Intervju prenosimo u cjelosti:
BestBook: Knjiga ‘Dvorski trg’ dobila je izvrsne kritike. U njoj se nalazi jedna fenomenalna galerija, što stvarnih što izmišljenih likova. Koji vam je bio glavni motiv za pisanje?Puno je motiva. Naime, ako bismo išli iz nekog osobnog rakursa, moj otac je rođen u Buenos Airesu, njegov je otac bio politički emigrant koji je otišao sa svojim rođakom, vođom Božićnog ustanka 1918. godine, Krstom Zrnovim Popovićem. Tako da sam to, kako da kažem, posisao s majčinim mlijekom, premda dugo nisam znao da je moj djed politički emigrant jer u doba komunizma o tome se nije govorilo. Inače, moja vokacija je bila čisto pjesnička, a sve više sam naginjao undergroundu. Ja sam se u mladosti bavio boksom, sportom, radio sam u kasinima, bio čuvar reda u noćnim barovima. Međutim, stjecajem okolnosti, naslućivanjem, više intuitivno nego spoznajno, da se bliži kraj Jugoslavije, počeo sam se ozbiljno baviti nacionalnim pitanjem. Prije svega da razumijem o čemu se tu radi.
BestBook: Cetinje, kao stožerno mjesto crnogorske državnosti, stalna je inspiracija?
Cetinje kao moja literarna inspiracija ima više razloga. Jedan je što je ono zaista u literarnom smislu jako poticajno. U tom gradu, koji je početkom 20. stoljeća imao oko 3000 stanovnika, imali ste sve, ili velik dio onoga što ste imali u najvećim europskim prijestolnicama. Dakle, tu su bili i dvor, i ambasade, i špijuni, i dnevni listovi, i princeze, i dvorske dame. Veliki su tu bili planovi, nerazmjerni za veličinu Cetinja i Crne Gore, ali i velika literarna riznica, čije sam slojeve sve više otkrivao, od svojih prvih romana, “Karnera”, “Čovjek bez lica”, nadalje. Zatim, na Cetinju je bio nesumnjivo najveći pjesnik južnoslavenskog romantizma i jedan od velikih europskih pjesnika, Njegoš, pa i cijela plejada velikih slikara, od Dada Đurica, Petra Lumbarde pa do Milunovića i konačno Dimitrija Popovića i Luketića. Ali nismo imali prozne pisce. To je za mene bio još jedan poticaj da sačuvam neke likove i otvorim im romaneskni prostor.
BestBook: Zašto ste mijenjali naziv knjige? Ima li neki poseban razlog?
To nije baš uobičajeno i dosta je rizično. Ja sam toga bio svjestan. Naime, povukla me jedna Kiševa rečenica, jer u priču uvodim i jednog njegova lika iz ‘Enciklopedije mrtvih’. Činilo se da je poetski iako mi je prva ideja bila ‘Dvorski trg’. Međutim, činilo mi se da je drugi naziv metaforički snažniji, ali kad je knjiga izašla, shvatio sam da ljudi ne pamte naslov knjige. I onda sam se vratio prvobitnom naumu, jer većina tih glavnih junaka živi ili je živjela jedno vrijeme ili je rođena na Dvorskom trgu, od Dade Đurića, Nagiba, princa Đorđa Karađorđevića itd. A i rekli su mi, pošto se knjiga već prevodi na engleski, da to bolje zvuči. Eto, mislim da nije uobičajeno, ali motivi su mi bili da se vratim prvobitnoj ideji.
BestBook: Među ostalim spominjete sudbinu obitelji serdara Jovičevića, za koju se kaže u romanu da nijedna cetinjska obitelj nije u tolikoj mjeri bila istoznačna sa sudbinom svoje domovine. Jeste li to sad stavili možda iz neke vaše vizure sadašnjega konteksta, onoga što se događa u Crnoj Gori?
Vidite, toliko je tih sudbina crnogorskih s početka 20. stoljeća koje su simbolične, pa i slične nekim današnjima. Recimo, unuk tog Jovičevića bio je kapetan onog broda koji je 1991. godine probio blokadu JNA i donio pomoć Dubrovniku. Priče o propalim kraljevinama i o imigrantima su jako literarno zanimljive i bogomdane. Crna Gora ima toliko tih likova koji su nakon 1918. godine ili pali u zatvore ili su surovo ubijeni ili su se raselili po svijetu. Znate, nakon 1920. godine bilo je nekoliko komiteta za nezavisnost Crne Gore u Europi, Kanadi i SAD-u, koji su, naravno, odumrli. Ali sve je to vrijeme prekrilo, tako da se danas o tome ustvari ne zna ništa. Mene te priče dosta podsjećaju na latinoameričku literaturu. Gdje imate stalne ustanke i propasti i mijenjanje režima itd. I crnogorska priča je u tom smislu veoma interesantna, literarno zahvalna, ne samo za nas koji tu živimo nego, vjerujem, za sve čitatelje.
