ZAŠTO EVROPSKA PLATA NIJE DOVOLJNA? Rabrenović: EU donosi mogućnosti, ali se standard gradi kod kuće

JAVNI DUG I EVROPSKI FONDOVI

Zatvaranjem još tri pregovaračka poglavlja 12. oktobra – 17 (Ekonomska i monetarna politika), 18 (Statistika) i 19 (Socijalna politika i zapošljavanje) – Crna Gora dolazi do 21 privremeno zatvorenog poglavlja od ukupno 33. Ipak, kako ocjenjuje ekonomista Jovo Rabrenović, ostvarivanje članstva i koristi koje se od njega očekuju zavisiće i od stanja javnih finansija, domaće proizvodnje, institucija i raspoloživosti radne snage.

„Ulazak u Evropsku uniju neće izbrisati nijedan euro javnog duga. On je krajem juna iznosio 5,02 milijarde eura, odnosno 58,5 odsto BDP-a. Bruto dug je u drugom kvartalu smanjen za oko 111 miliona eura, ali je neto dug porastao, jer su državni depoziti za tri mjeseca pali sa 650,5 na 533,4 miliona eura. Dug smo, dakle, smanjivali trošeći rezerve, što je knjigovodstveno dobra vijest, a finansijski ne mora biti“, kaže Rabrenović.

On objašnjava da je to posebno važno zbog monetarnog položaja Crne Gore, koja koristi euro, ali nije članica eurozone. Država nema sopstvenu valutu koju bi mogla devalvirati niti referentnu kamatnu stopu kojom bi odgovarala na ekonomske šokove.

„Centralna banka Crne Gore može da pruži dnevnu, noćnu i hitnu podršku likvidnosti solventnim bankama, ali nema neograničenu emisijsku moć jer ne emituje euro. Zato su ti instrumenti ograničeni raspoloživim izvorima finansiranja i kolateralom. Članstvom bi CBCG ušla u Evropski sistem centralnih banaka, dok je učešće u Eurosistemu zasebna, kasnija faza. Privremeno zatvaranje Poglavlja 17 zato ne treba poistovjetiti sa članstvom u eurozoni“, ističe Rabrenović.

Zbog toga su, smatra on, stabilne javne finansije i očuvanje likvidnosti od posebnog značaja za Crnu Goru.

„Država bez sopstvene valute ne može štampanjem novca kupiti vrijeme u krizi, zato su njeni fiskalni i likvidnosni temelji mnogo važniji“, navodi sagovornik Standarda.

Govoreći o promjenama koje donosi članstvo u EU, Rabrenović izdvaja stroža fiskalna pravila i mogućnost finansiranja razvojnih projekata evropskim sredstvima. Dio projekata, poput izgradnje pruge i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, mogao bi se finansirati grantovima umjesto novim zaduživanjem.

Ipak, pristup evropskom novcu neće značiti da će sredstva biti dostupna bez jasnih planova i konkretnih rezultata.

„Ne treba da imamo iluzije da će evropski novac dolaziti kao ček za plaćanje naših fantazmagoričnih projekata. Prema prijedlogu Evropske komisije, sredstva za države članice isplaćivaće se kroz planove zasnovane na rezultatima, što znači da novac stiže tek kada se dogovoreni korak zaista ostvari. Država koja ne zna da pripremi projekat, sprovede tender i završi gradnju na vrijeme imaće mnogo novca na papiru i malo novca na terenu“, upozorava Rabrenović.

Kao primjer navodi i razlike između ranijih fiskalnih projekcija i procjena predstavljenih uz Euro model. Program ekonomskih reformi za period 2026–2028, usvojen prije najave tog modela, predviđao je deficit od 2,7 odsto BDP-a u 2027. godini. Predstavljajući Euro model 17. septembra, premijer je, međutim, naveo projekciju tranzicionog deficita od oko četiri do pet odsto BDP-a u 2027. i oko tri odsto u 2028. godini.

„To je materijalna promjena u odnosu na raniji fiskalni okvir. Javnost zato mora dobiti cjelovitu i metodološki usklađenu procjenu fiskalnog efekta novog modela prije njegove primjene, a ne nakon nje“, zaključuje Rabrenović.

