Video
“Naši ljudi poštuju ruski i ukrajinski narod”, kaže Savo Dobrović, vlasnik jednog imanja u jadranskom ljetovalištu Budva. “Jednostavno nisam primijetio nikakve loše odnose”, dodao je on.
Naime, Crna Gora, kako se navodi, za sada uspijeva ‘hendlati‘ toliki priliv ljudi, i to Ukrajinaca i Rusa. Od februara 2022. godine, kada je počela ruska invazija na Ukrajinu, ukrajinske izbjeglice i ruski disidenti raštrkali su se širom Evrope, bježeći od rata, regrutacije i vladavine Vladimira Putina.
Više od četiri miliona ljudi pobjeglo je iz Ukrajine radi privremene zaštite u Evropskoj uniji, u Njemačku, Poljsku i druge zemlje. No, kao zemlja izvan Evropske unije, Crna Gora je pustila na svoju teritoriuj više od 200.000 Ukrajinaca, što tamošnju populaciju ukrajinskih izbjeglica čini najvećom po glavi stanovnika u svijetu. “Crnogorci su jako strpljivi, oni su ljudi koji žele pomoći”, kaže Dobrović. Riječ ‘polako‘, kako piše BBC, sastavni je dio crnogorskog načina života. “Čudi me to, oni su planinski narod, ali sve što je ostalo od tog bučnog temperamenta je želja da vas zagrle”, kaže Natalija Sevec-Jermolina, koja vodi ruski kulturni centar Reforum u Budvi.
Utočište
Crna Gora, članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU-u, kako se ističe, nije zemlja bez problema. U njoj živi značajan broj etničkih Srba, od kojih mnogi imaju proruske stavove i simpatije, a šest ruskih diplomata protjerano je prije dvije godine pod sumnjom na špijunažu. No, dobila je pohvale za svoj odgovor na izbjegličku krizu, a posebno zbog svoje odluke da Ukrajincima odobri privremeni status zaštite, koji je sada produžen do marta 2025. Najnoviji podaci iz maja prošle godine pokazuju da ih je više od 10.000 koristilo ovaj benefit, a Ujedinjene nacije navode da je 62.000 Ukrajinaca do tada registrovalo neki pravni status. To je gotovo 10 posto stanovništva Crne Gore. Još hiljade ljudi su stigle iz Rusije ili Bjelorusije.
Za sve ove grupe Crna Gora je privlačna zbog svog bezviznog režima, sličnog jezika, zajedničke vjere i – kako navodi BBC – zapadnjačke vlade. No, ta dobrodošlica ne odnosi se uvijek na kvalitet njihovog života. Iako ima dosta poslova za imigrante u obalnim područjima, radi se često i sezonskim i slabo plaćenim poslovima. Kvalitetniju, profesionalniju vrstu posla je teže pronaći. Oni sretniji uspjeli su zadržati poslove koje su imali kod kuće, radeći na daljinu. Još jedan problem je što je u Crnoj Gori gotovo nemoguće dobiti državljanstvo, što je velik problem za one koji iz bilo kojeg razloga ne mogu produžiti svoj pasoš.
Crna Gora već dugi niz godina bilježi snažnu prisutnost Rusa u svojoj zemlji (kroz turizam, op.a.) pa ima reputaciju igrališta vrlo bogatih (Rusa). Mnogi Rusi i Ukrajinci imaju imovinske ili porodične veze u zemlji, ali postoji i veliki dio ljudi koji su u Crnoj Gori završili gotovo slučajno, jer su nakon odlaska bili posve izgubljeni. Za njih je osnovano neprofitno sklonište Utočište. Ono se nalazi u Budvi i pruža najočajnijim došljacima sigurno mjesto i toplu dobrodošlicu dvije nedjelje, dok stanu na noge. Tamo im se pomaže s dokumentacijom, traženjem posla i stanovanjem, a Ukrajinci mogu doći i na dvije nedjelje kao ‘odmor‘ od rata.
