Video
Iako je sjutrašnji Tojičindanski sabor najavljen kao „zalog za bratsko pomirenje i umnoženje ljubavi“, suštinski razlog za okupljanje naroda koje organizuje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori svjetovne je, političke prirode – stvaranje žestokog pritiska na crnogorsku vlast da ne usvoji zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Ne kriju to u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj SPC. U pozivu „vjernom narodu“ da se okupi, bez zazora se tvrdi da crnogorska vlast predloženim zakonom ugrožava ime crkve, dostojanstvo, predanje i – imovinu.
Zato se mitropolit Amfilohije, prvi čovjek srpske crkve u Crnoj Gori, odlučio da Trojičindanski sabor organizuje u centru Podgorice: kao demonstraciju političke moći.
Zato se i pravi novo „događanje naroda“ – pozvani su vjernici iz Crne Gore, ali i braća iz Hercegovine, Republike Srpske i, naravno, dobrovoljci iz Srbije. Samo još da u subotu odjekne poklik – „znamo kako da se bijemo“ – pa da se pojave mučna sjećanja na vrijeme uspona srpskog populizma i Miloševićevog Gazimestana…
BRIŽLJIVE PRIPREME
Uz podršku vjernih srpskih partija u Crnoj Gori i logistiku srpskog državnog vrha, Srpska pravoslavna crkva pokušava da mobiliše mase da bi, po svaku cijenu, spriječila povraćaj u državno vlasništvo Crne Gore crnogorske imovine otete od 1918. godine za vrijeme karađorđevićevske okupacije, kada je izbrisana država i ime Crne Gore. Istini za volju, srpska crkva je u akciji još od vremena kada je prvi nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti bio sačinjen 2015. godine.
Tada su uspjeli da, kroz pravne primjedbe i politički uticaj na vlast u Podgorici, ali i na neke članove Venecijanske komisije, prolongiraju da se zakonski tekst pojavi pred poslanicima u Skupštini Crne Gore. Koju godinu kasnije, prijedlog zakona je prošao „doradu“ i Vlada je tekst poslala na usvajanje u parlamentu. Za izglasavanje nije potrebna dvotrećinska većina, što znači da – ukoliko bude „zeleno svjetlo“ Venecijanske komisije i saglasnost unutar vladajuće većine – zakon može biti usvojen već krajem jula.
To je, očekivano, bio posljednji alarm za djelovanje svih snaga koje su protiv regulisanja imovinsko-pravnih odnosa i položaja vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Naročito Srpske pravoslavne crkve, koja – iako nije registrovana kao vjerska zajednica i nije pravno lice – suvereno gospodari imovinom koja je nekada bila crnogorsko vlasništvo.
„MOLBE UPOZORENJA“
Još kada je crnogorski predsjednik Đukanović 8. juna najavio da će državna vlast raditi na obnovi autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, bilo je jasno da slijedi žestoka reakcija. I mitropolita Amfilohija i sveštenika SPC, ali i političkih aktera u Crnoj Gori i Srbiji. Prvi su se javili iz Demokratskog fronta najavljujući da će srpske pravoslavne svetinje u Crnoj Gori braniti od „lopovske crnogorske vlasti“ svim sredstvima, ,,ne žaleći u toj borbi i vlastite živote“.
Patrijarh SPC Irinej je, bogougodno, kako on zna, odmah svim srcem podržao sve koji hoće da žrtvuju svoje živote za spas imovine njegove crkve. Prvi čovjek srpske crkve je, ne tako davno, skandalozno uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa onim u ustaškom logoru Jasenovac, pa valjda smatra da novom izjavom samo pomaže „opštoj borbi“. Onda je stigla i „teška artiljerija“ iz Beograda. Prvo je Nikola Selaković, državni sekretar Aleksandra Vučića, ustvrdio da je Crna Gora „klasična srpska država“, duvajući u jedra srpskim nacionalnim rabotnicima u Crnoj Gori.
Potom je, kako to i dolikuje najvažnijem političkom igraču u Srbiji, i srpski predsjednik lično poslao „molbu upozorenja“ – tražeći da Vlada Crne Gore odustane od usvajanja zakona koji je uperen protiv Srpske pravoslavne crkve! – Usvajanje tog zakona u značajnoj mjeri bi pokvarilo dobre odnose koji sada postoje između dvije zemlje, a svako ugrožavanje imovine srpske crkve u Crnoj Gori neminovno bi ugrozilo odnose dvije zemlje – otvoreno je upozorio Vučić.
