Aktivističke prakse ANIME u Crnoj Gori – legitimitet i legat

Piše: Ervina Dabižinović, psihološkinja, feministička teoretičarka i aktivistkinja

Praveći mapu antiratnog, mirovnog i feminističkog otpora u Crnoj Gori, od 90ih godina do danas, ne smije se zaobići ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor. Djelujući kroz raziličite aktivističke forme građanskog otpora ratu, kriminalnoj tranziciji, nepravdi, korupciji, patrijarhatu, paralelnim centrima moći, političkoj zloupotrebi privatnog i javnog, ANIMA komunicira sa javnošću u namjeri da konstituiše „treću“ opciju u skučenom izboru političkih elita koje nude politiku ili/ili. Aktivističkim pojmovnikom ta „Treća“ opcija, predstavlja mogući građanski potencijal i sadržaj za mogući društveni pokret koji svoje djelovanje zasniva na antifašizmu i feminizmu kao odgovoru na retrogradnost patrijarhata, ratnih politika, nacionalizma i vjerskog fundametalizma.

Među prvim otporašicama i aktivistkinjama davnih 90ih, pokrenute su brojne aktivnosti: okupljanje onih koji su bili protiv rata, podrška ženama koje su se na svim prostorima bivše države suprostavljale ratu, performansi otpora politici nasilja, prikupljanje potpisa protiv prisilnih mobilizacija, podrška majkama čiji su sinovi mobilisani u toku rata na Kosovu, rad sa izbjeglicama i raseljenim licima… Iskustvo politike antiratnog otpora i pobuna protiv patrijarhata predstavljaju integrativni faktor, uprkos procesu dezintegracije zajedničke države. To je, za sada, i jedini primjer takvog tipa u regiji, koja je, po svim parametrima, podijeljena i čije politike nemaju za cilj proces suočavanja sa bliskom prošlošću, a o kojoj žene i ženske grupe svjedoče kao primarnom procesu u budućem razvoju regionalnih odnosa.

Drugarice po aktivizmu, povezane prijateljstvom, ostale su u direktnoj vezi jedna sa drugom, mimo svih granica, ratnih politika koje su imale cilj da pucaju u međusobne odnose prijatelja, bliskost, godine dugog zajedničkog razvoja i učenja. Govorom i akcijama protiv rata, u kontinuitetu se zalažu za prihvatanje odgovornosti za učinjeno ili ono što je propušteno da se učini, prikupljanjem informacija i svjedočenja, proizvodnjom znanja o zločinima, drugačijim formama tranzicione pravde (npr. Ženski sud-feministički pristup pravdi Sarajevo[1])… To su principijelne i vredonosne poveznice pojedinki i organizacija koje u svojim vizijama i aktivnostima imaju slobodu, odgovornost, kritičko mišljenje, solidarnost, toleranciju empatiju, antifašizam, antimilitarizam kao svoj program djelovanja spram sistema vlasti, a za dobrobit zajednice u svojim državama i šire u regionu.

Danas, nakon trideset godina od prvih spontanih akcija protiv rata, koje su kasnije dobile svoj strukturirani organizovani scenario, to predstavlja i svjedočanstvo o kreativnim formama artikulisanja političkih zahtjeva aktivistkinja u Crnoj Gori. Te intervencije su bile i ostale sredstvo da se javno saopšti politički stav ili zahtjev, uprkos patrijarhalnoj organizaciji društva, u uzavrelom kapitalizmu, razarajućim efektima saradnje između političara i kriminala u korumpiranom sistemu, kojeg je ostavila tridesetogodišnja vlast, od rathohuškačke do kriminalizovane političke platforme za razaranje svakog otpora, te svega što je moglo da bude potencijal za promjenom.

Aktivističkom zalaganju za mir i aktivnom učešću žena u procesima koji su važni za kvalitet mira i promjenu pozicije žena, pridružene su teme iz feminizma i afirmisanja ženskih ljudskih prava nakon 2000.godine. Doslijedno i kontinuirano aktivno učešće u procesima demokratizacije društva, jasna načela i principe djelovanja, aktivistkinje ANIME realizuju kroz performans, komunicirajući tako sa javnošću i kreirajući iznova načine izražavanja svog političkog stava. One zastupaju vrijednosti koje ne konveniraju sa formalnim načinom shvatanja politika rodne ravnopravnosti, npr. kao određeni broj žena u vojsci ili par žena na pozicijama moći u Skupštini koje ta ista moć kontroliše.

Performans je kritika postojećih praksi, direktnom akcijom na ulici. Cilj je da se performansom preispitaju sve konvencionalne podjele. Tri su njegova ključna elementa ili mjesta dekonstrukcije – tijelo, prostor i javnost.