BestBook: Vi kroz roman provlačite razne špijune, službe, od Udbe i Rankovića, pa prije i poslije njih, do raznih urota. Nekako imam osjećaj kao da ste, a to su i moji kolege primijetili koji su već pisali o romanu, stvari povezali insajderskim pričama i stvarnim događajima, poput pokušaja državnog udara i slučaja Andrije Mandića, koji je bio optužen i osuđen za pokušaj državnog udara, a danas je predsjednik crnogorskog parlamenta?
Da, to je to. To je samo po sebi jednako literarno zanimljivo kao i ovaj historijski period od prije sto godina. Naime, imate danas situaciju u Crnoj Gori, i to je danas gotovo izvan Crne Gore nepoznato, da se ljudi boje, uvukao se strah, postoji jedna policijsko-tužiteljska hunta na vlasti koja jednostavno hapsi svoje političke protivnike, a onda traži dokaze. Naime, imate situaciju da je Andrija Mandić, jedan od prvooptuženih za pokušaj državnog udara 2016. godine, predsjednik parlamenta i najmoćnija politička ličnost u Crnoj Gori, a glavni specijalni tužitelj, koji je vodio cijelu akciju uhićenja, Milivoje Katnić, u zatvoru je pod optužbom da je član zločinačke organizacije. Uz to imate još desetak bivših dužnosnika iz prošlog režima koji su u zatvoru osumnjičeni za kriminal, među kojima su i najrevniji funkcioneri, kao, recimo, gospođa Jelena Perović, direktorica Agencije za sprečavanje korupcije, Katnićev zamjenik Rađenović itd. Jednostavno su uhićeni i sudi im se bez ikakvog utemeljenja. Iz same javne optužnice može se iščitati da su u pitanju montirani procesi. S druge strane, imate taj opći strah kao kod onog u ‘Prokletoj avliji’ Ive Andrića, gdje Karađoz kaže: nema nevinih. Ako je nekome i majka, dok ga je nosila pod pazuhom, pomislila na nešto loše, nije ni on nevin. Imate još jedan paradoks, da je takva Crna Gora, u kojoj danas vlada trijumvirat Vučić, zamjenik direktora BIA-e Parezanović i četnički vojvoda Mandić, prvi kandidat za ulazak u Europsku uniju. Uz to, imate situaciju da se u svim ili gotovo svim ministarstvima masovno otpuštaju nacionalni Crnogorci. Dakle, danas u Crnoj Gori, ako ste nacionalni Crnogorac i ako se ne odričete svoga identiteta, nema šanse da budete zaposleni u sektoru obrane, sigurnosti, tužiteljstva, sudstva, kulture, prosvjete. Ovo što sad govorim vjerojatno je vama čudno ili je dobrim dijelom nepoznato iako je Hrvatska susjedna zemlja, iako mislim da je prosječan Hrvat mnogo informiraniji o situaciju u Crnoj Gori nego javno mišljenje u imalo udaljenijim zemljama.
BestBook: Meni je poznata situacija, ali će vam isto mnogi reći da je, kad govorite o korupciji, onu bivšu vlast, koja je bila dulje od 30 godina, pratila etiketa korupcionaške vlasti.
