Video
Otvoreno pismo Ruždije Adžovića prenosimo u cjelosti
“Osam je godina od kad nas je napustio Husein Bato Dukaj. Ne samo što je bio prvi diplomirani reditelj na Televiziji Crne Gore i što njegov rediteljski opus danas predstavlja neprocjenjivo blago, Husein Bato Dukaj je – potvrdiće to brojne njegove kolege – bio ljudina, pouzdan kolega i prijatelj, jedinstvena osoba, čovjek koji je volio život, ljude i bio zaljubljen u svoj posao koji je vrhunski radio.
Imao sam čast da Bato i ja uradimo zajednički projekt TV Crne Gore – ja kao scenarista, on kao reditelj. Bio je to dokumentarni film “Put do tihe luke – Dvadeseti vijek Milene Pavlović-Vidović”, koji je mene inspirisao da napišem roman, još uvijek radnog naslova “Sjena Sergeja Jesenjina”, koji će uskoro biti objavljen.
Pade mi na pamet jedna sarajevska priča o davnom neraskidivom sarajevskom prijateljstvu, koja se i danas s poštovanjem njeguje u ovom gradu. Naime, „Momo i Uzeir“, dva najpoznatija nebodera u centru Sarajevu decenijama bivstuju jedan uz drugog i „druguju“, baš kao što su nekada davno drugovali dvojica sarajevskih glumaca Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, po čijim su likovima pomenuti neboderi nazvani, a koji simobilizuju prijateljstvo ove dvojice glumaca, ali i neprolazni sarajevski duh.
Potom je i od države je stiglo zvanično priznanje: jedna ulica u sarajevskom naselju Dobrinja nosi ime Rejhana Demirdžića. Rudi Alvađ se nije, kao Rejhan, rodio u Sarajevu. Međutim, to Sarajevu i njenim vlastima nije smetalo da i njemu „poklone“ jednu ulicu. Pogađate – u naselju Dobrinja.
Tako su „Momo i Uzeir“, veliki prijatelji, ahbabi, na taj način i danas zajedno. A ovaj svijet su napustili, što neko reče, kao po dogovoru, 1988. godine – Rejhan u augustu, Rudi u septembru.
Zašto poređenje između Huseina Bata Dukaja i Dragana Radulovića sa Sarajlijama, Rudijem Alvađom i Rejhanom Demirdžićem? Upravo bi vlasti u Podgorici mogla poći stopama sarajevskih kolega i na sličan način odati priznanje podgoričkim „Momu i Uzeiru“, prijateljima i značajnim crnogorskim televizijskim i kulturnim neimarima – Huseinu Batu Dukaju i Draganu Raduloviću. Ne bi to bila repriza sarajevske lijepe priče, nego originalna podgorička, ali i crnogorska saga o prijateljstvu. Simbolika takvog čina ne bi bila ništa manje značajna.
Šta bi vlasti u Podgorici trebale učiniti? S obzirom da Dragan Radulović već ima svoju ulicu u glavnom gradu Crne Gore, jednu ulicu bi trebalo nazvati i po Huseinu Batu Dukaju. Time bi Podgorica još jednom potvrdila da cijeni svoje zaslužne sugrađane, crnogorske stvaraoce – ljude koji su bili simbol jednog vremena i koji su za sobom ostavili neizmjerno bogatstvo. Osim toga, Bato i Dragan su simbol prijateljstva, međunacionalnog i međukonfesionalnog sklada u Crnoj Gori, koja pretenduje da bude otvorena, moderna, građanska država koja će poštovati i njegovati svekolike različitosti i baštiniti ih kao svoje vrijednosti.
Preporučeno
Zato, kao čovjek koji je rođen u Podgorici i prve četiri decenije svog života proveo u tom gradu, daću sebi za pravo da tražim ulicu i za Huseina Bata Dukaja u Podgorici. Nadam se da će nove vlasti Podgorice razmotriti ovaj moj prijedlog, a da će Batove kolege podržati i “pogurati” ovu inicijativu koju iz godine u godinu obnavljam.