VEĆE PLATE, ALI I PITANJE KUPOVNE MOĆI

Euro model predviđa da od januara 2027. minimalna neto zarada iznosi 1.000 eura za poslove sa osnovnim obrazovanjem, 1.250 eura sa srednjim i 1.400 eura sa visokim obrazovanjem, umjesto dosadašnjih 600 i 800 eura. Vlada je predloge zakona usvojila 17. septembra, a konačnu riječ ima Skupština.

Rabrenović smatra da su Crnoj Gori veće zarade potrebne zbog odlaska radne snage, siromaštva zaposlenih i potrebe da se obezbijedi dostojanstven život od rada. Ipak, upozorava da se efekti povećanja plata ne mogu procjenjivati samo na osnovu iznosa koji će se naći na platnim listićima.

„Prosječna neto zarada u avgustu iznosila je 1.040 eura, što je 2,5 odsto više nego godinu ranije. U istom periodu potrošačke cijene porasle su 4,5 odsto. Kada se te dvije brojke stave jednu pored druge, prosječna plata danas može da kupi oko 1,9 odsto manje nego prije godinu dana (obračun autora na osnovu podataka MONSTAT-a). Građanin ne živi od iznosa na platnom listiću, nego od onoga što tim iznosom može da kupi“, kazao je on.

Jedno od pitanja koje otvara Euro model jeste odnos minimalne i prosječne zarade, budući da je predloženi minimalac od 1.000 eura gotovo jednak sadašnjoj prosječnoj plati. To, prema Rabrenoviću, otvara pitanje očuvanja razlika u zaradama između zaposlenih sa različitim nivoima obrazovanja, iskustva i odgovornosti. Drugi važan aspekt odnosi se na raspodjelu troškova povećanja zarada između poslodavaca i javnih finansija.

„Dio povećanja ne dolazi iz većeg troška poslodavca, nego iz promjene obračuna. Premijer je naveo primjer poslodavca koji danas za neto platu od 1.600 eura plaća ukupno 1.980 eura, a po novom modelu bi uz isti trošak radniku isplatio 1.870 eura. Kada poslodavac ne plati više, a radnik dobije više, razliku plaća neko treći a taj treći su javne finansije“, objasnio je.

Rabrenović upozorava i na moguće posredne efekte povećanja minimalnih zarada. Zaposleni sa većim kvalifikacijama, iskustvom i odgovornostima mogli bi tražiti povećanje svojih primanja kako bi se očuvala razlika u odnosu na minimalnu zaradu. Time bi se troškovni efekat reforme mogao proširiti na veći dio platne skale.

Istovremeno, očekivanje veće kupovne moći može uticati na rast cijena i prije nego što dođe do stvarnog povećanja troškova poslovanja. Zbog toga je važno pratiti da li su poskupljenja posljedica rasta ulaznih troškova ili povećanja marži i očekivanja trgovaca da će potrošači moći da plate više, naročito na tržištima sa slabijom konkurencijom.

„Ako se dio budućeg rasta zarada unaprijed ugradi u cijene, reforma sama može proizvesti mehanizam koji umanjuje dio njenog efekta na realni životni standard. Evropsko pravo o minimalnim zaradama ne svodi adekvatnost plate na jednu brojku. Ono kao kriterijume navodi kupovnu moć, troškove života, raspodjelu zarada i kretanje produktivnosti. To nije slučajno. Ekonomska teorija i iskustvo zemalja koje su sustizale Evropu pokazuju da rast dohotka po pravilu prati i rast cijena, posebno usluga, stanovanja i hrane. Plata može porasti preko noći. Produktivnost ne može“, ističe Rabrenović.

Zbog toga smatra da se uspješnost Euro modela ne može procjenjivati samo na osnovu prvih zarada isplaćenih po novom obračunu. Važno će biti da li će veća primanja donijeti stvarni rast kupovne moći, podstaći ulaganja kompanija i očuvati zaposlenost, uz istovremeno održive javne finansije.

EVROPSKO TRŽIŠTE I DOMAĆA PROIZVODNJA

Pristup tržištu od 450 miliona potrošača otvara mogućnosti za crnogorske kompanije, ali donosi i konkurenciju oko 34 miliona preduzeća koja, prema podacima Evropske komisije, posluju u EU. Kako ističe Rabrenović, Crna Gora već ima gotovo slobodnu trgovinu sa Unijom na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a glavni problem ostaje nedovoljna domaća proizvodnja.