Da, u pitanju je bila tipična postkomunistička vlast koja je imala sve karakteristike balkanskih postkomunističkih režima. Gledajući parametre – i ekonomske, i društvene, i političke, kao i proces približavanja Europskoj uniji, ne može se reći da je ta vlast bila više korumpirana nego, recimo, u ovom sličnom kulturološkom i geografskom okruženju, na primjer Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i tako dalje. Ali njihov najveći krimen jest što su 2006. godine vratili nezavisnost Crnoj Gori, tako da im se pripisivalo i ono što jest i ono što nije. Još je priča o kriminalu glavna tema. Oni pet godina nisu na vlasti. Dakle, jedna reformska vlast koja bi došla s dobrim namjerama mogla bi se svega toga otarasiti. Međutim, danas imate, da tako kažem, patologiju koja se nije događala u vrijeme prošle vlasti, brutalno bezakonje. Danas u Crnoj Gori jednostavno ne možete razlučiti dokle režim vlada, dokle paravojne kriminalne strukture, a dokle Crkva. Imali smo ovih dana situaciju da je nećak Andrije Mandića, njegov osobni tjelohranitelj i osoba koja je više puta bila u zatvoru zbog teških kaznenih djela, prije nekoliko dana došao službenim autom parlamenta i pucao na neke ljude iz toga kriminalnog miljea, a navodno nije ni zaposlen u policiji. Smatram da se to jedino u latinoameričkim državama ‘70-ih i ‘80-ih godina moglo događati. Ili, na primjer, najutjecajnijem svećeniku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, izvjesnome Mihajlu Backoviću, koji je dočekivao ove ruske Kozake i motocikliste, Putinove Noćne vukove, zapaljen je automobil od 130.000 eura. Spalio ga je netko od tih bandi s kojima očigledno on ima određene neraščišćene račune. Tako da je danas Crna Gora neusporedivo u pravnom, političkom i svakom drugom smislu nesigurnija i manje demokratska nego što je bila prije pet godina. Ja sam se bavio izdavaštvom. Izdavao sam nekomercijalne knjige, beletristiku, bio sam jedini ozbiljni izdavač iz Crne Gore, koji je tiskao i Jergovića i Lovrenovića, Čegeca, Prtenjaču, Stojića, Pogačara, ali i najprestižnije srpske, slovenske, bosanskohercegovačke pisce, kao i prevedenu recentnu europsku književnost, i dobio sve balkanske nagrade. U isto vrijeme glavni izdavač u Crnoj Gori, koji ima svoje knjižare i koji ima sajam knjiga, jedan je od deklariranih srpskih nacionalista koji je bio najbliži čovjek Amfilohija Radovića. Nakon promjene vlasti 2020. godine ja sam danas u Crnoj Gori građanin drugog reda, a on je jednako prominentni izdavač, koji uz to s Crkvom kreira kulturnu politiku i daje mišljenja o nacionalno-političkoj podobnosti. U Crnoj Gori na djelu imate fašizam frankističkog tipa. Crna Gora je, dakle, iako nominalno suverena i nezavisna država, jedan bantustan kojim vladaju režimi iz Moskve i Beograda.
BestBook: Kako vidite budućnost Crne Gore? Vidimo da je ne tako davno Martha Kos, povjerenica za proširenje EU, bila u Crnoj Gori te hvalila Andriju Mandića i proeuropsku vlast. Malo je, doduše, bizarno da Andrija Mandić i Europska unija stanu u istu rečenicu, ali to je činjenica…
Pa vidite, ja mislim da je u pitanju geopolitika. Godine 2007., ako se dobro sjećam, ušle su Bugarska i Rumunjska u Europsku uniju iako su po mnogim parametrima, i reformskim i ekonomskim, bile čak iza Srbije i Crne Gore, a da ne govorimo o Hrvatskoj, koja je četiri-pet godina kasnije ušla u EU. Dakle, možda postoje geopolitički razlozi da nakon veće stanke bude primljena jedna mala balkanska država jer će ih najmanje koštati. I tu možda postoji taj pragmatični rezon, ali s druge strane situacija je takva u Crnoj Gori da će ove negativne pojave eskalirati jer fašizam i kad hoće, on ne može sam sebe ograničiti. Sve to znamo i iz moderne historije Europe i iz bezbroj drugih slučajeva. S druge strane, siguran sam da srpske i ruske agenture ne žele Crne Goru u Europskoj uniji, barem ne prije ulaska Srbije. Zapravo oni žele kontrolu nad Crnom Gorom. Znate, plan ‘Načertanije’, star 190 godina, nije se ni jedan milimetar pomaknuo, a glavni cilj tog plana bio je i ostao izlaz Srbije na Jadransko more. Tako da sam dosta skeptičan, iako podržavam ulazak u Europsku uniju. Međutim, pravo da vam kažem, ja ne bih volio biti ni u Europskoj uniji građanin drugog reda ako kao nacionalni Crnogorac nemam svoje institucije, nemam elementarna građanska prava.
BestBook: Pa dobro, ali po popisu stanovništva Crnogoraca je i dalje više od Srba. Ako tako već govorimo s te pozicije?
