Video
Nacionalistička Srbija nije “nezvanična”, ako hoćete i zvanična i nezvanična Srbija je u svojim dominantnim tokovima tvrdo nacionalistička i samim tim sasvim nepomirena sa crnogorskom nezavisnošću, kazao je u razgovoru za Standard srpski istoričar Milivoj Bešlin. On ističe da su “nikad bolji odnosi” koje potenciraju zvanični Beograd i Podgorica samo privid na što, kako dodaje, ukazuju i česti “anticrnogorski ispadi u uticajnim medijima u Srbiji, koje više niko i ne registruje”.
“Postalo je normalno da se poruke mržnje i omalovažavanja svako malo javljaju i da nema odgovora na njih sa strane Crne Gore. Opasno je kada vodeći državni list “Politika” u svom komentaru napiše: “Zbog čega je Pukanić mrtav, a Milo živ?!”, rekao je Bešlin.
On ističe da je Milo Đukanović oličenje i garant crnogorske državnosti o čemu govori i to što je on “ključna tačka napada i udara protivnika crnogorske nezavisnosti već više od dvije decenije”.
Bešlin je govorio i o suđenju za pokušaj terorizma, nacionalnim tenzijama u Crnoj Gori, istorijskom obrtu koji je napravila Crna Gora na čelu sa Đukanovićem kao i o načinu ka koji su to prihvatili zvanični Beograd i Moskva.
Standard: Danas se slavi 21. maj – Dan nezavisnosti, ali i posle 12 godina crnogorska javnost je ostala podjeljena oko referendumskih dilema. Jedni smatraju da je Crna Gora jedva stekla svoju nezavisnost kao i da je ona ugrožena od strane nacionalističkih krugova iz Srbije potpomognutih Rusijom, dok drugi tu priču uveliko ismijavaju i karakterišu kao manipulaciju crnogorskih vlasti. Kakvo je Vaše mišljenje po ovom pitanju?
Bešlin: Crna Gora je sa dosta muke i uz velike unutrašnje i spoljne otpore izborila svoju nezavisnost. Srbija se oštro tome protivila, finanasirala i usmjeravala kampanju protiv, ne samo crnogorske, nego i vlastite samostalnosti. S druge strane, Rusija je bila konstruktivan faktor u vrijeme održavanja referenduma o državnoj nezavisnosti Crne Gore. To je vrijeme kada se unutrašnje crnogorske kontradikcije prevladavaju onime što je s pravom nazvano – jedini liberalni referendum o nezavisnosti na postjugoslovenskom prostoru. Međutim, Rusija nekoliko godina kasnije počinje da osporava pravo međunarodno priznatoj državi da vodi samostalnu spoljnu politiku i da prati vlastite državne i nacionalne interese, ocjenjujući to kao “izdaju Rusije”. I nije se na tome zaustavila, ona je aktivno sponzorisala destruktivnu djelatnost srpske nacionalističke opozicije u Crnoj Gori, dok su 2016, kako pokazuje suđenje, ruski krugovi participirali u pokušaju državnog udara. Uskoro ćemo, nadam se, vidjeti i sudski epilog tog pokušaja koji je mogao da se završi u velikoj tragediji. U tom kontekstu, ismijavanje realne opasnosti koje postoji po opstanak Crne Gore je u najmanju ruku neodgovorno i svjedoči da se antidržavna djelatnost opozicionih grupa i nekih kriminalnih medijskih kuća još uvijek nije iscrpila. Nažalost, zbog takvog djelovanja opozicije, koja se više ponaša kao opozicija državi, a ne vlasti i sama vlast se osjeća samouvjerenije nego što bi trebalo.
U Crnoj Gori nedavno su završeni predsjednički izbori, a u toku je predizborna kampanja za veoma važne loklne izbore u Podgorici i 11 crnogorskih opština. Iako postoji niz ekonomskih i socijalnih tema, kao i oniih koje se tiču kriminala i korupcije, gotovo uvjek u prvi plan isplivaju priče o nacionlizmu, odbrani državnosti, ugroženosti nezavisnosti… Da li se to dešava samo u zemljama Zapadnog Balkana?
Preporučeno
Bešlin: Varate se ako mislite da je identitetski narativ specifičnost Crne Gore. Politike identiteta dominiraju i evropskom i svjetskom politikom, posebno intenzivno od početka velike ekonomske krize 2008. Uostalom, ne bi niko mogao društvu da “nametne” priče o državi i identitetu da to nema snažnog odjeka kod građana. Ali kada pogledate ne samo Srbiju, nego i Hrvatsku, BiH, Makedoniju, vidite da je riječ o dosta snažno nacionalsitički orijentisanim elitama i nacionalno vrlo pristrasnim državnim politikama. Ako se po nečemu Crna Gora razlikuje to je po suštinskoj ravnopravnosti građana i izgradnji društva s one strane nacionalističkih matrica. To je zaista jedino istinski građansko društvo na Balkanu. Imam neku nadu da tim putem ide i politika Zorana Zaeva u Makedoniji.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović u svakoj izbornoj kampanji potencira priču o “odbrani crnogorske nezavisnosti i državnosti”, dok ga, sa druge strane opozicija optužuje da na račun te priče dobija političke poene. Ko je tu u pravu i da li je stvarno Đukanović faktor koji garantuje nezavisnost Crne Gore i njenu državnost?
