija, poreskih olakšica ili programa socijalne stanogradnje, kako bi se građanima omogućilo da lakše riješe stambeno pitanje?

Vuković: Stambena kriza u Crnoj Gori poprimila je dramatične razmjere, predstavljajući još jedan simptom ekonomskog modela koji favorizuje potrošnju nad održivim razvojem. Podaci Monstata su neumoljivi: prosječna cijena kvadrata stana porasla je sa 951 euro u 2020. na 2.201 euro u drugom kvartalu 2025, što je rast od čak 131%. Istovremeno, cijene kirija su porasle za oko 80%, čineći pristojan smještaj nedostupnim za značajan dio domaćeg stanovništva.

Projekat “Velje Brdo”, najavljen kao populističko obećanje o izgradnji 20.000 stanova, predstavlja plan koji se razvija bez ozbiljne analize, transparentnosti i jasne računice. S obzirom na način na koji je predstavljen, kao megalomansko obećanje bez konkretnih studija izvodljivosti, ovakav projekat ne predstavlja realno rješenje za sistemski problem, već prije služi kao instrument površne političke propagande. 

Naravno, jedan izolovani i upitno planiran projekat ne može riješiti krizu ovakvih razmjera. Vlada do sada nije donijela nijednu konkretnu mjeru za suzbijanje rapidnog rasta cijena stanova i rente, što stvara ogroman pritisak na standard građana. 

Rast cijena ima razorne posljedice na realnu vrijednost imovine. To znači da je 100 m² stana iz 2020. u realnom smislu postao 44 m². Nedostaju sveobuhvatne politike koje bi mogle uključivati poreske olakšice, subvencionisanje kamata ili regulaciju tržišta. Odsustvo bilo kakve stambene politike, uz istovremeno podsticanje potražnje, samo produbljuje problem.

Problem zavisnosti od uvoza, vidljiv u građevinarstvu i opštoj potrošnji, najoštrije se manifestuje u sektoru koji bi trebalo da bude temelj ekonomske sigurnosti – poljoprivredi.

Stanje u crnogorskoj poljoprivredi alarmantno

Analitika: Poljoprivredna proizvodnja opada, a pokrivenost uvoza izvozom je sve manja. U prethodnom periodu poljoprivredni priozvođači ali i stočari suočili su se sa problemom nemogućnosti plasmana proizvoda. I MMF je upozorio da treba privući investicije na polju proizvodnih sektora. Šta bi trebalo da bude prioritet u politici poljoprivrede i prehrambene sigurnosti – ulaganje u preradu, u distribucione lance ili u sistem garancija i otkupa koji bi omogućio da domaći proizvodi lakše dođu do tržišta?

Vuković: Poljoprivreda ima strateški značaj koji nadilazi puku ekonomsku statistiku. Ona je ključna za ekonomsku diversifikaciju, smanjenje ogromnog trgovinskog deficita i, što je najvažnije, za osiguranje nacionalne prehrambene sigurnosti. Nažalost, trenutni trendovi, obilježeni padom domaće proizvodnje i konstantnim rastom uvoza hrane, ukazuju na sistemsko zanemarivanje ovog vitalnog sektora.

Stanje u crnogorskoj poljoprivredi je alarmantno. Domaća proizvodnja opada, a pokrivenost uvoza izvozom poljoprivrednih proizvoda je sve manja. Proizvođači se suočavaju sa ozbiljnim problemima u plasmanu, dok istovremeno država donosi mjere koje im otežavaju poslovanje. 

Primjer uvođenja akciza na mirna vina je paradigma pogrešne vizije ekonomske politike; umjesto da zaštiti i podstakne jedan od rijetkih finalnih proizvoda sa izvoznim potencijalom a koje supstituše uvoz (vino), Vlada je uvela namet koji direktno šteti domaćim proizvođačima.

Na osnovu dostupnih analiza, primarni prioritet u poljoprivredi mora biti povećanje budžeta za ovaj sektor i značajno olakšavanje administrativnih procedura poljoprivrednicima. Cilj ovih mjera je jačanje domaće proizvodne baze kako bi se supstituisao dio uvoza hrane i smanjila spoljnotrgovinska zavisnost.

Suština preporuka je u direktnom ulaganju u osnovnu proizvodnju i preradu, čime bi se stvorili uslovi da domaći proizvodi postanu konkurentniji i dostupniji na domaćem tržištu. Dok poljoprivreda predstavlja zanemareni potencijal, turizam kao dominantni sektor takođe se suočava sa ozbiljnim izazovima neodrživih politika.

