“Tiho“, vikali su spasioci dok su se kretali putem sa podignutim pesnicama.

Vozila su zastala. Ljudi su prestali da pričaju. Bageri su zastali.

Jedan spasilac postavio je uvo na rupu koju su uspjeli da izbuše u ruševinama betona.

Drugi je uperio lampu u tom pravcu.

Osluškuju kako bi registrovali bilo kakav zvuk mogućih preživelih ispod ruševina dvanaestospratnice tik uz prometni put u priobalnom gradu La Guaira.

To je jedna od najteže pogođenih oblasti poslije dva zemljotresa koji su potresli Venecuelu 23. juna, usljed čega je poginulo najmanje 1.700 ljudi.

Ovo je “najbrutalnija prirodna katastrofa“ u istoriji Venecuele, rekla je privremena predsjednica zemlje Delsi Rodrigez.

Dok stoji pored porušenog objekta, Migel Oskar Nunjez zadržava dah i grli članove drugih porodica čiji su voljeni i dalje ispod ruševina.

Njegov jedinac, 34-godinji Anhel, živio je u toj zgradi.

Trenuci tišine prolaze, ali spasioci nisu čuli nikoga od preživjelih.

Tišina se prekida i ponovo počinje kopanje.

“Moj sin, kao i stotine drugih, zarobljen je ispod ruševina, ali, potrebno nam je više podrške vlasti kako bismo ih odmah iskopali”.

“Moguće je da ih zemljotres nije ubio, ali zapitajte se da li je mrtav zbog nemara vlasti“, kaže Migel Oskar, dok mu se bijes ocrtava na licu.

Kevin Montilja je takođe živio u toj zgradi. Bio je na poslu, ali su njegova supruga Luzmari i 16-godišnja ćerka Hoerlijzmar bile u stanu kada je zemljotres pogodio ovu oblast.

“Operacija spasavanja počela je prilično kasno i spora je. Prvo su samo ljudi koji žive ovdje pritekli u pomoć. Policija je došla samo da provjeri, ali nisu pomogli”.

“Reakcija vlasti je neučinkovita i frustrirajuća“, kaže 34-godišnji Kevin.

Kada smo stigli do ovog mjesta, spasilački timovi iz Venecuele i Kolumbije su sprovodili spasilačke operacije.

Dva bagera i kran su podizali betonske ruševine.

Ali, porodice koje čekaju kraj puta da njihovi bližnji budu izvučeni, smatraju da su protraćeni dani prije nego što je akcija počela.

“Nisam izgubio nadu, ali sam očajan. Zakon prirode nalaže da otac treba da umre prije sina. Zamislite da vam sin iznenada pogine“, priča Migel.

Urušena zgrada je jedna od nekoliko objekata koji su činili stambeni kompleks u državnom vlasništvu.

Taj faktor, ali i činjenica da je stambeni blok na atraktivnoj lokaciji, vjerovatno je privukao pažnju spasilačkih timova.

Za razliku od ovog naselja, postoje kvartovi u La Guairi u koje spasilački timovi još nijesu ni zašli.

Delizaber Ereiru su sreli u bolnici u Guairi, gdje je gledala liste povrijeđenih i poginulih.

Traga za ćerkama, 12-godišnjom Grejdelis i 13-godišnjom Grejbelis.

Delizabet je samohrana majka i bila je na poslu kada se dogodio zemljotres.

Vjeruje da su joj djeca vjerovatno bila kod kuće u tom trenutku, ali traži ih i na drugim mjestima, u slučaju da su tada izašle iz stana i preživjele prirodnu katastrofu.

“Niko mi ne pomaže. Nikakve mašine ili spasioci nisu došli da kopaju kroz ruševine. Osjećam da sam prepuštena sebi da nađem moje voljene“, priča Venecuelanka, dok joj suze teku niz obraze.

“Moje ćerke su tihe, pedantne djevojčice. Želim da ih vratim po svaku cijenu“, dodaje.

Gdje god da su otišli novinari, stanovništvo im je govorilo da ih je država iznevjerila.

Uz put koji prolazi pored obale, dva stambena bloka visokih zgrada koji su deo naselja Belo Horizonte, srušila su se do temelja. Tamo su ugledali porodice i dobrovoljce, koji nose maske i rukavice pokušavajući da otkopaju ruševine ašovima i pajserima.

“Smrad je užasan. Ali, još pokušavam jer pokušavam da nađem strica. Ne možemo samo da stojimo kada postoji mogućnost da su ljudi živi ispod ovih ruševina“, kaže Vilijam Rodrigez.

“Na većini lokacija pomoć je stigla kasno, a na nekima još nije ni stigla“, dodaje.

Iako je bilo policije u blizini kompleksa, ona nije radila pomagala u akciji spasavanja.

Huan Avendo živi preko puta kompleksa Belo Horizonte, a kuća ovog 60-godišnjaka je uništena.

“Čuli smo vriske i povike ljudi zarobljenih ispod ruševina, pa smo pokušali da im pomognemo sami, golim rukama, grebući noktima kroz ruševine“, prepričava Huan.

Sa rođakom Enjerom Musiksom opisuje kako su uspjeli da izvuku jednu ženu živu.

“Čuli smo je noću kako vrišti. Ali, bio je mrak i nismo mogli da uradimo ništa, pa smo sljedećeg jutra otišli i pokušali da je nađemo. Prvo smo uspjeli da joj doturimo flašu vode. A onda smo počeli da radimo kako bismo je izvukli“, opisuje Huan.

Prvi spasioci iz redova venecuelanskih vatrogasaca stigli su ovdje u petak, gotovo cijela dva dana pošto se zemljotres dogodio.

Ekipe iz El Salvadora i Amerike takođe su pomogle.

Pronađeno je još nekoliko preživjelih, ali je u nedjelju obustavljena operacija.

Huan procjenjuje da vjerovatno ispod ruševina leže još stotine mrtvih.

Njihova tijela možda nikada neće biti pronađena, pa možda nikada nećemo saznati ni prave razmjere ove prirodne katastrofe.