Bešlin: Milo Đukanović je personifikacija borbe za crnogorsku državnost, ali i njenu zapadnjačku i modernu orijentaciju. Način na koji je usmjeravana ta borba za državu, vraćanje ingerencija, otpor Miloševiću u gotovo nemogućim uslovima vojne opsade, protivljenje većine evropskih država crnogorskom referendumu, nametanje diskriminatorne formule od 55 odsto itd. Naposletku unutrašnje podjele i antagonizmi unutar same CG… Sve je to govorilo o krajnje kompleksnim i nepovoljnim okolnostima u kojima se na miran način Crna Gora izborila za svoje pravo na vlastiti državni okvir i pun međunarodni subjektivitet. Svima je valjda jasno da je taj ne samo kopernikanski obrt, već i krajnje trnovit put koji je uspješno završen bez žrtava i u demokratskoj atmosferi, odgovoran prije svega Milo Đukanović, kao čovjek sa nesumnjivim državničkim svojstvima i rijetkim političkim talentom. On u tom kontekstu posmatano jeste istorijski lider Crne Gore i simbol ne samo državne nezavisnosti, već i ključni integrativni faktor za raznoliko i pluralno crnogorsko društvo. A o tome u kojoj mjeri je on i oličenje i garant crnogorske državnosti možda i više od prijatelja govore protivnici samostalne i slobodne Crne Gore. Ključna tačka njihovih napada i udara je već više od dvije decenije samo jedan čovjek – Milo Đukanović. Primjera radi na desetu godišnjicu referenduma 2016. u Srbiji je u nacionalističkim krugovima često ponavljana mantra – “jednoga dana neće više biti Mila i sve u Crnoj Gori će opet biti srpsko”. Poruka je jasna. Naposletku, kako vidimo iz toka suđenja za terorizam, ubistvo tada premijera Đukanovića je bio jedan od centralnih ciljeva toga udara.
Iako su zvanični odnosi Srbije i Crne Gore na “nikad boljem nivou”, da li postoje krugovi u Srbiji koji su prijetnja crnogorskoj nezavisnosti i koji se sa njom nikad nijesu pomirili? Da li je “živa” ta “nezvanična”, nacionalistička Srbija?
Bešlin: Ne bih se saglasio da je nacionalistička Srbija “nezvanična”. Ako hoćete i zvanična i nezvanična Srbija je u svojim dominantnim tokovima tvrdo nacionalistička i samim tim sasvim nepomirena sa crnogorskom nezavisnošću. A kako izgledaju ti “nikad bolji odnosi” pogledajte svako malo anticrnogorske ispade u uticajnim medijima u Srbiji, to više niko i ne registruje. Postalo je normalno da se poruke mržnje i omalovažavanja svako malo javljaju i da nema odgovora na njih sa strane Crne Gore. Opasno je kada vodeći državni list “Politika” u svom komentaru napiše: “Zbog čega je Pukanić mrtav, a Milo živ?!” Najzad, milioni eura su izdvojeni iz budžeta Srbije za tzv. srpsku kuću, kao da ambasada već nije srpska kuća u Podgorici. Ali će ova budžetska sredstva Srbije ići preko te tzv. srpske kuće direktno ljudima i organizacijama kojima se sudi za pokušaj državnog udara i terorizma. Da ne pominjem izjave Dodika u beogradskim medijima da će Crnu Goru posrbiti i uključiti u okvire buduće velike Srbije koju, ovaj još uvijek aktuelni šef manjeg BiH entiteta, planira da napravi pod ruskim patronatom.
Demokratski front, njihove pristalice, dio crnogorske javnosti ali i veliki dio srpske javnosti i zvaničnika ismijavaju priču o pokušaju terorističkog napada na dan izbora 2016. godine. Da li je takvo ponašanje već viđeno u nekim prethodnim slučajevima kao što su pokušaj atentata na Vuka Draškovića u Budvi kad se govorilo da je napad isceniran, ili kada su se pojedini autori i urednici u Srbiji rugali svima koji su upozoravali na to da je Zoran Đinđić i fizički ugrožen?
Bešlin: Ne bi trebalo imati iluziju da je ismijavanje sudskog procesa za pokušaj terorizma i izazivanje nasilja na ulicama 2016. proizvod deficita povjerenja u sudski sistem. Ismijavanje sudskog postupka je smišljena i široko primjenjivana taktika potkopavanja suda u pokušajima obaranja optužnice. U tome uostalom prednjače oni koji su na ovaj ili onaj način učestvovali, pripremali ili pomagali u realizaciji krvoprolića kako bi se Crna Gora spriječila da uđe u NATO i nad njom instalirao jedan marionetski režim koji bi radio po instrukcijama Kremlja ili Beograda. Danas je vrlo lako uočiti i jatake izvršilaca te antidržavne djelatnosti. To je jedna široka koalicija u kojoj su manje ili više participirali u različitim ulogama gotovo svi oni koji ismijavanjem i relativizacijama opstruiraju sudski postupak. Srećom riječ je o javnom suđenju u jednoj atmosferi koja meni daje nadu da ćemo do kraja toga suđenja imati jasnu sliku šta se dešavalo i ko je sve odgovoran za planiranje nasilja u Crnoj Gori.
B. Knežević