Vlada se prema sektoru turizima odnosi improvizatorski

Analitika: Kada je riječ o turizmu, i tokom ove ljetnje sezone turiste u Crnoj Gori sačekali su stari problemi. Zimska je na pragu i, kako sada stoje stvari, zavisiće opet od vremenskih prilika. Kako možemo učiniti turističku ponudu konkurentnijom i privlačnijom tokom cijele godine, odnosno koji su ključni infrastrukturni i regulatorni preduslovi za to?

Vuković: Turizam je neosporno ključna grana crnogorske ekonomije, generišući oko 30% BDP-a. Međutim, paradoksalno je da se Vlada prema ovom sektoru odnosi “improvizatorski”, donoseći kontradiktorne mjere koje ugrožavaju njegovu dugoročnu održivost i konkurentnost, tretirajući ga kao izvor lakog budžetskog prihoda umjesto kao strateški resurs.

Za unapređenje turističke ponude neophodno je ispuniti ključne preduslove, kako regulatorne tako i planske.

Kao najveći problem ističem frontalni udar na sektor kroz povećanje stope PDV-a za smještaj za 115%, čime je ona podignuta na 15%. Time je Crna Gora dobila jedan od najvećih PDV-a za smještaj u regionu, što direktno smanjuje cjenovnu konkurentnost destinacije. Hitna mjera koja se preporučuje jeste smanjenje ove stope na 10%.

Dugoročna konkurentnost turizma neodvojiva je od zaštite prostora i prirode. Primjeri loših investicionih projekata, poput prijedloga za rušenje kompleksa Slovenska plaža, ilustruju opasan trend “betonizacije obale” i trajnog uništavanja resursa. Zaštita prostora od investitorskog rusvaja ključni je preduslov za razvoj održivog turizma visoke vrijednosti.

Investicije u turizmu su samo dio šire slike realizacije kapitalnih projekata, koja je takođe opterećena sistemskim problemima.

Da li se uspjeh mjeri stvarnim rezultatima ili samo medijskim prezentacijama

Analitika: Tokom usvajanja budžeta za ovu godinu populistički su najavljene „rekordne“ investicije. Godina je gotovo na izmaku, a kad se sumira, možete li procijeniti stopu realizacije kapitalnih investicija u odnosu na plan i koji su ključni razlozi za neizvršenje? U koje oblasti bi, po Vašem mišljenju, trebalo više ulagati da bi se obezbijedio dugoročni razvojni efekat?

Vuković: Kapitalne investicije, namijenjene kao pokretač razvoja, u Crnoj Gori su umjesto toga postale najobičniji PR štos: prioritet se daje populističkim najavama umjesto opipljivim, produktivnim ishodima. Postavlja se pitanje da li se uspjeh mjeri stvarnim rezultatima ili samo medijskim prezentacijama.

Čak i površna analiza podataka otkriva duboku kontradikciju. S jedne strane, postoji duga lista nerealizovanih, a gromoglasno najavljenih projekata, kao što su “Montenegro biznis distrikt”, “brze ceste Herceg Novi” ili obećani “ašov na auto-putu”. Dodatno, zvaničnim podacima Vlade, od 346 projekata koji su predviđeni kapitalnim budžetom, za tačno 238 projekata u prvih šest mjeseci ove godine, utrošeno je nula (i brojem 0) eura.

Formiranje novog Ministarstva javnih radova predstavlja potrebu jedne partije da “pokrije” javnost informacijama o pokretanju kapitalnih investicija, koje se ne pomjeraju sa mrtve tačke ali mogu da koriste na bilbordima i PR objavama.

Na osnovu kritika postojećeg ekonomskog modela, prioritetne oblasti za buduća kapitalna ulaganja moraju biti usmjerene na strukturne promjene:

Diversifikacija ekonomije: Ulaganje u proizvodne sektore poput poljoprivrede i prerađivačke industrije kako bi se smanjila zavisnost od uvoza i usluga.

Regionalni razvoj: Sistemsko ulaganje u sjeverni region kako bi se smanjili ogromni regionalni dispariteti. Ovo nije samo pitanje socijalne pravde, već i ekonomske racionalnosti.

Održivi razvoj: Investicije koje su neutralne po prirodu i prostor, za razliku od trenutnog modela koji vodi ka “betonizaciji” i trajnoj degradaciji najvrjednijih resursa.

Domaće investicije i fiskalna politika nalaze se pod lupom ne samo domaće javnosti već i međunarodnih finansijskih institucija.

Fiskalni rizici višestruki i sistemski

Analitika: MMF je upozorio na rast fiskalnih pritisaka, moguć porast javnog duga i troškova zdravstva i penzija, kao i da rast zarada kroz program „Evropa sad 2“ mora pratiri produktivnost. Kako Vi vidite ta upozorenja i šta bi Vlada trebalo da preduzme da izbjegne finansijske probleme u narednom periodu?

