“Naša borba za identitet ne ugrožava nikoga osim onoga koji je protiv slobode čovjekove na svakoj tački zemaljske kugle”, kazao je on.

Banjević je kao najvažnije i najteže pitanje istakao obrazovanje i nedostatak obrazovnih programa i kadra, te dnevno političke interese koji su zapostavljali strategiju i ono što bi trebalo da je trajna vrijednost društva.

Kada smo se dogovarali za razgovor, govorili ste o prividima, i da je to najopasniji fenomen u Crnoj Gori. Kakvi su to prividi i zbog čega su opasni?

Postoje prividi raznih vrsta, identitetski, ideološki, istorijski… Ja sam mislio na vrijednosne, identitetske privide. To je ono što onemogućava i otežava vraćanje suštinskim vrijednostima svoje tradicije i opštim vrijednostima. A to je posljedica dugog nebavljenja svojim identitetskim osnovama, odnosno stogodišnje zamjene identiteta koja je ovdje bila živa i surovo djelatna. Tu zamjenu kod nas, danas često smjenjuje privid sopstvenog identiteta. Prividi su i u svim kulturama i sredinama bili nametljiviji od stvarnih identitetskih vrijednosti.

Na koji način se mogu razgrnuti ti prividi?

Prvidi su toliko vješti, toliko živi. Oni su oblik virusa u kulturi. Prilagođavaju se situaciji, nameću se, mijenjaju se, rade za interese određene situacije, njih je teško prepoznati. Ni vrijeme neće da ih prepozna, kad mu je interes dnevni interes. Prividi, na tom dnevnom interesu prave svoju aktivnost. A politički dnevni interes vraća se suštinskom identitetu obično onda kada je on sam ugrožen.

Kako se vi borite protiv toga?

Ja se ne borim. Kultura se ne bori s prividima. Nije zadatak kulture da se bori sa efemernostima. Njen zadatak je da stvara i održava tradiciju, da bude kontinuitet. Kulturu kao suštinski identitet manje opterećuju dnevni problemi. Kultura je strategija opstanka, ona je dugoročni interes. Ona se bavi onim što je trajno. U opštem obrazovanju treba da zaživi identitet i na taj će način prividi nestajati. Kada je Njegoš stvorio Luču mikrokozmu i Gorski vijenac, Stanko Vraz je jedini napisao da se radi o genijalnom djelu. Tada je i rekao ,,danas to djelo niko ne primjećuje i ne čita“, a „Lazarica“ Joksima Novice Opačanina je nacionalni ep… Mi bolujemo, ne samo naša sredina, no i druge od vrlo opasnih privida.

Veliki je značaj kulture i poetske riječi?

Mnogo je duboko biće kulture, a poetska riječ je dubina te dubine. Ona je suština čovjekovog pamćenja. Naše društvo je svojom orijentacijom krenulo ka ukidanju privida, ali ne može se to odjednom učiniti i nema sistema koji to može. Dovoljno je, bez uzmaka, krenuti ka sopstvenom identitetu, a to znači ka sveljudskim vrijednostima, pa će to doći na kraju… Hoće li to stvaralac platiti patnjom ili životom, to je nažalost nevažno…

Vi ste pjesnik. Pjesnici su čuđenje u svijetu, rekao je Antun Branko Šimić. Čudite li se vi nečemu danas?

Svi pjesnici su istovremeno i pronicljivi kritičari. Pjesnik je čuđenje po toj moći da održava i vidi suštinu svijeta i onda kada svijet s tim nije saglasan. A čuđenje su u svijetu i po ljepoti koju nosi njihova riječ. Van nje nema ni postojanja ni nepostojanja. Što čuva staru Mesopotamiju – „Gilgameš“; što čuva antičku Grčku – Ilijada i Odiseja… i Crnu Goru je očuvala poezija: Starac Milija, Njegoš, Mirko Banjević, Radovan Zogović, Janko Đonović, Petar Lubarda… Oni su je odbranili od nepostojanja. Odbranili su je vječnim djelima. I uzdigli u sva vremena. Naša đeca to trebaju da znaju. Naš školski sistem to mora da zna.

Bolno je kada riječ pjesnika nema odjeka u svom prostoru.

Kapitalno je značajna poetska riječ. Oni koji poništavaju identitete to znaju. Prvo izbrišu tradicije, narodnu predaju, pjesme koje čuvaju suštinu. Preko vaspitanja djece udara se na narodno pamćenje. Najmoćniji udarac nekom narodu je kad mu se ukine pamćenje, a to se radi preko školskih sistema. Tako lako izbrišete narod iz sopstvenog pamćenja.

Paradoksalno je to da je od 1945. i pored obnove i ogromnog napretka u Crnoj Gori djelovalo i poništavanje sopstvenog bića. Generacije 60-ih godina krenule su da uspostave sjećanje na to biće preko afirmacije naših umjetničkih vrijednosti. Nije bilo lako nikad u Crnoj Gori stvaraocima koji znače njen identitet.

Crnogorsko društvo je i dalje u eri podjela. Čini se da građansko nikako ne uspijeva da pomiri nacionalno? U čemu je problem? Da li mogu i kako da postoje zajedno?

Dobronamjerno pitanje, ali se u njemu krije i nešto što to nije.