Mora biti da se, dok je posmatrao sve reakcije, mitropolitu Amfilohiju oteo neki samozadovoljni osmijeh: jednim pozivom uspio je da podigne skoro zarđalu srpsku propagandno-političku mašineriju. Još ako se u subotu ispred Hrama Hristovog vaskrsenja pojavi, uz obavezan organizovani prevoz, veća masa poklonika, srpski mitropolit će imati bjelodan dokaz da je najmoćniji opozicioni igrač u Crnoj Gori.
Jedini koji može da okupi posvađane opozicionare pod svoj skut, jedini koji može da umiri nezavisne medije i jedini koji zaista može da politički parira vlastima u Crnoj Gori. I da baci Đukanoviću, Markoviću, političku rukavicu posred lica.
DRŽAVNI IZAZOV
U subotu se ne očekuje okupljanje koje bi moglo da provocira incidente ili nemire u Crnoj Gori, ali, znači naglo podizanje temperature na već vrućoj crnogorskoj političkoj sceni. Amfilohijeva akcija, uz podršku najvećeg dijela srpske opozicije i bezrezervnu logistiku Beograda, dvostruki je test za crnogorsku vlast.
Prije svega, zvanična Podgorica mora da pokaže da je sposobna – ne samo da donosi zak one koji odgovaraju međunarodnim standardima – već i da je vlasna da ih sprovodi u realnom životu. Dosadašnji politički kompromisi u sprovođenju zakona, nevezano sa pitanjima vjerskih zajednica, uvijek su bili – na štetu države i društva.
Zato je Crna Gora i dalje država nezaokruženog identiteta, sa prilično slabim institucijama koje je zarobila partitokratija i partijska politika.
Primjeri „zaobilaženja“ akcije u slučaju nelegalno postavljene limene crkve na Rumiji, devastacije kulturnog nasljeđa nelegelanom gradnjom na Ostrogu, sve do izbjegavanja uklanjanja čuvene ,,krstionice na vodi“ – sve su to svježi primjeri kako državna vlast ignoriše vlastite, zakonom i ustavom, utvrđene obaveze.
Mnogo je političkih dilova vlasti i srpske crkve iz prošlosti – prije crnogorskog referenduma, ali i poslije – koji su naveli vrh SPC da pomisli kako će i ovoga puta biti dovoljno malo „zveckanja narodom“ pa da crnogorska vlast pogazi vlastite odluke ili ih, makar – zanemari.
Prve reakcije, predsjednika Đukanovića i Vlade premijera Markovića, ukazuju da u vrhu postoji politička volja. Činjenica da se prijedlog zakona brižljivo koncipirao nakon prvobitnih sugestija Venecijanske komisije, kao i paralelna međunarodna lobiranja, govori da je ovog puta država namjerna da ide do kraja. Samo, najteži izazov vlasti neće biti sprovođenje zakona, već održanje unutrašnjeg jedinstva kada počnu – a biće ih – direktni pritisci, prijetnje, kletve i, naravno, ,,zakivanja na Vezirov most“ pojedinaca i grupa.
Jer, Trojičindanski sabor je tek početak podizanja tenzija. Ako Crna Gora želi da opstane kao država, važno je da pokaže čvrstinu u namjeri da štiti vlastiti politički i kulturni identitet i istorijsko nasljeđe. I samo će tako ovaj Amfilohijev Gazimestan ostati samo jedna farsična epizoda i neuspješni pokušaj ponavljanja najgore prošlosti.
Miloševićev Gazimestan: Imperijalni krug nije slomljen
Te noći, izvijestili su mediji, narod na Kosovu, širom Srbije i Crne Gore – tada članica SFR Jugoslavije – nije spavao. Dan uoči Vidovdana 1989, na 600. godišnjicu Kosovskog boja, kolone ljudi zaputile su se, uz obezbijeđen prevoz državnim vozovima, autobusima, kamionima, na Gazimestan: da odaju počast srpskim kosovskim junacima, da se prisjete Miloša Obilića i kneza Lazara i zaštite Kosovo, ,,svetu srpsku zemlju“ od najezde Albanaca i ,,njihovih mentora iz Jugoslavije“.