Podaci za 2025. pokazuju da je Crna Gora izvezla robu vrijednu 572,3 miliona eura, a uvezla 4,46 milijardi, uz pokrivenost uvoza izvozom od 12,8 odsto. U prvih osam mjeseci 2026. izvoz je iznosio 372,9 miliona, a uvoz 2,99 milijardi eura.

„Za svakih sto eura robe koju kupimo u svijetu, prodamo manje od trinaest“, upozorava Rabrenović.

Poseban izazov predstavlja i prilagođavanje trgovinskih odnosa sa regionom, jer su Srbija i Bosna i Hercegovina među najvažnijim izvoznim tržištima Crne Gore. Članstvom u EU Crna Gora izlazi iz CEFTA-e i prelazi na zajedničku trgovinsku politiku Unije, zbog čega je važno pripremiti domaće proizvođače i za promjene uslova poslovanja na tim tržištima.

Kao priliku za jačanje domaće privrede, Rabrenović izdvaja bolje povezivanje turizma sa lokalnim proizvođačima, kroz nabavku domaće hrane, vina, namještaja i usluga, ali i usmjeravanje stranih investicija u proizvodnju, tehnologiju, energetiku i izvozne djelatnosti.

„Turista je strani kupac koji je sam došao kod nas. Kada hotel hranu, vino, namještaj ili digitalne usluge nabavlja od domaćeg proizvođača, dio turističke potrošnje postaje domaća dodata vrijednost. Turizam povezan sa domaćom proizvodnjom je izvoz koji ne mora da pređe granicu“, kazao je Rabrenović.

On smatra da je za razvoj privrede važno da se strane investicije ne procjenjuju samo prema iznosu kapitala, već i prema tome koliko doprinose proizvodnji i izvozu.

„Nije presudno koliko kapitala ulazi, nego gdje ulazi: u proizvodnju, tehnologiju, energetiku i izvozne usluge ili u sektore koji samo prate domaću potrošnju. Ne treba braniti privredu od Evrope. Treba je osposobiti da Evropu koristi kao svoje domaće tržište“, poručio je Rabrenović.

SLOBODA KRETANJA I ODLAZAK RADNE SNAGE

Privremeno zatvaranje pregovaračkog poglavlja o slobodi kretanja radnika ne znači da će crnogorskim građanima odmah biti dostupna sva tržišta rada EU. Države članice mogu uvoditi ograničenja do sedam godina, a u izuzetnim okolnostima i do devet. Istovremeno, postepeno otvaranje tržišta rada i dolazak radnika iz EU zahtijevaće pripremu domaće privrede, posebno turizma i građevinarstva, koji već zavise od strane radne snage.

Rabrenović smatra da odgovor na odliv stanovništva ne treba tražiti u otežavanju odlaska, već u stvaranju uslova za povratak i očuvanje veza sa ljudima koji žive i rade u inostranstvu.

„Inženjer koji pet godina radi u Minhenu nije izgubljen za Crnu Goru ako se vrati sa znanjem, kapitalom i kontaktima, ili ako odatle investira, zapošljava i povezuje domaće firme sa evropskim kupcima. Problem nastaje tek kada veza potpuno pukne“, ističe Rabrenović.

Prema njegovim riječima, odluka o povratku ne zavisi samo od visine zarade, već i od kvaliteta obrazovanja, zdravstvene zaštite, pravne sigurnosti, mogućnosti rješavanja stambenog pitanja i prilika za profesionalni razvoj. Zbog toga je, smatra, politika povratka mnogo šira od poreskih olakšica i zahtijeva unapređenje ukupnog funkcionisanja države.

„Čovjek se ne vraća zbog plate, nego zbog škole za dijete, zdravstva, pravne sigurnosti, stana i šanse da njegovo znanje bude priznato. Zato politika povratka nije poreska olakšica, nego kvalitet države. A prvi korak je da tačno znamo ko odlazi, ko se vraća i zašto“, kazao je Rabrenović.

On ukazuje i na značaj preciznih podataka o migracijama, bez kojih nije moguće planirati mjere za zadržavanje stanovništva i podsticanje povratka.