Žensko tijelo raskida sa patrijarhalnom praksom posjedovanja izlaženjem iz zone privatnog komfora. Privatno tijelo postaje političko, drugačije političko, izloženo u prostoru i ranjivo, vraćeno onoj čije je zapravo, simbolično vraćanje odgovornosti i preuzimanje inicijative. Prostor sa kojeg se šalje politička poruka ili zahtijev je javan, otvoren, oslobođen. Mijenja otetu teritoriju, autentičnim pritiskom, nezadovoljstvom i obezbjeđuje sigurno mjesto javnog govora žena. Žensko tijelo i glas u sigurnom krugu koji odvaja/spaja akterke sa publikom, predstavlja neizbježno osvojeno polje djelovanja, iako postoje pokušaji publike da se izbjegne, ne vidi, odćuti. U krugu je moguć jezik koji napušta nečujnost, prodire van društvene i formalne kontrole, skida sa sebe oznaku privatnosti. Glas kojim se transformiše nečujnost u čujnost je sredstvo da se obustavi proces falsifikovanja stvarnosti u korist realnih potreba žena. Uspjeva da raskrinka stege i nevidljivost patrijarhata te nasilja od fizičkog do institucionalnog. Izloženost u javnom prostoru je ujedno ranjivost i svijest da se povredom/prodorom u javnost svjedoči o traumi, podčinjenosti u društvenom smislu, koja se transformiše iz tajne u javnu informaciju, u korist javnom interesu otpora, pobune, izlaskom iz nevidljivosti, dokidanja ćutanja i potrage za drugačijom političkom praksom, drugačijim govorom. Javnost je oslobođena za drugačije teme, za spontani govor. Osvojena teritorija u kojoj odjekuje glas, poruka, traži svog slušatelja/ljku, formira publiku, ma koliko ona bila opasna po postojeće politike. Feministička intervencija proizvodnje inicijativa i praksi uspjeva da koristi tradicionalne prakse za komunikaciju sa drugima/drugošću, sklapajući prijateljstva sa društveno nepodobnim. Transformacijom značenja crnine (najčešći rekvizit performansa), kao elementa korote u porodici, nesreće, zatvorenosti, smrti, u snagu komemorativne solidarnosti za „palim neprijateljima“ kojem smo učinili zločin u ratu/miru izlazimo iz rodne, nacionalne i vjerske dominacije. Crnina pokazuje težinu realnosti, ali i iskorak u pravcu solidarnih akcija sa žrtvama kojima se ovjerava ideja da nemamo neprijatelja, da žalimo za učinjenim i da ukazujemo na to, da tražimo oprost i zaliječenje zajednice. Tako se žalost, koja se iskazuje crninom, opoziva i postaje druga dimenzija uvažavanja žrtve u kojoj se akcijom redefiniše značenje uobičajeno za patrijarhalno nasljeđe i otvara mogućnost da se čuje druga strana.

Zaključno, aktivističkim praksama pokušava se preispitati moguća promjena konteksta, konvencionalnih podjela na rodno, nacionalno, privatno, političko. Djelovanje u takvom ključu traži se u „procesima dugog trajanja“, ne ide sa rezultatima koji su konkretno mjerljivi, jer je i osnaživanje ili mijenjanje svijesti dug i rizičan poduhvat. Međutim, količina direktnog uticaja kao krajnji cilj, u moru rizičnih pseudo politika, ostavlja, ipak, neki prostor za nadu. Postoje pojedinke/ci do kojih dopire poruka bilo da se radi o aktivno uključenim koji uključuju druge, bilo da se radi o svjedočanstvu, arhiviranju praksi kao sigurnog mjesta odakle polazi promjena za neke buduće aktivističke prakse.

Jačanje civilnog društva u regiji, prostoru odakle dolaze odgovornost i preuzimanje inicijative, i onda i sada, mukotrpni je posao često osuđen na gubitak na dnevnom i dugoročnom nivou. Međutim, u ovim je uslovima to još uvijek glas koji svjedoči da postoje zainteresovani za promjene, zainteresovani za znanje i produkciju znanja.

Iskustvo dosadašnjeg aktivističkog otpora svemu što je naslijeđe balkanskih politika, ili politike na način naših nacionalista, autoritarnih politika, vjerskog fanatizma, gušenja potencijala za nekom drugom političkom realnošću, ima svoj legitimitet. Taj legitimitet se pokazuje u upornom broju onih koji te i takve politike vide kao umjerenije i razvojno-perspektivnije politike. Za sada su one koliko svakodnevna praksa, toliko i legat za buduće generacije onih koji vide svoje životne planove u evropskim dimenzijama.

Projekat “Različiti putevi zajedničke vrijednosti” CGO sprovodi sa partnerima – fondacijom Heinrich Böll iz Berlina, Inicijativom mladih za ljudska prava iz Zagreba, Udruženjem za modernu istoriju iz Sarajeva i Forumom ZfD – kancelarijom iz Beograda, uz podršku Evropske unije kroz program Evropa za građane, odnosno potprogram Evropsko sjećanje.