Novi život
Valentina Ostrogljad došla je U zemlju sa svojom kćeri prije godinu dana iz Zaporižje, prijestolnice istoimene (i djelomično okupirane, op.a.) regije u jugoistočnoj Ukrajini, koja je pod stalnim i smrtonosnim ruskim bombardiranjem. “Kada sam tek stigla u Crnu Goru, nisam mogla podnijeti vatromet. Povezivala sam to s eksplozijama”, rekla je ova 60-godišnjakinja. Sada radi kao učiteljica likovnog i uživa u zemlji koja ju je prihvatila. “Danas sam otišla do izvora, divila se planinama i moru. A ljudi su jako ljubazni”, dodaje.
Zbog sumornosti ukrajinske ratne stvarnosti koja nikako da završi, Ukrajinci dolaze i dalje, ne mogu više izdržati bol i patnju kod kuće. Saša Borkov, vozač iz Harkiva, odvojen je od supruge i šestoro djece, u dobi od četiri do 16 godina, dok su napuštali Ukrajinu krajem avgusta. Njega su vratili na poljskoj granici – ranije je bio u zatvoru u Mađarskoj zbog prevoza ilegalnih migranata i zabranjen mu je ulazak u EU. Njegovoj porodici dopušteno je da nastavi put u Njemačku, dok je njemu, nakon nekoliko napetih dana putovanja po Evropi, konačno dopušteno doći u Crnu Goru.
Pod vidnim stresom i iscrpljen, opisao je kako je rat konačno otjerao njega i njegovu porodicu iz njihovog doma. “Kada svaki dan vidite i čujete kako se kuće uništavaju, ljudi ubijaju, to je nemoguće riječima dočarati”, kaže on. “Naš stan nije oštećen, ali prozorska stakla pucaju, a (bombe) su sve bliže i bliže”. Borkov navodi da je od početka rata razmatrao mogućnost odlaska u Crnu Goru. “(U Utočištu) su me primili, dali mi jesti i piti, prenoćiti. Odmorio sam se, a onda sam počeo tražiti posao”. Već ga je i pronašao, a uskoro bi mu se u Crnoj Gori trebala pridružiti i porodica. Podnio je zahtjev za privremenu zaštitu i mjesto u ukrajinskom izbjegličkom centru.
Ruse rasplakala ukrajinska novinarka, ‘palo‘ i vjenčanje
Julija Macuj u Budvi je uspostavila dječji centar za Ukrajince, u kojem djeca mogu pohađati lekcije iz istorije, engleskog, matematike i umjetnosti, ili samo plesati, pjevati i gledati filmove. Mnogi su bili traumatizovani ratom, tumači ona. “Nisu ih zanimale ni planine ni more, nisu htjeli ništa”. navodi. “Ali kada su počeli komunicirati, oči su im se smiješile. Ti dječji osmjesi i emocije bili su nešto što je nemoguće dočarati. I tek tada smo shvatili da radimo pravu stvar”. Sada se većina njih smjestila, prilagodila i uklopila. Mlađa djeca su naučila crnogorski i pohađaju lokalne škole, dok su starija nastavili učiti na daljinu u ukrajinskim školama.
U objema dobrotvornim organizacijama pomažu volonteri iz nekoliko zemalja i ne provjeravaju pasoše – ovdje se državljanstvom ne bave previše. U drugim dijelovima Evrope povremeno je dolazilo do sukoba između Ukrajinaca i Rusa. Početkom rata, Njemačka je bilježila porast broja napada na obje strane. No, u Crnoj Gori toga je do sada bilo vrlo malo. Postoji svijest o toleranciji, a Utočište i njegovi volonteri itekako imaju ulogu u promicanju toga. Saša Borkov razlikuje Ruse koje je upoznao u Budvi od onih koji ratuju u Ukrajini. “Ljudi ovdje pokušavaju pomoći, oni ne rade ništa protiv naše zemlje, protiv nas, protiv moje djece, (za razliku od) onih koji pucaju na naše kuće i ruše ih i govore da nas oslobađaju”.