U Crnoj Gori se ne radi o podjelama. Ovdje nema podjela. Crna Gora je poprište interesa koji ne djeluju samo danas, nego i juče, i prekjuče i biće ih i sjutra… Prema tome nije to nikakva naša kob, kako neki plićaci pokušavaju da mudruju, to su interesi… Crnogorci nijesu u kobi, nijesu podijeljeni, oni su razbijeni ili rade da ih razbiju.

To je taj privid o kojem ste govorili?

Da, to je taj privid. Treba da spoznamo da je Crna Gora imala veliki značaj za svijet, a ne samo za sebe. I da ga ima i danas.

Ona se na najbolji mogući način danas nosi sa tim igrama i stanjima koje nijesu podjele no udar na postojanje, identitet, suverenitet.

Jedan od glavnih problema je aktuelni sukob crkve i države zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Zbog čega je imovina crkve veći problem nego problemi u kulturi, školstvu, zdravstvu, ekonomski problemi…

Pozadina i ovog problema je kultura. U Crnoj Gori je neophodno da raste suštinska svijest o sebi. Ta suštinska svijest je demokratska i uvijek je imala karakter koji danas nazivamo građanskim društvom.

U njoj je svak mogao da bude slobodan i da bude onakav kakav jeste, ali je morao, što je prirodno, da poštuje te principe. Ko ne poštuje te principe, bio je i neprijatelj čovjekove slobode. Crnogorci se nijesu borili samo protiv neprijatelja svoje slobode, nego protiv neprijatelja čovjekove slobode. Naš identitet je prostor moralnosti slobode slobodnih ljudi. Osvajači i robovi ne razumiju slobodu i njen moral.

Država ima vjersku organizaciju unutar sebe i ne može je širiti na drugoga. Tako je u ortodoksnim crkvama. One, prirodno, ne mogu imati u svojinu tuđe vlasništvo. To je jasno kao dan. Tu noć ništa ne pomaže.

Kako vrijeme odmiče, svjedočimo sve većem nedostatku kulture u institucijama, u obraćanju javnosti… Narodni poslanici se bukvalno tuku za vlast. Pred kamerama. I u težim političkim trenucima, evo uzmimo i devedesete, nije bilo ovakvog primitivizma i nasilja. Što nam to govori? Gdje smo mi kao društvo?

Mi smo kao društvo i država na najboljem putu da budemo slobodni ljudi i slobodno društvo. Mi smo poslije 100 i više godina na jedinom putu koji Crnoj Gori obezbjeđuje i ljudski i nacionalni i internacionalni identitet. Nikad Crna Gora i njeni građani nijesu bili u boljoj poziciji no što su danas a za to je zaslužna velika crnogorska umjetnost i najveći i najumniji ljudi u politici, nauci, kulturi…

Neko želi da situacija bude dramatična, da nemamo kad da se bavimo sobom. Sigurno ste primijetili kad Crna Gora napravi korak ka sopstvenom identitetu, nastaje galama, odmah se pojavi nešto što taj korak usmjerava nečemu drugom. Prate ga i autosrozavanja ljudskog lika do životinjskih oblika prizemnosti, a čovjek je dužan da čuva svoj lik kome god pripadao i šta god mislio. Ako smo ljudi moramo biti ljudi.

Obrazovanje je onda ključno pitanje?

To je za mene najteže pitanje. Imali smo dobrih profesora i stručnjaka, ali generalno gledano, naš kadar i programi nijesu bili na visini koju zahtijeva moderno vrijeme. Potreban je korjenit napor društva da se kadar izgradi. Vaspitavati mogu samo najbolji stručnjaci. U razvijenim zemljama djeci predaju vrhunski poznavaoci, oslobođeni plitkog pozitivizma koji od živog stvora pravi ikebanu.

Da li stvaralac treba da bude angažovan? Koja je njegova obaveza?

Stvaralac nema obavezu prema dnevnoj politici. On ima obavezu prema strategiji. Njegova je obaveza odbrana sopstvenog identiteta, odbrana čovjekove slobode i tim angažovanjem stvaralac pomaže politici koja služi napretku. Stvaralac stvara i spašava osnovu na koju se mogu osloniti političke i državne strukture koje vode društvo. Dakle stvaralac je i angažovan i nije angažovan.

Seljak koji pošteno ore, svaki čovjek koji odgovorno radi svoj posao – to razumije. Kada sam bio u prilici da pročitam modernu pjesmu tim ljudima, prije su je razumijevali nego ti intelektualci o kojima ste me pitali.

Svaki čovjek koji stručno i odgovorno radi svoj posao, na liniji je borbe za svoj identitet i odbrane svačijeg identiteta. Identitet je imenitelj slobode za sebe i za sve. Sile zla to dobro razumiju po cijelome svijetu. Identitet je postojanje i ništa više. A to nije malo. Zavirite u pjesmu i tamo ćete ga uvijek naći…

Intelektualac – termin za zbunjivanje

Crnogorski intelektualci se ne čuju. U vremenima kriza koje nas pogađaju (epidemiološka, ekonomska, politička) oni ćute. Ja poštapalicu intelektualac ne razumijem. Ja ne znam što je to. Ako su intelektualci ljudi koji su formalno završili nešto… ne moraju biti intelektualci. Ne postoji formula koja bi objedinila sadržajem taj izraz. To ne znači ništa. To je termin koji služi za zbunjivanje, za lažne uzbune.