Video
Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
dijelili, vatrom podigli me silom;
i svima redom probadali uške
krvnici tupim i debelim šilom…“
I.G. Kovačić
Basna glasi otprilike ovako: Ispred jedne šumske prodavnice životinje čekaju red. Među njima je i zec. U jednom renutku nailazi vuk, drčno se probija kroz masu i preko reda ulazi u trgovinu. Uto neko iz mase glasno negoduje i proziva vuka. Vuk se okreće i strašnim glasom pita: Ko je to rekao?! Niko ne progovara. Tajac. Zec odlazi kući, ispija bocu viskija, staje pred ogledalo i kurčevito kaže: Što ko je rekao?! Ja sam rekao!
Ovako bi se otprilike dalo tumačiti pokajničko pismo upišanog taksiste koji svoje skaredno zalivanje spomenika crnogorskom heroju Ljubu Čupiću pokušava pravdati alokoholom. On je, kaže, bio u alkoholisanom stanju te je stoga njegovo zapišavanje spomenika posljedica datog stanja, nikako njegovog nauma i krhkog litijaškog bića. Nego, ako vjerujemo u basne, zar smo dužni vjerovati i u bajke jednog taksiste, koji se preziva Ilić. Dakle, nije Grim, nije Pero, nije Andersen, tek je Ilić. Međutim, taksista Ilić je donekle u pravu. Alkohol jeste jedan od uzroka njegovog herojskog čina. Da nije bilo alkohola, vjerujućem taksisti Iliću manjkalo bi hrabrosti, da ne kažemo testisa, da svoju vjerujuću ćunu isuče i opogani spomenik simbolu antifašizma Ljubu Čupiću. Takvi se plaše i okamenjenog Ljuba Čupića. Nije do esnafa, da se razumijemo, i Gajto Gazdanov je godinama ulicama Pariza vozio taksi, ali mu nikad nije palo na um da svoje taksi vozilo parkira kod Trijumfalne kapije i zapiša Spomenik neznanom junaku iz Prvog svjetskog rata, recimo. Ipak je do pišača. Ali, ne nuntium necare, iliti, ne ubiti glasnika, u ovom slučaju – ne ubiti upišanka. Neko je nesretnom taksisti napunio glavu, tačnije bešiku. A punjenje glava, najčešće šupljih, idealno akustičnih, nije proces koji je počeo juče. Projekat lobotomije nad slaboumnim pukom traje već prilično dugo. Uloga vrhovnog učitelja i gurua pripala je SPC, i nema dvojbe da su povjerenu im misiju od početka izvršavali besprijekorno. Ciljnu grupu ove organizacije upravo čine raznorazni Ilići i njima slični. Usaditi nacionalizam u nejaki um i nije naročito teško. Od zločinca načiniti heroja, a od heroja zločinca. Podučavati religiji ljude koji se moguće i danas potpisuju palcem. Zar je to podvig? Onome koji ne poznaje pismo interpretirati Jevanđelje u skladu sa svojim izopačenim predstavama o hrišćanstvu? Nije podvig, ali jeste zavidna istrajnost u naumu da se jedan koljač Maca Vukojičić prometne u svetitelja, a jedan Draža Mihailović u borca protiv fašizma. Na koncu, rezultat je ovaj: Taksista vjernik i prvoborac litijaškog pokreta u mraku zapišava bronzanog Ljuba Čupića.
Preporučeno
Kada je Danilo Kiš pisao esej o nacionalizmu, a u njemu ustvrdio da je nacionalizam posljedica gubljenja individualne svijesti, i da nacionalizam živi na poricanju i od poricanja, sumnjam da je u vidnom polju imao taksistu Ilića koji će decenijama kasnije poput kučeta zapišati kip jednog heroja, ali, nije li odveć lako prepoznati mnoge iliće u Kišovim riječima? Sve one lišene sopstvene svijesti, one koji poriču svakog ko nije nalik njima i po obličju njihovih lažnih bogova stvoren? One koji poriču da su njihovi heroji počinili zvjerske zločine nad onima koji su drugačiji, imenom, prezimenom, molitvom? Nije Danilo Kiš, na žalost ili na sreću, dočekao da svojim očima vidi koliko je bio u pravu i koliko ga Crna Gora danas potvrđuje, ali je i tada svesrpska književna čaršija svaku njegovu riječ dokazala jednom od najsramnijih hajki na jednoga pisca. Pisca od majke Crnogorke i oca mađarskog Jevrejina. Samo će naivni vjerovati da je hajkačima zasmetala Grobnica za Borisa Davidoviča i da su razlozi hajke navodna upitna originalnost žigosane knjige. Ne, smetao je Danilo Kiš, onakav kakav je bio. Nekad su toj naci ideji služili Jeremići, Bulatovići, Šćepanovići, a danas su to Matije, Želidrazi, Bećiri i ostala opskurna bratija u službi ideologije krvi i tla. Kako se dogodilo da se vojska srpskog sveta toliko uruši? Istini za volju, tada se srpski svet zvao nešto drugačije, ali je njegova priroda uvijek bila ista. Danas kada o najvišim crnogorskim državnim priznanjima odlučuju oni koji su napunili bešiku taksiste-upišanka, i danas kad parlamentarna većina poriče genocid u Srebrenici, najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata, danas bi valjalo čitati Kiša, jer, čini se da ništa nijesmo naučili.
