Video
Savremeni čovjek je u opasnosti da Božić pretvori u komercijalni običaj jer onaj koga je dublje i zdravo ljudsko pamćenje zapamtilo kao Božić Batu sad pretvara u Djeda Mraza. To znači da se tvorac i darodavac vječnoga života pretvara u starčića koji dijeli djeci obične darove i svodi na trgovčića i zabavnika dječijeg. Otuda svaki abortus – čedomorstvo, predstavlja, ne samo čovjekoubistvo, nego i hristoubistvo, bogoubistvo. To je poruka mitropolita Amfilohija u božićoj čestitci. On kaže da nije čudo da se u ovim vremenima “praznik majke zamjenjuje praznovanjem ‘žene’ (”danom žena”), tj. nečim bezličnim”. Nije, dakle, kako kaže, ni malo slučajno, što su obezbožene ubice nebeskog očinstva u XX vijeku postale oceubice, materoubice i djeteubice.
Preporučeno
Amfiliohijevu čestitku prenosimo u cjelosti:
“Divni su i čudesni božićni običaji i pjesme svih hrišćanskih naroda i pjesnika Istoka i Zapada. Svi oni, kad su pravi, nadahnuti su crkvenim pjesmama i službama zasnovanim na samom događaju Hristovog Rođenja u Vitlejemu od Presvete Djeve, predskazanim prorocima, posvjedočenim pastirima, nebesnim anđelima, mudracima sa Istoka, opisanim Evanđelistima. Evo kako, između ostalog, pjeva o tom događaju pjesnik Crkve Božje: Sione toržestvuj, Jerusalime veseli se; grade Hrista Boga, primi Tvorca, smještenog u pećini i jaslima; otvorite mi vrata i ušavši u nju, vidjeću kao mladenca povijenog u pelene, Onoga koji na dlanu drži svu tvorevinu… Pa dodaje pjesnik: Bespočetni dobija početak i bestjelesni prima tijelo; pećina smješta u sebe Onoga koji je Svedržitelj… Novo na zemlji rađa nam se Dijete, Onaj koji je prije vijekova od Oca neizrecivo zasijao… Djeva doji, Onoga koji je hranitelj svih; u pećinu se smješta – nesmjestivi… Tvorac postaje stvorenje… Tvorca prirode rađa Djeva, tijelo od Nje prima neizrecivi, da bi obožio čovječanstvo…
Savremeni čovjek, međutim, u opasnosti je da taj događaj koji potresa nebo i zemlju i kojim se otkriva najdublji smisao svega postojećeg, a posebno čovjeka i čovječanstva, pretvori u komercijalni običaj. Onoga koga je dublje i zdravo ljudsko pamćenje zapamtilo kao Božić Batu, kao Boga koji je postao naš bata, brat i vječni sabrat, podarivši čovjekovoj prirodi, kao Bogočovjek, ne samo čovještvo, nego vječno bogočovještvo kao mjeru čovjekovog savršenstva, pretvara u Djeda Mraza. Tvorac i darodavac vječnoga života pretvara se u starčića koji dijeli djeci obične darove… Predvječni Bog koji rođenjem od Djeve postaje Dijete mlado, obdarujući time ne samo djecu nego svo čovječanstvo – vječnom mladošću, svodi se na trgovčića i zabavnika dječijeg.