„Zemlja koja ne zna koliko ljudi gubi ne može da planira kako da ih vrati. Cilj nije da građanin ne može da ode, nego da povratak ima ekonomsku logiku“, poručio je Rabrenović.

ZAŠTITA POTROŠAČA: OD ZAKONA DO PRAKSE

Poglavlja o zaštiti potrošača i konkurenciji privremeno su zatvorena tokom juna i jula, ali to ne znači da je posao završen. Kako ističe Rabrenović, stvarna zaštita građana zavisiće od primjene zakona, efikasnosti inspekcija i sposobnosti institucija da sankcionišu nepravilnosti.

Zaštita potrošača, objašnjava on, podrazumijeva kontrolu konkurencije, bezbjednosti proizvoda i poštenog poslovanja. Zakonska prava imaju ograničenu vrijednost ako građani ne mogu brzo i djelotvorno da ih ostvare, dok kazne moraju biti dovoljno ozbiljne da nepoštena praksa ne postane isplativ način poslovanja.

„Kod sankcija važi jednostavna ekonomska logika. Ako je zarada od nepoštene prakse veća od kazne pomnožene vjerovatnoćom da prekršaj bude otkriven, kazna ne odvraća, nego postaje trošak poslovanja. Kazna koja je jeftinija od prevare nije sankcija, nego cjenovnik“, upozorava Rabrenović.

On smatra da se efikasnost inspekcija ne može mjeriti samo brojem kontrola, već i rezultatima, odnosno otklonjenim nepravilnostima i promjenama u ponašanju trgovaca. Evropska pravila, između ostalog, predviđaju da se oglašeni popusti obračunavaju u odnosu na najnižu cijenu proizvoda tokom prethodnih 30 dana, kako bi se spriječilo vještačko povećavanje cijena prije akcija. Članstvo donosi i uključivanje u evropske sisteme saradnje nadzornih tijela i brzog upozoravanja na opasne proizvode.

Ipak, za građane će presudno biti koliko brzo mogu ostvariti svoja prava u konkretnim sporovima.

„Za spor od sto eura niko neće tri godine ići na sud. Pravo koje se ne može ostvariti brzo, za građanina ne postoji“, kazao je Rabrenović.

ŠTA OSJEĆAMO VEĆ DANAS, A ŠTA TEK POSLIJE ČLANSTVA

Pojedine koristi evropskih integracija građani već osjećaju, i prije formalnog članstva. Primjer je SEPA, koja je omogućila povoljnije transfere novca, dok se domaći propisi iz oblasti konkurencije, bezbjednosti proizvoda i zaštite potrošača usklađuju sa evropskim standardima.

Članstvo će, s druge strane, omogućiti pristup programima i fondovima namijenjenim državama članicama, učešće u donošenju odluka i punu primjenu prava EU, uz odgovarajuće obaveze. Donijeće i promjene u trgovinskim odnosima, izlazak iz CEFTA-e i postepeno otvaranje tržišta rada, u skladu sa dogovorenim uslovima.

Rabrenović naglašava da cilj ulaska u EU 2028. godine, koji je postavila Vlada, još nije utvrđen datum, jer ugovor o pristupanju moraju ratifikovati sve države članice.

„Dan članstva treba da bude kraj prilagođavanja, a ne prvi dan učenja“, istakao je Rabrenović.

ČLANSTVO OTVARA VRATA, ALI NE GRADI KUĆU

Govoreći o tome šta će članstvo konkretno značiti za životni standard, Rabrenović ukazuje da evropsko tržište, fondovi i zakonski okvir sami po sebi ne mogu riješiti probleme domaće privrede i institucija. Za to su potrebni konkurentna proizvodnja, kvalitetna administracija, odgovorna fiskalna politika i javne usluge koje funkcionišu.

„Evropski standard nije evropska plata. To je kupovna moć, produktivna ekonomija, dostupan stan, javna usluga koja funkcioniše i institucija koja štiti. Zato Euro model, evropske fondove i jedinstveno tržište ne treba posmatrati odvojeno, jer su to djelovi iste jednačine. Ulazak u Evropsku uniju postiže se pregovorima i ispunjavanjem obaveza, a evropski standard se gradi kod kuće preuzimanjem odgovornosti na ekonomskom i institucionalnom nivou“, zaključio je Rabrenović.

____________________________________________________________________________

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.