Od konstituisanja 28. saziva Skupštine Crne Gore krajem jula 2023. do kraja juna ove godine evidentirano je 888 službenih putovanja poslanika i poslanica. Za njih je izdvojeno 1.010.904,70 eura, dok je samo tokom prvih šest mjeseci 2026. godine potrošeno 212.769,87 eura na 181 putovanje.

Podaci Centra za građansko obrazovanje, objavljeni u utorak, već su otvorili raspravu o tome koliko se javnog novca izdvaja za poslanička putovanja. Ono što ostaje manje vidljivo jeste druga strana računa, šta je nakon tih putovanja ostalo kao konkretan rezultat.

Upravo tu Rabrenović vidi ključ problema.

“Pravo ekonomsko pitanje ovdje nije da li je milion eura veliki iznos za državni budžet, već da li je njegova upotreba proizvela dovoljno opšte vrijednosti da opravda činjenicu da taj novac nije mogao biti upotrijebljen za neku drugu potrebu”, kaže on.

MILION MALI ZA BUDŽET, VELIKI ZA PLATU

Kako objašnjava sagovornik Standarda, u odnosu na ukupne državne finansije, milion eura ne predstavlja veliki iznos. Budžetski izdaci za 2026. planirani su na oko 3,36 milijardi eura, pa milion čini približno 0,03 odsto jednogodišnjih budžetskih izdataka.

“Zato bi bilo pogrešno građanima sugerisati da bi državne finansije izgledale bitno drugačije da ovih putovanja nije bilo. Ne bi”, dodaje.

Međutim, kako kaže, ista cifra dobija sasvim drugu težinu kada se posmatra iz ugla prosječnog građanina.

Uz prosječnu neto zaradu od 1.036 eura, koliko je iznosila u junu, ukupni trošak poslaničkih putovanja odgovara približno 976 prosječnih mjesečnih zarada. To je više od 81 prosječne godišnje zarade.

“Milion eura je mali kada ga stavimo pored milijardi državnog budžeta, ali izgleda sasvim drugačije kada ga stavimo pored prihoda prosječnog domaćinstva. Obje slike su tačne i ozbiljna ekonomska analiza mora imati u vidu obje“, kazao je.

Za Rabrenovića, međutim, veličina iznosa sama po sebi nije dovoljan kriterijum za ocjenu javne potrošnje.

“U javnim finansijama postoji velika razlika između pitanja fiskalne stabilnosti i pitanja racionalnosti pojedinačnog rashoda. Ne mora neki trošak biti dovoljno veliki da ugrozi budžet da bi država bila dužna da dokaže da je bio opravdan“, navodi on.

TROŠAK RASTE, A REZULTAT OSTAJE MANJE VIDLJIV

Kako objašnjava, od kraja jula 2023. do kraja 2025. za poslanička putovanja potrošeno je oko 798 hiljada eura, odnosno prosječno približno 27,5 hiljada eura mjesečno. U prvih šest mjeseci ove godine mjesečni prosjek porastao je na oko 35,5 hiljada eura.

Rabrenović upozorava da taj podatak sam po sebi nije dovoljan za zaključak o trajnom trendu, jer bi trebalo porediti iste periode različitih godina i uzeti u obzir sezonske razlike. Ipak, rast troškova čini pitanje učinka još važnijim.

“Službena putovanja poslanika nijesu po definiciji nepotreban trošak. Naprotiv, parlament male države koja je u procesu pristupanja Evropskoj uniji mora biti međunarodno aktivan. Crna Gora ne može evropske integracije voditi iz kancelarije u Podgorici. Zbog toga bi bilo suviše jednostavno svaku avionsku kartu, dnevnicu ili hotelski račun unaprijed proglasiti rasipanjem javnog novca. Ali postoji i druga strana te jednačine, evropske integracije jesu razlog za putovanje, ali nijesu same po sebi dokaz njegovog rezultata”, kaže Rabrenović za Standard.