Vuković: Upozorenja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) predstavljaju objektivnu vanjsku procjenu fiskalnih rizika, ali ona samo potvrđuju interne analize o neodrživosti ekonomskog modela zasnovanog na populizmu, potrošnji i zaduživanju. Ključni problem nije samo odstupanje od međunarodnih standarda, već i grubo kršenje sopstvenih zakonskih okvira.

Fiskalni rizici su višestruki i sistemski, a najočigledniji su u sljedećim oblastima:

Rast fiskalnih pritisaka i kršenje zakona: “Reforma” “Evropa sad 2” značajno je pogoršala fiskalnu sliku drastičnim smanjenjem doprinosa za penziono osiguranje, što je dovelo do rasta deficita Fonda PIO i prijeti dugoročnom urušavanju penzionog sistema. Vlada time grubo krši Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti, što je nedavno konstatovala i Državna revizorska institucija, koja je šesti put uzastopno dala negativno mišljenje na reviziju pravilnosti trošenja novca građana Crne Gore.

Porast javnog duga: Vlada stare dugove zamjenjuje novim i skupljim zaduženjima, čime se teret prebacuje na buduće generacije uz sve veće troškove kamata.

Rast zarada bez rasta produktivnosti: Ovo predstavlja centralnu kritiku ekonomskog modela koji je donijela “reforma” ES2. Rast plata i penzija nije rezultat jačanja ekonomije, već se finansira isključivo iz duga i rasta potrošnje, dok produktivnost rada pada. Ovakav model je fundamentalno neodrživ i kao takav zakucao je dugoročni nastavak katastrofalnog spoljno trgovinskog deficita.

Kako bi se izbjegla dublja finansijska kriza, neophodno je sprovesti hitne i odlučne korake: fiskalnu konsolidaciju, racionalizaciju javne potrošnje, napuštanje populističkog modela zasnovanog na potrošnji i odlučno okretanje strukturnim reformama koje podstiču proizvodnju, izvoz i rast produktivnosti.

Ovi rizici direktno utiču na sposobnost države da planira budućnost, što se najbolje ogleda u izazovima kreiranja budžeta.

Planiranje budžeta za 2026. biće opterećeno brojnim rizicima

Analitika: Kada je riječ o planiranju budžeta za 2026, na koje ekonomske i socijalne rizike bi trebalo posebno obratiti pažnju? Gdje vidite prostor za uštede, a gdje za veća ulaganja?

Vuković: Strateško i realistično planiranje budžeta predstavlja osnovu makroekonomske stabilnosti. Nažalost, ova potreba je u oštrom kontrastu sa trenutnom rasipničkom praksom, koja je zasnovanu na nekredibilnim projekcijama prihoda budžeta i rasta ekonomije.

Planiranje budžeta za 2026. godinu biće opterećeno brojnim rizicima. Naime, očekuje se usporavanje ekonomskog rasta (projekcije manje od 2%), nastavak visoke stope inflacije, rastući trgovinski i budžetski deficit. Dodatni pritisak na javni dug stvoriće dospijeće obveznica u iznosu većem od milijardu eura 2027. godine.

Nastavak ovakvih politika vodi ka produbljivanju socijalne nejednakosti i siromaštva. Rastuće nezadovoljstvo građana zbog pada životnog standarda već je vidljivo kroz istraživanja javnog mnjenja, gdje je indikator percepcije da “država ide u pogrešnom smjeru” porastao sa 39% na 52% za manje od godinu dana.

Uprkos izazovima, postoji jasan prostor za racionalnije upravljanje javnim finansijama, što zahtijeva preusmjeravanje sa neproduktivnih troškova na razvojne investicije.

Potrebno je odustati od kupovine luksuznog aviona vrijednog 25 miliona eura i taj novac preusmjeriti na povećanje budžeta za poljoprivredu uz pojednostavljene procedure, kako bi proizvođači brže dolazili do podrške i plasmana.  Neophodno je smanjiti nepotrebne ugovore o djelu, tzv. partijsko „botovanje“, i umjesto toga uvećati podsticaje za firme koje izvoze i u Crnoj Gori proizvode finalne ili polufinalne proizvode. 

Takođe je nužno racionalizovati troškove službenih putovanja i reprezentacije i time obezbijediti adekvatnije finansiranje zdravstva, koje je trenutno oko 800 eura po stanovniku i nedovoljno za standard koji želimo.  Najzad, hitno optimizovati javnu upravu i srezati suvišne troškove, a oslobođena sredstva usmjeriti u podizanje konkurentnosti privrede i diversifikaciju ekonomije – u tehnologiju, inovacije i sektore koji nose izvoz i stabilna radna mjesta.