Da, relativno većinski narod. Međutim, ako uzmete u pitanju brojeve, dakle, Crnogoraca je na zadnjem popisu, koji je falsificiran, statistički nekoliko postotaka manje nego što ih je u stvarnosti. Treba znati da su popis stanovništva pripremali činovnici BIA-e. Crnogoraca je u zadnjih četrdeset godina četrdeset posto manje u Srbiji i Crnoj Gori nego što je bilo krajem osamdesetih godina. U Crnoj Gori je bilo 400.000 Crnogoraca, sad ih ima oko 260.000, a u Srbiji je bilo 160.000, a sad ih ima 20.000. Dakle, u pitanju je klasična asimilacija jedne male europske nacije.
BestBook: Ali će vam oni koji se s vama ne slažu ili koji misle drugačije reći da je u zadnjih 40 godina za koje spominjete da se smanjuje broj Crnogoraca kao nacionalno opredijeljenih, 35 godina bila Đukanovićeva vlast, koji je prvo došao na čelo na onom valu Miloševićeve birokratske revolucije pa se onda distancirao od njega?
Ne aboliram Đukanovića. Ja sam u svojim knjigama o nacionalnom pitanju upozoravao upravo na nedostatak bavljenja nacionalnom identitetom, i to je ključni razlog ovog sloma 2020. Ne korupcija i kriminal. Jer kad bi se analizirali korupcija i kriminal u Srbiji, Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, vidjeli biste da su vrlo male razlike od jednog režima do drugoga. Crna Gora je pala na nacionalnom pitanju.
BestBook: Mene zanima kako vi vidite budućnost. Može li se onda iz vaše perspektive promijeniti vlast u Crnoj Gori? Kad ste spomenuli da se nikad nije oprostila crnogorska nezavisnost, Aleksandar Vučić javno napada bivše vlasti što su dopustile odlazak Crne Gore?
Što se tiče režima u Srbiji i crnogorskog pitanja, oni svi misle isto i svi će raditi isto. Što se tiče perspektive Crne Gore i opstanka crnogorske države i crnogorske nacije, prije svega to zavisi od dinamike i političkih silnica i aktera koji su moćni u Crnoj Gori. Teško je tu biti prorok. Naime, Crna Gora je sama po sebi sui generis, od broja stanovnika, od činjenice da taj najmanji balkanski i južnoslavenski narod ima najdulju državu i tradiciju, da se toliko puta iz pepela dizala i ponovno nestajala itd. Ja ću vam navesti primjeri iz 1996., tad u parlamentu Crne Gore de facto niste imali ni jednog zastupnika koji eksplicitno zagovara državnu nezavisnost. I onda se na iznenađenje svih dogodio raskol u DPS-u na Đukanovićevo krilo, koje je krenulo prema nezavisnosti, i na Bulatovića, koji je ostao vjeran Miloševiću i srpskoj ekspanzionističkoj politici. Možemo špekulirati hoće li se pojaviti među ovim sadašnjim akterima koje su instalirali BIA, Putin, ruske službe, SPC, možda netko tko će poželjeti da država ima više autoriteta, da ima više samostalnosti. To je nešto što što nije nepoznato ni u crnogorskoj historiji, a i u historiji drugih naroda, pogotovo gdje postoji taj dvostruki identitet. To je nešto što ostaje u domeni špekulacije. Međutim, kratkoročno gledano, stvari u Crnoj Gori bit će sve gore. Problematičan je način na koji autoritarna marionetska vlast zloupotrebljava svoje ovlasti, i odnosi se prema Crnogorcima. Osim što čiste sve institucije od Crnogoraca, uspjeli su pridobiti stranke nacionalnih manjina, osim hrvatske. Dakle, bošnjačke i albanske stranke uspjeli su pridobiti da budu vlast i da ustvari preko njih grade neki lažni demokratski imidž. Sve s krajnjim ciljem da nastave srbizaciju Crne Gore, i društvenu i institucionalnu, kako bi Crnogorce sveli na jednu etničku grupu koja nema nacionalne atribute, poput Cincara.
BestBook: Nisu vam baš neke lijepe perspektive za Crnu Goru?
Kratkoročno su vrlo loše. Pogotovo što je opozicija koja bi se trebala boriti za suverenost Crne Gore u mišjoj rupi. Dakle, ova državotvorna opozicija, Đukanovićeva stranka DPS, koja je najveća, ali i druge suverenističke stranke. Jesu li ucijenjeni ili je u pitanju nesposobnost? Opozicija šutke sve podnosi. Je li u pitanju kolaboracija ili klasična nesposobnost, vrijeme će pokazati.