Tako biva u naše dane i sa proslavljavanjem Nove godine, takođe vezane od samog početka za Božić, Hristovo Rođenje. Onaj koji, kako sam kaže, ”sve čini novim”, darivanjem novog vječnog života i vječne radosti, svodi se na prolazno zadovoljstvo i radost, bezvremeni čovjek postaje rob vremena i ništavila, hljeba i igara…
Takođe u svjetlosti Hristovog Roždestva tri osnovne zemne, ljudske stvarnosti, dobijaju vječni smisao i značenje. Te tri stvarnosti Crkva Božja osvećuje i proslavlja upravo uoči Božića kao Djetinjci, Materice, i Oce. U svjetlosti Bogomladenca, Bogomajke i nebeskog Oca, rođenje djeteta, materinstvo i očinstvo zemno, postaje sveto trojstvo, svetinja nad svetinjama ljudskog nebozemnog života. Postavši Dijete ”najljepši između sinova ljudskih”, kako ga naziva prorok Božji još prije Njegovog Rođenja, On svojim Rođenjem osvećuje tajnu svakog začeća djeteta i rođenja. Otuda svaki abortus – čedomorstvo, predstavlja, ne samo čovjekoubistvo, nego i hristoubistvo, bogoubistvo. Zato nije slučajno da je čedomorstvo ozakonjeno upravo u vremenima ateizacije ljudskog roda. Otuda nije čudo da se u tim istim vremenima praznik majke zamjenjuje praznovanjem ”žene” (”danom žena”), tj. nečim bezličnim. Materinstvom, pak kao bogomaterinstvom Presvete Djeve, i sam Bog postaje naš ”Božić bata”, a kroz njega i svako dijete naš brat i vječni sabrat. Kao što je sva tvorevina Božja – radionica života, tako, iznad svega, materinska utroba, utroba žene je stvorena da bude radionica života tj. majka i to radionica vječnog, besmrtnog života. Uništavanjem prirode oko nas – lišavamo je njenog bogodanog smisla; ubijanjem začete djece, materina utroba se pretvara u radionicu smrti.
Ono što je takođe bitno: u Rođenju od Presvete Djeve, spojena je djevstvenost i materinstvo. Naime, kao što je predvječno Rođenje Boga, Jedinorodnog Sina Božjeg, bilo djevstveno, cjelomudreno, tako je i Njegovo tjelesno Rođenje djevstveno. Tako su zemaljsko materinstvo i očinstvo, kao tajna rođenja za vječnost, odsjaj tog nebeskog rođenja i ”bogomaterinstva”. Božansko svojstvo rađanja postaje i svojstvo ljudske prirode. Polnost, kao i druga prirodna zemna svojstva čovjekova, nije za vječnost (”koji se udostojiše dobiti onaj vijek i vaskrsenje iz mrtvih niti se žene ni udaju” /Lk. 20, 35/, po Hristovoj riječi), ona je samo u funkciji, kao i sva priroda, onoga što je vječno, rađanja za vječnost. Tako je i Djeva Bogorodica, na nebeski način postala majka. Otuda i oni koji tjelesno ne rađaju, a rađaju i rađaju se duhovno, postaju očevi i majke, po uzoru na Presvetu Djevu. Mnoge djevstvenike i djevstvenike nazivamo očevima i majkama. To znači da zaista muško i žensko, polnost, nisu vječne kategorije, u Carstvu nebeskom ”nema više muškog i ženskog… jer ste svi jedan ”čovjek” u Hristu Isusu” (Gal. 3, 28). U tome se sastoji ”neistraženo bogatstvo Hristovo” i ”ustrojstvo tajne od vječnosti sakrivene u Bogu, koji je sazdao sve kroz Isusa Hrista” (Ef. 3, 9), ”dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove” (Ef. 4, 13). Sve, dakle, izvire i rađa se iz ”Oca koji je na nebesima”, tj. iz nebeskog očinstva. Bez Boga kao Oca sve je bezlično, kako u božanstvu, tako i u tvorevini. Otuda i ljudska priroda, zasnovana samo na tjelesnosti i prirodnosti, lišena je ličnosnosti, podvrgnuta prolaznosti i obezličenju, bilo da se radi o muškom ili ženskom načelu ili o ”trećem rodu” o kome se danas bezumno govori.
Nije, dakle, ni malo slučajno, što su obezbožene ubice nebeskog očinstva u XX vijeku postale oceubice, materoubice i djeteubice. Tako i današnji humanizam koji se temelji na razovaploćenju Boga Logosa, na njegovom svođenju na ”deda mraza”, na odricanju od Njega kao ”Božić bate”, darodavca vječne bogočovječne mladosti, obogotvoruje djeteubistvo, materoubistvo i oceubistvo, stremeći da uništi ovo sveto trojstvo, tj. dijete, majku i oca, koje je slika i obraz nebeskog Boga Ljubavi, Oca i Sina i Duha Svetoga.
Njemu Bogu u Svetoj Trojici se klanjajući, javljenom u ličnosti Bogomladenca, Djeteta mladog Predvječnog Boga, zagrlimo jedni druge bogolikim zagrljajem i otpozdravimo riječima vjere, nade i ljubavi: Vaistinu se Hristos Bogočovjek rodi!”