U iščekivanju sudbonosnog dana, gotovo milion okupljenih pogledivali su u pravcu neba, čakajući kada će se na Kosovo Polje helikopterom spustiti Slobodan Milošević i ustoličiti sebe kao modernog vožda Srbije. Bio je to Vidovdan njegove najveće moći, dan kada je Srbima obećao Kosovo, državu, dostojanstvo, da poje onu novokomponovanu „Srbija iz tri dela, biće opet cela“, da poruči da ,,narod niko ne sme da bije“…
Bilo je to vrijeme populizma i velike zloupotrebe naroda. Uslijedio je krvavi raspad Jugoslavije, rasparčavanje zemlje, „crtanje mapa etnički čistih država“; Vukovar, Sarajevo, Srebrenica; ,,humana preseljenja naroda“, Arkanovi ,,tigrovi“, Šešeljevi ,,četnici“. Pusta sela i gradovi i – masovne grobnice…
Potom Oluja i Bljesak, izgon srpskog naroda kojeg je Miloševićev Beograd ostavio na cjedilu, bacio kao istrošenu stvar. Zaboravili su na zevjet Gazimestana…
Deset godina kasnije od „onog Vidovdana“, krajem juna 1999. godine, nakon Kumanovskog sporazuma, srpska vojska se povukla sa Kosova. Dvanaest godina kasnije, baš na Vidovdan, Milošević je opet ulazio u helikopter. Napuštao je Srbiju, odlazeći u Hag. Zauvijek. Mnogi su, u Srbiji i u međunarodnoj zajednici, pomislili da je krug zatvoren. Da je srpski populizam uništen, da su tvoritelji srspke hegemonije poraženi, ne shvatajući da je Milošević bio samo tragični izvođač radova, a da je imperijalna, velikosrpska politika, samo sagnula glavu pred silom.
Tamo, u Hagu, ateista Milošević, srpski vožd porijeklom iz Crne Gore, ispovijedio se mitropolitu Amfilohiju, prvom čovjeku Srpske crkve u Crnoj Gori. Samo Amfilohije zna što su jedan drugom rekli, a imali su mnogo toga da podijele: njih dvojica došli su isto vrijeme na vlast, jedan u Beogradu, drugi na Cetinju. Dijelili su različitu ideologiju a istu nacionalističku i šovinističku politiku, sa akademicima SANU sanjali san o velikoj Srbiji… Miloševićev se ugasio, Amfilohije moža i dalje da sanja – dok je Crne Gore, čije je istorijsko, kulturno i duhovno nasljeđe preoblikovao – uz amin i ponižavajuću blagonaklonost crnogorske vlasti – tokom tri decenije stolovanja na prijestolu Svetog Petra Cetinjskog.
Danas, 2019. godine, trideset godina kasnije od „onog Vidovdana“, Kosovo više nije u Srbiji, ali većinska Srbija, nažalost, i dalje živi san da će ,,sveta zemlja“ opet biti srpska, samo kad se promijene odnosi snaga i carska Rusija (čitaj: Putinova Rusija) ponovo udari rukom po Balkanu. Crna Gora je obnovila državnu nezavisnost, ali nije postala država koja gazduje nad svim djelovima vlastite teritorije.
I mnogi u Crnoj Gori sanjaju srpski imperijalni san. Snovi koji su i java. Ključevi od Cetinjskog manastira, istorijske vertikale crnogorske države, u rukama su sveštenika srpske crkve; Srpska crkva je postala ,,ključar“ i mnogih drugih vjerskih objekata u Crnoj Gori, uključujući i sveti Ostrog koji je, zahvaljujući klimoglavu crnogorske vlasti, nelegalno postao – imovina SPC…
Na Rumiji se, evo 13 godina, bjelasa limena crkva, kao simbol velikosrpskog obilježavanja teritorije, narušavajući drevni kult kneza Vladimira Dukljanskog… I dok miruju pregovori Beograda i Prištine o Kosovu, Crna Gora je i dalje posljednja meta. Ili moneta za potkusurivanje, ako sveta kosovska zemlja ostane – inostranstvo.
Stvarno, je li srpski imperijalni krug zatvoren?
Preporučeno
Autor: Draško Đuranović