Prosječan trošak jednog putovanja tokom gotovo tri godine bio je oko 1.138 eura, dok je u prvih šest mjeseci 2026. iznosio oko 1.176 eura.

“Ne mora svaki događaj proizvesti spektakularan rezultat, ali mora postojati makar institucionalni trag o tome šta je bio cilj i šta je nakon toga ostalo. U javnim finansijama se to naziva vrijednošću za novac – value for money i to ne znači da se svaki rezultat mora pretvoriti u eure. Međunarodni politički odnosi, diplomatija i institucionalno povezivanje često daju rezultate tek nakon određenog vremena i bilo bi pogrešno mjeriti ih istim pokazateljima kao izgradnju puta ili kupovinu medicinske opreme. Ali činjenica da je rezultat teško izraziti u novcu ne znači da uopšte ne treba pokušati da se utvrdi. Tu vidim glavni problem raspolažemo veoma preciznim informacijama o tome koliko je potrošeno, ali nemamo jednako sistematizovan i javno dostupan odgovor na pitanje šta je ostvareno”, objašnjava sagovornik Standarda.

I CGO je ukazao da javnosti nijesu sistematično dostupne informacije o tome zbog čega se putovalo, šta je urađeno i kakva je korist od pojedinačnih putovanja.

“Ne traži se da poslanik sa svakog puta donese ugovor vrijedan nekoliko miliona eura. To bi bilo potpuno pogrešno razumijevanje parlamentarne diplomatije. Ali je sasvim razumno očekivati da se prije putovanja zna njegova svrha, a poslije putovanja šta je urađeno”, dodao je Rabrenović.

SVAKI POTROŠENI EURO IMAO JE I DRUGU MOGUĆU NAMJENU

U ekonomskom smislu, jedan od važnih kriterijuma je oportunitetni trošak, ističe Rabrenović, a to je ono što je država mogla dobiti da je isti novac usmjerila na drugu namjenu.

To mogu biti zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, energetska efikasnost ili lokalna infrastruktura. Ipak, Rabrenović upozorava da ne treba praviti proizvoljna poređenja i unaprijed tvrditi da bi neka druga namjena bila korisnija.

“Ne možemo tvrditi da bi svaka od tih namjena automatski bila bolja od međunarodne aktivnosti parlamenta, ali kod većine njih veoma lako postavljamo pitanje učinka: koliko je korisnika dobilo uslugu, koliko je opreme kupljeno, koliko objekata obnovljeno, koliko je energije ušteđeno ili koliko je ljudi obuhvaćeno određenim programom. Nema razloga da princip mjerenja rezultata prestane da važi kada je riječ o službenim putovanjima“, naveo je.

Za instituciju koja usvaja državni budžet i kontroliše trošenje javnog novca taj standard bi, smatra Rabrenović, trebalo da bude posebno visok.

“Teško je od ministarstava, javnih ustanova ili drugih budžetskih korisnika zahtijevati sve preciznije pokazatelje učinka, a istovremeno sopstvene međunarodne aktivnosti objašnjavati uglavnom brojem putovanja, destinacijama i opštim formulacijama o međunarodnoj saradnji”, naveo je.

Na kraju, Rabrenović ne smatra da je pravi kriterijum sama visina potrošenog iznosa. Ali javni novac, kaže, mora biti i racionalno potrošen, a ne samo uredno evidentiran.

“Budžetska disciplina se ne procjenjuje samo prema tome da li je rashod zakonit, već i da li je bio planiran i ekonomičan. Zato bi valjalo reći da milion eura nije iznos zbog kojeg će Crna Gora imati problem sa javnim finansijama, ali jeste iznos za koji javnost ima puno pravo da dobije precizan račun o učinku. Jer smo javni novac veoma dobro naučili da evidentiramo kao trošak, a mnogo slabije kao rezultat”, zaključio je Rabrenović u razgovoru za Standard.