Ekonomski rizici su često isprepleteni sa stanjem političkog okruženja, koje može ili podstaći ili ugušiti razvoj.

Umjesto stvaranja nove vrijednosti ekonomija svedena na eksploataciju resursa

Analitika: Društveno-politička nestabilnost i česta promjena vlasti u prethodnim godinama nesumnjivo su uticali i na ekonomske tokove. Koliko ta politička neizvjesnost i sporost u donošenju odluka koče investicije i privredni rast i šta je, prema vašem mišljenju, ekonomska cijena takve nestabilnosti?

Vuković: Politička neizvjesnost i loše upravljanje nisu apstraktni problemi. Oni imaju direktnu i mjerljivu cijenu koja se ogleda u izgubljenim investicijama, sporijem ekonomskom rastu i narušenom povjerenju kako domaćih, tako i stranih aktera.

Česte promjene vlasti nakon 2020. godine nijesu ključni problem, već način vladanja koji sistemski koči ekonomski razvoj:

Netransparentnost i nepredvidljivost: Donošenje ključnih odluka na vocap sjednicama Vlade, sklapanje tajnih međudržavnih ugovora i kršenje sopstvenih zakona i strategija stvaraju izrazito nepovoljan i nepredvidiv poslovni ambijent.

Privlačenje “loših” investitora: Dobar investitor ne bježi od pravila, on bježi od neredа. Sa druge strane, loš investitor traži prečice i neposredne dogovore. Trenutni pristup, koji kroz instrumente poput Zakona o strateškim investicijama omogućava zaobilaženje procedura, favorizuje upravo one investitore koji ne donose dugoročnu vrijednost, već traže brzu zaradu na štetu javnog interesa.

Ekonomska cijena ovakvog stanja je usmjeravanje razvoja u pravcu rentijerstva i korupcije. Umjesto stvaranja nove vrijednosti kroz proizvodnju, ekonomija se svodi na eksploataciju resursa. To produbljuje zavisnost od uvoza, odbija kvalitetne investitore koji traže vladavinu prava i, konačno, rezultira sporijim i neodrživim rastom koji ne donosi korist široj zajednici.

Pored unutrašnjih faktora, ekonomsku politiku u značajnoj mjeri oblikuje i vanjski okvir, prije svega proces evropskih integracija.

Trenutni pristup udaljava CG od evropskih kriterijuma odgovornog ekonomskog upravljanja

Analitika: Crna Gora jeste ušla u novu fazu evropskih integracija i najavljuje ubrzanje procesa pristupanja EU. Koliko realno možemo očekivati da ekonomske reforme koje prate pregovore o članstvu doprinesu većoj stabilnosti, održivom rastu i smanjenju nejednakosti? Može li evropski okvir pomoći u jačanju fiskalne discipline i institucionalne odgovornosti?

Vuković: Proces pristupanja Evropskoj uniji predstavlja potencijalni katalizator za usvajanje viših standarda u upravljanju ekonomijom. Međutim, postavlja se ključno pitanje da li Crna Gora koristi ovaj okvir za sprovođenje stvarnih, suštinskih reformi ili se proces svodi na formalno ispunjavanje uslova na papiru.

Evropska pravila, posebno u oblastima kao što su državna pomoć, zaštita konkurencije, javne nabavke i zaštita životne sredine, predstavljaju čvrst okvir koji bi, ukoliko bi se dosljedno primijenio, ojačao fiskalnu disciplinu, transparentnost i institucionalnu odgovornost. Usklađivanje sa ovim standardima je najbolji signal ozbiljnim investitorima.

Analiza trenutnih politika ukazuje na značajan raskorak između proklamovanih evropskih ciljeva i stvarne prakse. 

Evo i konkretnih primjera koji pokazuju da Crna Gora odstupa od evropskih standarda:

Nacrt Zakona o strateškim investicijama nije usklađen s pravilima EU o zaštiti životne sredine i konkurenciji, jer omogućava centralizovano donošenje odluka bez adekvatnih kontrolnih mehanizama.

Međudržavni sporazum sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima direktno suspenduje primjenu crnogorskih zakona o javnim nabavkama, što predstavlja sistemsko suspendovanje vladavine prava u korist jednog investitora. Najštetnija odredba je ona koja predviđa da ugovori proizašli iz sporazuma ostaju na snazi čak i nakon što Crna Gora pristupi EU, čime se svjesno zaključavaju neevropske prakse.

Zaključak je jasan: evropski okvir može pomoći, ali samo ako postoji stvarna politička volja da se on primijeni. Trenutni pristup aktivno udaljava Crnu Goru od evropskih kriterijuma odgovornog ekonomskog upravljanja.