Tekst prenosimo u cjelosti.

”Bio je početak 2006. godine kada smo u Ministarstvu vanjskih poslova Estonije počeli da se pripremamo za nezavisnost Crne Gore. Naš cilj je bio da budemo prva zemlja koja će priznati obnovljenu nezavisnost Crne Gore. Ipak, znali smo da bi Island mogao biti prvi, jer njima nije bila potrebna prethodna zajednička odluka Evropske unije. Naš „plan B“ je bio da makar budemo prva zemlja koja će uspostaviti diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Tako se na kraju i desilo: Island je prvi priznao nezavisnost, a Estonija je prva uspostavila diplomatske odnose.

Igrom slučaja, 10 godina kasnije imenovan sam za ambasadora EU u Crnoj Gori. Došao sam direktno sa mog prethodnog angažmana u Sjevernoj Makedoniji. Tamošnji posao je bio veoma zahtjevan – posredovanje u razgovorima između Gruevskog i Zaeva. Pod liderstvom komesara Hana, Sporazum u Pržinu je potpisan u julu 2015, ali ga je trebalo i sprovesti. Moj dragi kolega Džes Bejli, američki ambasador u Skoplju, i ja morali smo da ulažemo napore za svaki milimetar njegovog sprovođenja. To zvuči jednostavno, ali je u praksi to značilo da su se tokom 2015-2016. dani i noći stapali u jedno, a da je riječ „vikend“ nestala iz mog rječnika.

Nekadašnja vodeća zemlja kandidat, Sjeverna Makedonija je doživjela zastoj u procesu EU integracija zbog problema koje je imala sa susjedima i kod kuće. Ovo je omogućilo Crnoj Gori da stekne poziciju lidera u procesu EU integracija.

Crna Gora do danas ostaje neprikosnoveni lider. Prije mjesec dana otvorila je posljednje pregovaračko poglavlje sa EU. Crna Gora je, uz Albaniju, jedina zemlja Zapadnog Balkana koja se dosljedno usaglasila sa 100% vanjskopolitikčih pozicija EU, uključujući i po pitanju sankcija. Crna Gora je priznala Kosovo. Crna Gora je postala članica NATO-a.

Bio je početak 2018. kada sam pozvan na sjednicu Vlade da ragovaramo o procesu EU integracija. Dok sam tamo sjedio počele su da mi stižu poruke na telefonu da su predsjednici Crne Gore i Kosova usvojili zajedničku deklaraciju o rješavanju problema u vezi ratifikacije sporazuma o granici. Moje kolege u Briselu su postavljale pitanja kada, ko, zašto… Od Delegacije EU se očekuje da ima informaciju o stvarima i prije nego što se one dogode. Ipak, ovoga puta nijesmo znali ništa, jer je sve rađeno direktno, veoma mudro i bez ikakve međunarodne pomoći. Bila je to još jedna potvrda zrelosti crnogorske vanjske politike.

Novi primjer kako Crna Gora umije da iznenadi desio se prošlog mjeseca kada je Skupština usvojila Zakon o životnom partnerstvu.

Bilo je puno spekulacija o spremnosti EU da prihvati nove članove u svoju porodicu. Drago mi je da odlazim iz Crne Gore u trenutku kada je Unija još jednom dokazala da ispunjava svoja obećanja. Dovoljno je samo pomenuti ogromnu redovnu finansijsku pomoć Crnoj Gori i posebnu pomoć tokom krize izazvane epidemijom COVID-19, kao i za ekonomski oporavak od posljedica krize. Države članice EU su takođe odlučile da otvore pregovore o pristupanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. To znači da je konkurencija u regionu najzad tu, jer će Sjeverna Makedonija i Albanija ubrzo startovati u trci ka EU. Ovo treba posmatrati samo u pozitivnom svjetlu, kao dodatni način motivisanja svih vlada na Zapadnom Balkanu. Nadam se da će biti manje izgovora zašto nešto nije moguće uraditi i više opipljivog učinka.

To ne bi trebalo da bude previše komplikovano, jer je sve što je potrebno uraditi navedeno u godišnjim izvještajima Evropske komisije, ili izvještajima o napretku, kako smo ih ranije zvali. Osporavanje sadržaja izvještaja nikoga neće približiti EU.

U svim zemljama Zapadnog Balkana, uključujući Crnu Goru, vladavina prava je ključ. Puno toga treba uraditi. U tom kontekstu, želim da pomenem slobodu medija. To je oblast u kojoj smo posljednjih godina u kontinuitetu ukazivali na nedostatak napretka. To sam naglašavao na većini mojih sastanaka – da Crna Gora može da unaprijedi situaciju brzo, čim bude uspostavljen sistem medijske samoregulacije koji je inkluzivan i u potpunosti funkcionalan. Svi se slažu, ali iz nekog razloga čini se da je to nemoguća misija. A tu je i pitanje Savjeta RTCG…

Nekada čujemo da Crna Gora nešto ne može da uradi zato što je previše mala ili previše mlada demokratija. Dolazim iz Estonije. U mojoj zemlji vjerujemo da biti mali i mlad nije nedostatak. Naprotiv, to treba da bude prednost u sprovođenju efikasnih i progresivnih reformi. Naravno, politička volja je u tome ključna. Politička volja onih na vlasti. Ali, takođe i politička volja opozicije i svih drugih aktera.

Koje opozicione partije su u Skupštini i rade svoj posao ove sedmice? Ovo je nažalost bilo najčešće postavljano pitanje u mom timu tokom prethodne četiri godine. Riječ „bojkot“ se prelako koristi u Crnoj Gori. Kada bojkot počne postaje veoma teško okončati ga. A onda izgleda kao najlakše rješenje tražiti od EU da nešto učini.

EU nije politička partija. Ipak, podrška koju EU uživa među crnogorskim građanima je gotovo 70%. Ovaj broj je znatno veći od podrške bilo kojoj vladajućoj koaliciji koja se može zamisliti u Crnoj Gori. Zato bi možda bilo dobro kada bi političari pažljivije slušali svoje birače, u cilju što bržeg i što efikasnijeg napretka ka EU. Ovaj san može postati stvarnost. Ipak, toliko puta sam tokom prethodne četiri godine čuo kako o nečemu nema kompromisa, nema pregovora… Zapravo, čar EU je u tome da, uprkos našim razlikama, izazovima i problemima, uvjek nalazimo način da idemo naprijed. Ali, da biste išli naprijed, riječ „bojkot“ treba zamijeniti riječima „pregovori, kompromisi, konsenzus“, kao što je to slučaj u EU. Najnoviji primjer toga unutar EU jeste prošlomjesečni dogovor o paketu ekonomskog oporavka.

Ja sada odlazim. Moj novi posao je u Briselu i tamo ću se svakodnevno baviti pregovorima. Čitaću povremeno vijesti iz Crne Gore i podržavaću njen proces EU integracija onoliko koliko bude u mojoj moći i onoliko koliko to Crna Gora bude zasluživala.

Nedostajaće mi crnogorsko sunce u Briselu. Nedostajaće mi izuzetna priroda, divni ljudi i sve što ovu zemlju čini tako jedinstvenom.
Želim ti sve najbolje, Crna Goro!”