Sve više se rađaju prijateljstva između volontera i korisnika te između korisnika međusobno, a jedan rusko-ukrajinski par koji je živio u Utočištu nedavno se vjenčao. Glavni faktor toga je empatija. Nedavni govor novinarke iz Kijeva Olhe Musafirove u Budvi o njezinom poslu, na ukrajinskom jeziku, rasplakao je Ruse u publici, užasnute postupcima svoje zemlje.
‘Senzibilna‘ ruska dijaspora u Crnoj Gori: ‘Drugačija je atmosfera‘
Za ukrajinsku glumicu Katarinu Sinčilo ruske dijaspore u svijetu mogu biti različite, a ona u Crnoj Gori je “senzibilna” i osjećajna. “Mislim da ljudi koji ovdje žive čine nešto drugačiju zajednicu jer se radi o inteligenciji”, kaže ona. “Obrazovani ljudi koji ne mogu živjeti bez umjetnosti”. Sinčilo je u Crnoj Gori sa suprugom i kolegom glumcem Viktorom Košelom osnovala kazalište, a glume glumci s područja cijelog bivšeg Sovjetskog Saveza. Predstave su, kaže, dobro posjećene. “Progresivni ruski ljudi, koji pomažu Ukrajincima, dolaze sa zanimanjem i zadovoljstvom”. Košel ističe da je Crna Gora okruženje savršeno za takve kontakte. “Ovdje je krajolik božanstven, odmakne te od tih urbanih, tmurnih, depresivnih raspoloženja, političke propagande itd. Odeš na more i sve to nestane”, kaže Košel.
Njih dvoje su takođe sarađivali s veteranom ruske rock glazbe Mihailom Borzikinom, koji je u posljednje tri godine primijetio i doživio velike promjene u ruskoj zajednici u Crnoj Gori. To da nema rusko-ukrajinskih zajedničkih glazbenih projekata vrlo je rijetka pojava. Prije rata, kaže on, žestoke rasprave o Putinu u ruskoj zajednici bile su uobičajene, ali nedavni priliv antiratnih imigranata stvorio je drugačiju atmosferu. “Golema većina mladih ljudi koji su došli ovamo, naravno, razumiju užas onoga što se događa, tako da postoji saglasnost oko glavnih pitanja”, kaže on. Što se tiče prokremaljskih bivših članova ruske korumpirane elite, oni mirno uživaju na imanjima koja su prije mnogo godina kupili u Crnoj Gori. “Sukobi se ne iznose u javnost”, dodaje. Borzikin je, takođe, dio odbojkaške ekipe koja se sastoji od Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca i kaže da su “svi na istoj talanoj dužini”.
Neizvjesna budućnost: ‘Nije dovoljno da Putin ode da bi se vratili‘
Ipak, uprkos relativno toploj dobrodošlici, budućnost nekih imigranata je neizvjesna. Strogi zakoni o državljanstvu znače da mnogi od njih neće moći ostati ovdje na neko neodređeno vrijeme. Čini se da se većina Ukrajinaca želi vratiti kući ako bi rat završio, pod pretpostavkom da još uvijek imaju svoje domove. “Trenutno postoji velika prijetnja našim životima, ali ako prestane naravno da idemo kući”, kaže Borkov. “Nigdje nije bolje nego kod kuće”, dodaje.
No, većina Rusa u Crnoj Gori kaže da će biti potrebno mnogo više od pada režima u Moskvi da bi ih se uvjerilo da se zauvijek vrate. Natalija Sevec-Jermolina, koja dolazi iz sjevernog grada Petrozavodska, kaže da joj se ne žuri. “Imam problem što mene nije progonio Putin nego oni mali ljudi s kojima sam živjela u istom gradu”, kaže ona. “Putin je daleko, ali oni koji izvršavaju njegove naredbe ostat će, čak i ako uskoro umre”.
Preporučeno
Borzikin navodi kako je malo vjerojatno da će se i on ubrzo vratiti jer bi do promjene stavova mogle proći decenije. “Njemačkoj je trebalo 30 godina dok nije došla nova generacija. Bojim se da ja nemam toliko”, zaključio je ovaj ruski disident za BBC.