BestBook: Dobro, ali vi ste rekli da je Crna Gora jedinstven fenomen, da su na vlasti oni koji ne priznaju njezinu nezavisnost?
Dakle, na vlasti su u nezavisnoj državi Crnoj Gori strukture koje su dominantno bile 2006. protiv samostalnosti Crne Gore.
BestBook: Po vama, kako bi se onda Hrvatska trebala postaviti prema situaciji u Crnoj Gori?
Hrvatska ima barem tri ozbiljna razloga da podrži građanske demokratske proeuropske snage u Crnoj Gori. Prvo, u Crnoj Gori živi hrvatska nacionalna manjina, koja je u izumiranju, na zadnjem popisu bilo ih je oko 5000. Zatim, u Boki kotorskoj postoji vrlo impresivna kulturno-povijesna katolička baština, koju Beograd prisvaja, i treće, Crna Gora graniči s Dubrovnikom, koji je par excellence turistička metropola i čija ekonomija zavisi od stabilnosti u ovoj regiji. Problem je Srba i Srbije što oni imaju permanentne imperijalne namjere, a nemaju sposobnost upravljati drugima. Oni su dobili 1918. priliku za to i ta se zemlja raspala u krvi. Znači, oni imitiraju Rusiju, ali nisu Rusi, nemaju snagu Rusije. Oni imitiraju imperij, ali nisu imperij i oni čak ni ove Crnogorce, s toliko slabosti, ne mogu asimilirati, ali to stalno hoće. I Rusija je slaba. Koliko god Rusija prijeti nuklearnim bombama itd., oni se tri godine bore oko nekih sela u Donjeckoj oblasti, a imaju za protivnika jednu zemlju koja je i siromašna i korumpirana.
BestBook: Ali Ukrajina ima motiv braniti se, braniti svoj teritorij od agresije?
Da, da, istina. Ali Rusija više nije velesila. Ovdje su realne šanse da stanje bude sve lošije, da eskalira, jer sama činjenica da je četnički vojvoda Andrija Mandić najmoćnija politička ličnost govori koliko je crnogorsko društvo danas nemoćno, uplašeno i kontaminirano mračnim ideologijama.
BestBook: Sad kad ste spominjali Dubrovnik, a više puta ste izjavljivali kako vas sve podsjeća na ‘90-e, zanima me je li crnogorsko društvo shvatilo što se dogodilo ‘91. u Dubrovniku i u Hrvatskoj te ulogu tadašnje Crne Gore?
Danas, kad biste proveli vjerodostojnu anketu među onima koji podržavaju nezavisnost Crne Gore, vidjeli biste da su oni shvatili kako je to bila moralna i politička pogreška. Oni koji su za jedinstvo sa Srbijom u velikoj su mjeri oni koji bi to danas ponovo napravili.
BestBook: Dobro, kad govorite o politici iz Beograda, onda treba spomenuti i politiku “srpskog sveta”, za koju je zadužen Aleksandar Vulin, u čijem je opisu rada provociranje i vrijeđanje susjednih zemalja. Vidimo da je i patrijarh Srpske pravoslavne crkve bio kod Putina i pred ruskim patrijarhom iskazao povezanost s Rusijom. Osudio je, kako je rekao, obojenu revoluciju u Srbiji. Pratite li vi što se događa u Srbiji, masovni studentski prosvjedi? I jeste li vidjeli tu neku alternativu Vučiću u smislu promjene vanjske politike Srbije ili mislite ono što ste maloprije rekli, da će, tko god bio na vlasti u Beogradu, imati istu politiku prema Crnoj Gori?
Što se Crne Gore tiče, politika prema njoj će uvijek biti ista. Vučić je stvorio od srpskog društva jednu reality scenu. On je uspio nešto što će vjerojatno biti izazov za razne sociologe i politologe i fenomenologe. Jedna vrlo zahvalna tema kako uništiti političku konkurenciju, puno bolje nego što je to činio Slobodan Milošević. Da se nije desio taj pad nadstrešnice, tko zna koliko bi to trajalo. Međutim, takve vlasti, takvi režimi, njihova propast jest u njima samima, a ne u alternativi. Dolazak Trumpa na vlast u Americi u velikoj je mjeri ohrabrio i ove srpske fašiste koji računaju na stvaranje osovine Putina i Trumpa, u kojoj oni vide mogućnost za ostvarivanjem svojih planova koje su morali kriti pred Bruxellesom. Problem je što je Srbija ekonomski propala. Da nije, oni bi već to napravili, a Rusija ne može pomoći. No oni ipak imaju ozbiljne planove da što više učvrste novi savez s Rusijom i Porfirije je otišao u Rusiji s tom namjerom. On je Vučićev najvjerniji saveznik. To se vidjelo i u kontekstu njegove izjave o ovim prosvjedima. Otišao je sondirati teren za pravljenje jedne nove osovine između Beograda i Moskve, s tim što će to, naravno, imati odraza na regionalnu politiku jer, vidjeli ste, on je eksplicitno naveo Republiku Srpsku, Crnu Goru i Kosovo. Tako da se sad ponovno miješaju karte na Balkanu. Najveći je problem to što je Europska unija u konfuziji iako ona ima više potencijala nego što ih sad pokazuje. Ali ako se Europska unija autoritativno ne pozicionira mnogo snažnije i mnogo eksplicitnije nego do sada na zapadnom Balkanu, ovdje se mogu očekivati novi potresi.
BestBook: Dobro, ali vidite li neku alternativu Vučićevoj vlasti u smislu da bi netko mogao imati drugačiju politiku prema susjednim zemljama?
Oni koji bi imali drugačiju politiku, oni u ovakvoj Srbiji vjerojatno ne bi mogli dobiti većinu ni u svojem kućnom savjetu. Uvijek je imala Srbija tih europskih i naprednih političara, od Ivana Đurića, Bogdana Bogdanovića, jednog maloga kruga oko Latinke Perović itd., ali oni su politički irelevantni. Dakle, ovi koji ruše danas Vučića, oni to rade s četničkim folklorom jer je to jednostavno većinska Srbija. Miloševića ne bi mogao pobijediti Đinđić 2000., mogao ga je pobijediti samo Koštunica, dakle nacionalist i antikomunist. U tom smislu srpsko društvo se može unormaliti da postane dio neke nove paradigme, da postane dio nekog europskog puta, samo kroz grubo nametanje koje je propušteno 1995. Dakle, da je Srbija tada doživjela potpuni vojni poraz, to bi bila prilika za ozdravljenje Srbije. Ovako, budući da su sve ključne institucije koje presudno utječu na politički mentalitet i ideologiju duboko antieuropske i nacionalističke, kao što je Srpska akademija nauka i umjetnosti, Srpska pravoslavna crkva, udruženje književnika, razni instituti itd., to se može mijenjati samo na dugi štap i kroz neku postupnu evoluciju, ali tko god poznaje srpsko društvo iznutra i zdravorazumski gleda, ne može očekivati da će se u tom smislu se dogoditi neki pomaci. Kad bi došao na čelo Srbije netko tko duboko u sebi želi vezati Srbiju za europske vrijednosti, on to ne bi mogao raditi otvoreno i teško da bi našao dovoljno saveznika za neke radikalne otklone od ovog mainstreama.
BestBook: I za kraj razgovora, vratimo se romanu i senzacionalnom opisu radničkog mesije Nagiba Sinanovića, koji je od Cetinja napravio crnogorski Manchester?
Preporučeno
On je mene asocirao na Malkijatesa iz ‘Sto godina samoće’. Malkijates je napravio led, a Nagib je prvi u Jugoslaviji napravio led. E, sad da se to desi u Zagrebu ili u Beogradu ili u Ljubljani, to biste nekako razumjeli jer je postojala neka industrija prije toga. U Cetinju je prije rata bila jedna električna centrala iz 1910., kad je proglašena kraljevina, i bilo je desetak radionica, ali nikakva tradicija nije postojala i on je jednostavno ni iz čega napravio elektroindustriju. Njegovo djelovanje je fascinantno. On je prvo radio u tvornici oružja, konstruirao je oružje, pa je onda podigao tvornicu ribe, pa je došao u Obod. Nakon toga je otišao u Zadar i napravio Bagat. Prije toga je to bila vojna tvornica, pa se onda vratio u Crnu Goru te je stvorio tvornicu traktora, pa je pobjegao u Belgiju jer su mu uhitili brata, visokog saveznog dužnosnika, pa je tamo napravio tvornicu lutaka i namještaja, nakon toga se vratio u Crnu Goru pa je napravio poljoprivredno dobro i počeo proizvoditi lutke. Dakle, riječ je o nevjerojatnom liku.
Video